Istoričar Miloš Ković je izjavio da Srbi moraju da osvijetle dugu istoriju genocida nad srpskim narodom, a rezoluciju o Srebrenici, čije se usvajanje priprema u Generalnoj skupštini UN, mogu da iskoriste bar za to da pokažu da etiketu genocidnog naroda kao predlagači pokušavaju da im pripišu upravo oni koji su sprovodili genocid nad Srbima.

„Važno je da se natjeramo da, makar podstaknuti i ovom sramotom od rezolucije, koju sam ja nazvao genocidnom rezolucijom, jer je podnose oni koji su vršili zločine nad srpskim narodom, a vrše ih i danas, osvijetlimo tu dugu istoriju genocida nad Srbima, koji traje i u naše vrijeme. Jer, ono što se dešava Srbima na Kosovu i Metohiji po definicijama tog pojma može da se nazove samo genocidom“, rekao je Ković za Srnu.

Istorija genocida nad Srbima u BiH

Ković smatra da Srbi moraju da osvijetle dugu istoriju genocida nad srpskim narodom, koja traje kroz čitav 20. vijek, a može da se prepozna i u ranijim epohama, pa i u vrijeme austrougarske vladavine u BiH, koja obuhvata kraj 19. i početak 20. vijeka.

Napominjući da u dokazivanju genocida na određenom prostoru sve zavisi od definicije, Ković objašnjava da se ovdje najčešće koristi definicija genocida iz 1948. godine, koju su dale UN i definicija tvorca pojma genocid Rafaela Lemkina iz 1944. godine.

On je naveo da, kada se govori o uništavanju Srba u BiH u vrijeme Austrougarske, treba imati na umu da definicija genocida iz 1944. godine podrazumijeva uništenje osnova egzistencije jednog naroda, a to su kulturne i ekonomske osnove.

„To je rađeno već u vrijeme Austrougarske, odnosno režima Benjamina Kalaja u BiH, kada je ukinuto zvanično postojanje srpskog naroda. Tada su jedini narod koji je zvanično postojao u BiH bili takozvani Bosanci. Bila je samo bosanska nacija, a Srbi nisu postojali u javnom prostoru, istakao je Ković.

On je objasnio da je tada neko mogao biti Srbin samo u privatnoj sferi – u svojoj porodici i kući, a zvanično se taj narod zvao „bosanski“, kao i jezik, jer srpski zvanično nije postojao.

Ković navodi da je u Prvom svjetskom ratu došlo do neposrednog, masovnog i genocidnog zločina nad srpskim narodom na tlu BiH, kada je Austrougarska zavela vojne sudove koji su sudili civilima.

„Ono što je počelo veleizdajničkim, takozvanim Zagrebačkim procesom protiv Srba 1909. godine, koji je bio montiran, nastavljeno je nizom procesa u BiH, poput Banjalučkog procesa, koji je bio najveći. Tu se Srbima sudilo zbog toga što su Srbi. Suđeno im je kao ‘veleizdajnicima’ zato što su bili lojalniji Srbiji i Crnoj Gori nego Austrougarskoj“, istakao je Ković.

Osim suđenja koja su bili parodija od sudskih postupaka, Srbi su, ukazuje Ković, neposredno ubijani na kućnom pragu, a ubijali su ih austrugarski doborovoljci, takozvani šuckori, koje je akademik Milorad Ekmečić nazvao pretečama ustaša.

„Srbi su vješani i ubijani na najbrutalnije načine na kućnom pragu. Cijeli prostor Podrinja, od Hercegovine skroz do Semberije, bio je posut stratištima za Srbe. To, naravno, nije bilo sve, jer su Srbi vođeni u koncentracione logore, a najpoznatiji koncentracioni logori za Srbe iz BiH bili su u Doboju i Aradu – naveo je Ković.

Austrougarski zločini nad Srbima prećutkivani i u Kraljevini Jugoslaviji

Kada je reč o logoru u Doboju, Ković smatra da je da je naročito važno da Republika Srpska na pravi način obilježi stratišta i da detaljno izuči istoriju tog logora, u kojem su bili i Srbi iz Crne Gore.

