Piše: Larry Elliott (THE GUARDIAN)
Prošlo je tri mjeseca otkako je Zapad pokrenuo ekonomski rat protiv Rusije, i jasno je da on ne ide po planu. Naprotiv, stvari idu jako loše.
Sankcije su uvedene Vladimiru Putinu ne zato što su smatrane najboljom opcijom, već zato što su bile bolje od druga dva dostupna pravca djelovanja: nereagovanja ili vojnog angažovanja.
Prvi set ekonomskih mera uveden je odmah nakon invazije, kada se pretpostavljalo da će Ukrajina kapitulirati za nekoliko dana. To se nije dogodilo, što je rezultiralo da su sankcije – dok su još uvijek nepotpune – postepeno pojačane.
Međutim, nema trenutnog znaka da se Rusija povlači iz Ukrajine i to nije iznenađujuće, jer su sankcije imale perverzni efekat povećanja cijene ruskog izvoza nafte i gasa, masovno povećavajući njen trgovinski bilans i finansirajući njene ratne napore. U prva četiri mjeseca 2022. Putin bi se mogao pohvaliti suficitom na tekućem računu od 96 milijardi dolara (76 milijardi funti) – što je više nego utrostručeno u odnosu na isti period lani!
Kada je EU ranije ove nedjelje objavila djelimičnu zabranu izvoza ruske nafte, cijena sirove nafte na globalnim tržištima je porasla, što je Kremlju obezbijedilo još jednu finansijsku dobit. Rusija nema poteškoća da pronađe alternativna tržišta za svoju energiju, sa izvozom nafte i gasa u Kinu u aprilu za više od 50% na godišnjem nivou.
To ne znači da su sankcije za Rusiju bezbolne. Međunarodni monetarni fond procjenjuje da će se privreda ove godine smanjiti za 8,5% pošto uvoz sa zapada pada. Rusija ima zalihe robe neophodne za održavanje njene ekonomije, ali će se vremenom one istrošiti.
Ali Evropa se tek postepeno odvikava od zavisnosti od ruske energije, pa je tako izbjegnuta neposredna finansijska kriza za Putina. Rublja – zahvaljujući kontroli kapitala i zdravom trgovinskom suficitu – jača. Kremlj ima vremena da pronađe alternativne izvore rezervnih djelova i komponenti iz zemalja koje su spremne da zaobiđu zapadne sankcije.
Kada su se globalni pokretači i potresi sastali u Davosu prošle nedjelje, javna poruka je bila osuda ruske agresije i obnovljena posvećenost da se čvrsto stane iza Ukrajine. Ali privatno, postojala je zabrinutost zbog ekonomskih troškova produženog rata.
Ove zabrinutosti su potpuno opravdane. Ruska invazija na Ukrajinu dala je dodatni podsticaj već snažnim pritiscima na cijene. Godišnja stopa inflacije u Velikoj Britaniji iznosi 9% – najviša u poslednjih 40 godina – cijene benzina su dostigle rekordno visok nivo, a očekuje se da će se gornja granica cijene energije povećati za 700-800 funti godišnje u oktobru. Najnoviji paket podrške Rišija Sunaka za suočavanje sa krizom troškova života bio je treći od kancelara za četiri mjeseca – a biće još toga kasnije tokom godine.
Kao rezultat rata, zapadne ekonomije se suočavaju sa periodom sporog ili negativnog rasta i rastuće inflacije – povratak na stagflaciju iz 1970-ih. Centralne banke – uključujući Banku Engleske – smatraju da moraju da odgovore na skoro dvocifrenu inflaciju podizanjem kamatnih stopa. Nezaposlenost će rasti. Druge evropske zemlje se suočavaju sa istim problemima, ako ne i više, jer većina njih više zavisi od ruskog gasa nego Velika Britanija.
Problemi sa kojima se suočavaju siromašnije zemlje svijeta su drugačijeg reda veličine. Za neke od njih problem nije stagflacija, već glad, kao rezultat blokiranja isporuke pšenice iz ukrajinskih crnomorskih luka.
Kao što je rekao Dejvid Bizli, izvršni direktor Svjetskog programa za hranu: „Trenutno su ukrajinski silosi za žito puni. U isto vrijeme, 44 miliona ljudi širom svijeta maršira ka gladovanju.”
U svakoj multilateralnoj organizaciji – MMF-u, Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Ujedinjenim nacijama – raste strah od humanitarne katastrofe. Položaj je jednostavan: osim ako zemlje u razvoju same nisu izvoznici energije, suočavaju se sa trostrukim udarom u kojem krize goriva i hrane izazivaju finansijsku krizu. Suočene sa izborom da prehrane svoje stanovništvo ili da plate svojim međunarodnim kreditorima, vlade će se odlučiti za prvo. Šri Lanka je bila prva zemlja od ruske invazije koja nije platila svoje dugove, ali je malo vjerovatno da će biti poslednja. Čini se da je svijet bliži potpunoj dužničkoj krizi nego u bilo kom trenutku od 1990-ih.
Putin je s pravom osuđen zbog „naoružavanja“ hrane, ali njegova spremnost da to učini ne bi trebalo da bude iznenađenje. Ruski predsjednik je od početka igrao dugu igru, čekajući da se međunarodna koalicija protiv njega raspadne. Kremlj smatra da je prag za ekonomski bol u Rusiji veći nego zapadni i vjerovatno je u tome u pravu.
Ako je bio potreban dokaz da sankcije ne funkcionišu, onda odluka predsjednika Džoa Bajdena da Ukrajini snabdje naprednim raketnim sistemima to obezbjeđuje. Nada je da će moderna vojna tehnologija iz SAD postići ono što do sada nisu uspjele energetske zabrane i zaplijena ruske imovine: natjerati Putina da povuče svoje trupe.
Potpuni poraz Putina na bojnom polju je jedan od načina na koji bi rat mogao da se završi, iako se to, kako stvari stoje, ne čini baš vjerovatnim. Postoje i drugi mogući ishodi. Jedan je da ekonomska blokada na kraju funkcioniše, sa sve oštrijim sankcijama koje primoravaju Rusiju da odstupi. Drugo je sporazumno rešenje.
Putin se neće bezuslovno predati, a potencijal ozbiljne kolateralne štete od ekonomskog rata je očigledan: pad životnog standarda u razvijenim zemljama; glad, nemiri u vezi sa hranom i dužnička kriza u svijetu u razvoju.
Zločini koje su počinile ruske trupe znače da je kompromis sa Kremljom trenutno teško progutati, ali ekonomska realnost sugeriše samo jedno: prije ili kasnije će biti postignut dogovor.
(Lari Eliot je urednik ekonomije u redakciji Gardijana)