„Naravno, treba da se obilkežava i sjećanje na žrtve u Aradu, u Jindrihovicama i u Mauthauzenu, Nađmeđeru i drugim logorima na prostoru Austrougarske. Tu su Srbi umirali od torture, gladi i bolesti. Nikakvi ljekarsku njegu nisu imali, a umirale su hiljade“, istakao je Ković.

Ukazao  je da je to istorija koja nije ispričana, jer je o njoj vrlo malo pisano i imamo samo djelo „Crna knjiga“ Vladimira Ćorovića.

„Ćorović se u toj knjizi bavi zločinima nad Srbima na tlu BiH, u današnjoj Republici Srpskoj, ali i u ostatku BiH. Osim nje, vrlo malo je na sveobuhvatan način o tome pisano. Ti zločini su uglavnom prećutkivani i u Kraljevini Jugoslaviji“, napomenuo je Ković.

Srbe odvodili u koncentracione logore i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu

Više je, kako kaže Ković, pisano o genocidnim zločinima austrugarskih vojski na tlu Srbije, naročito na području Mačve, Jadra i Rađevine, gdje su zatirana čitava sela.

„Isti zločinci iz 1914. godine, koji su tada činili zločine u ovim krajevima, vratili su se 1941. godine i ponekad su to bili isti ljudi. Na širem području Loznice, u selima Draginac i Cikote, ubijane su i bebe u kolevkama. To su bile represalije zbog srpskog ustanka iz 1941. godine, ali izgovor nije važan, jer je reč o masovnim zločinima“, naglasio je Ković.

On smatra da na umu uvijek treba imati da su Srbi logoraški narod, jer su ih odvodili u koncentracione logore u kojima su masovno umirali i u Prvom u Drugom svetskom ratu, kao i da se može se reći da su Srbi, uz Rusine, prvi Evropljani koji su zatvarani u koncentracione logore.

„I to je istorija genocida nad srpskim narodom koji traje kroz cijeli 20. vijek, i koji, kako je rečeno i u Vaskršnjoj poslanici Srpske pravoslavne crkve, može da se prati i u prethodnim vjekovima. U istoriji tog genocida posebno važno mjesto ima genocid u Prvom svjetskom ratu. Akademik Ekmečić je pisao da je taj genocid počeo 1914. godine u zločinima nad civilima u okolini Foče“, istakao je Ković.

Piše: Perica ĐAKOVIĆ

Mnogi će se možda upitati zašto sam utihnuo u poslednje vrijeme? Da li i ja to nešto kalkulišem, povlađujem mladoj i politički neiskusnoj Vladi, ali i parlamentarnoj većini? Ne, nisam htio da se miješam ni oko čuvenog i izvikanog IBAR-a, kao da ga mi nismo imali ali smo ga zbog ličnog interesa ljudi sa vrha, da njih ne bi zakačila 23-trojka i 24-ka, ispustili, pa sada dižemo toliku talabuku i hvalospjeve, kao da smo mi najzaslužniji, zaboravljajući na geopolitiku koja nam, priznali ili ne, ide na ruku više nego što mi to činimo. Znate onu dobru crnogorsku i, dopade ih pa neka.

No, nešto me drugo nagoni te uzeh da sastavim koji redak. U sjeni tog IBAR-a ispod radara što bi rekli, provlače nam rezolucije, kao nekad što je „gospodar“ činio sa priznanjem Kosova i učlanjenjem u NATO. Nije ni tada bilo petlje da se oslušne narod, da se raspiše referendum, jer znali su, a to je i zvanično potvrdio Duško (Marković), da je 85 odsto građana Crne Gore bilo protiv tog priznanja.

I sada mi se čini da ni ova Vlada nema petlje da upita, ili barem odslušne svoj narod šta misli po tim pitanjima. Kao da ih taj narod nije izabrao, već je Vlada izabrala njih. Brzo zaboraviše ko ih je doveo da budu „apostoli“ u 42. Vladi. Zaboraviše da nije bilo Litija i Srpske pravoslavne crkve da bi oni još danas sjedili po nekim Singapurima, Rumunijama, i ko zna kojim državama Evrope i svijeta. Postadoše „apostoli“ preko noći, reklo bi se na prevaru jer nisu oni učestvovali ni na kakvim izbornim listama niti ih je ko „poznava“ u državi iz koje su ponikli. Lako je zaboraviti, ali je teže se prisjetiti. A nije bilo tako davno. Kako ono i ko izabra predsjednika, a on dovede premijera. Ajde to što oni ne mogu da se prisjete, nego taj isti narod (a prisjetimo se kako su narod ne bez osnova nazivale Osmanlije) lakovjerno im povjerova na bilbord obećanja. I šta sad, što bi rekla Konstrakta u onoj Euro pjesmi? Ne čuju oni ni glas Patrijarha ni Mitropolita, ni vapaj braće preko granice, koji im glasno kaže „Ne činite to ako Boga znate!“. Ne vide oni ni silu naroda koji se baš ovih dana okuplja oko najvećeg nam Sveca, a koji nas je okupio one kišne noći u Nikšiću i dao nam pravac za Litije. Nije to vidio ni „gospodar“ pa smo vidjeli, a još bolje on, kako je prošao. Nažalost, nama je sopstveni narod i njegovo mišljenje manje važno od poruka sa bjelosvjetskih adresa. Nama je važniji Dan Evrope i cvijetni tepih koji nam „pokloniše“ od dana Svetog Vasilija (slava mu i milost) „tepiha“ od ljudskih glava koji su hrlili i hrle prema njemu iz svih krajeva ne samo srpskih zemalja i koji će načiniti rijeku ulicama Nikšića grada čiji je Sveti Vasilije zaštitnik. Ajde, i ne čudim se ovim mladim ekspertima što su se vratili iz bijeloga svijeta, i ostavili tamo velike plate za ove ovdje bijedne i nikakve, nego se čudom ne mogu načuditi nekima „našijema“ koji prihvatiše da ih neko zavede pa da pod izgovorom da tražeći da Vlada pokrene Rezoluciju o Jasenovcu, dokazani i svjetski priznati genocid, mi tobože propustimo ispod radara Srebrenicu, za koju ti svjetski priznati eksperti za tu oblast kažu „jeste bio je zločin ali ne genocid“.

Ne znam da li će igra sa amandmanima i Jasenovačkom rezolucijom „amaštrakati“ igru koja se igra, ali sam ipak uvjeren u one stihove Balaševićeve pjesme „Neko to odgore vidi sve“ i da će znati da podvuče crtu, pa nekoga nagradi a nekoga kazni, što bi rekli „ni po babu ni po stričevima“. Tako je bilo i 2020. sjetiće se toga dobro „gosppodar“ pa se sad uzalud pita „A što mi bi te zaratih sa crkvom“.

Ne zamjerite što napisah ove redove baš na današnji sveti dan, jer dobro mi je Mitropolit Amfilohije više puta rekao: „Svetac to sve dobro vidi“.

Rijeke vjernika koje se mjere desetinama hiljada i ove godine su se slile u manastir Ostrog, na prazik Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca.

Centralnu Svetu arhijerejsku liturgiju na platou ispred Gornjeg manastira jutros su služili Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i Preosvećena gospoda Episkopi Grigorije, dizeldorfski i sve Njemačke; Teodosije, raško-prizrenski i kosovsko-metohijski; Irinej, istočno-američki; Maksim, zapadno-američki; Kirilo, buenosajreski i južno-centralno-američki; Metodije, budimljansko–nikšićki i Jovan, umirovljeni.

Sasluživali su arhimandriti igumani: ostroški Sergije, treskavički Varnava, orahovački Pavle, kao i brojno sveštenstvo i sveštenomonaštvo.

Pojali su đaci Prizrenske bogoslovije.

Nakon čitanja Jevanđelja besjedio je Episkop Grigorije i između ostalog rekao da Ostrog nalikuje onim svetim mjestima iz kojih izviru sva druga.

On je pozvao sabrane vjernike da ponesu pregršt te svjetlosti u svijet, jer je svjetlost tu ne da bi se stavlja pod sud, nego da bi se stavila u svijećnjak da svijetli svima koji su u tami, jer Svjetlost zasvijetli u tami i tama je ne obuze.

„Ako se dogodi, milošću Božijom, da nas danas posjeti svjetlost koja u tami ove pećine svijetli, koja svijetli u tami ove gore, koja svijetli u tami cijeloga svijeta, onda će naše bolesti, sve naše nemoći i naše slabosti biće iscijeljene. Zato sa strahom Božijim, vjerom i ljubavlju pristupajte i otvorite srca svoja za svjetlost Hristovu, za svjetlost Hristovog učenika, sljedbenika, za hristonosnog, bogonosnog oca našeg Svetog Vasilija, i useliće se u vaša srca svjetlost, a sa njome će doći i radost života, radost iscjeljenja i radost spasenja“, poručio je Vladika Grigorije.

Nakon Svetog pričešća blagosiljan je slavski kolač.

Na kraju je Mitropolit Joanikije u arhipastirskoj besjedi rekao da se danas, na praznik Svetog Vasilija sjećamo riječi Svetog apostola Pavla da će oni koji idu putem Hristovim, i koji su spremni da sa Njim uziđu na Golgotu i da se sarazapnu sa Hristom, učestvovati u slavi vaskrsenja Hristovoga i u Njegovoj pobjedi nad smrću.

„Sveti Vasilije Ostroški išao je tim uskim i tijesnim putem za Hristom cio svoj zemaljski život noseći krst Gospodnji, ali noseći istovremeno i breme svoga naroda. Ali mu je Bog zatao dao, zbog njegove ljubavi prema Bogu i prema Crkvi i svome narodu takvu blagodat da je mogao, ne samo da propovijeda Jevanđelje i da bude svjedok Hristov ovdje na zemlji nego i da čini čudesa: da tužne tješi, bolesne liječi i da pokazuje silu svete pravoslavne vjere“, rekao je mitropolit crnogorsko-primorski.

Dodao je da se zbog toga oko Svetog Vasilija sav srpski rod u 17. vijeku okupljao kao nekada oko Svetoga Save Srpskoga.

„I isto tao kao što se nekada naš narod sabirao u manastir Mileševu, kod ćivota Svetoga oca našega Save, da tu dobije utjehu i blagodat, i milost Božju i silu da nosi svoj krst i da ide putem Božjim, kao što se tada naš narod sabirao da dobije iscjeljenje duševnih i tjelesnih nemoći od Svetoga Save, tako se u naše vrijeme, ali i još odavno sabira naš narod, ali i mnogi drugi narodi oko ćivota Svetoga Vasilija da dobiju od Boga, a molitvama Svetoga Vasilija iscjeljenja, lijeka, kreposti i sile“, rekao je Mitropolit.

Mitropolit Joanikije je zablagodario svima, prije svih braći arhijerejima koji su došli s raznih strana svijeta u Ostrošku svetinju na praznk Ostroškog Čudotvorca.

Posebno je pozdravio Njegovu Ekselenciju ambasadora Ruske Federacije u Podgorici g. Vladislava Maslenikova.

„Posebno želim da pozdravim djecu i omladinu koja dolazi pješke. Ove godine i od Banjaluke, a iz Hercegovine i Romanije nema skoro nijednoga mjesta odakle nijesu došli pješke da se poklone Svetom Vasiliju Ostroškome i da iz ljubavi prema njemu prinesu taj svoj veliki trud. Tako iz Sombora, sa Zlatibora, iz Crne Gore naravno, iz mnogih mjesta – Podgorice, Nikšića… Ne mogu sve nabrojati, nemojte mi zamjeriti. Znam jedino kolika je vaša ljubav i odanost prema Svetom Vasiliju Ostroškome, To smo vidjeli i ove godine“, kazao je vladika Joanikije.

Vladika je takođe zablagodario igumanu Sergiju i ostroškoj bratiji i, kako je rekao mnogom narodu koji hoće da pomogne manastiru.

„Nazdravlje praznik! Neka Sveti Vasilije Ostroški usliši i primi vaše molitve i neka ih iznese pred presto Božji, da odete sa blagoslovom svojim domovima. I neka Bog da da molitvama Svetog Vasilija Ostroškoga na sve vas izlije izobilna Božija milost i blagodat, na vaše domove i vaše potomstvo i sada i u buduća vremena“, poručio je mitropolit Joanikije, prenosi Mitropolija.