Connect with us

Društvo

Visoki predstavnik UN za vrijeme rata u BiH: Veliki broj sahranjenih u Srebrenici donesen iz drugih gradova i sela!

Published

on

Demokratska narodna partija obavještava javnost da je njen predsjednik Milan Knežević dobio pisanu izjavu od gospodina Carla Bozzole, visokog predstavnika UN-a za vrijeme građanskog rata u Bosni i Hercegovini.

U njoj gospodin Carlo Bozzola pod zakletvom otkriva nove činjenice i detalje koje se odnose na dešavanja u Srebrenici 1995. godine. Primjerak ove izjave, predsjednik DNP – a je uputio premijeru Vlade Milojku Spajiću, predsjedniku države Jakovu Milatoviću, predsjedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću i predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku.

Oni su izjavu Carla Bozzole dostavili medijima a mi je prenosimo integralno:

Ovom svojom izjavom želim upoznati širu javnost sa pravim dešavanjima u slučaju tragedije u Srebrenici. Ja, Karlo Bocola (Carlo Bozzola), u tom periodu od 1992. godine, kao izvanredni delegat Ujedinih Nacija i Evropske unije na nivou Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, sve vrijeme sam obilazio bolnice i organizovao dobijanje donacija, kao i zbrinjavanje bolesne djece i ranjenih lica u BIH za liječenje u bolnicama EU.

Veliki broj djece zbrinjavan je uz saradnju i nadgledanje Instituta za majku i dijete iz Beograda i Novog Sada, a isti primjer odnosi se i za BIH i Hrvatsku. U timu su bili čuveni doktori iz EU, sa po tri grupe u tri pravca.

Pošto dobro govorim jugoslovenski i poznajem dobro eks Jugoslaviju, ja sam imao zadatak da otvorim proces razmjene zarobljenih lica.

Obavljanje tog zadatka nosilo je sa sobom i ogroman rizik, jer su sve strane, većinom, ubijale zarobljenike. Pune četiri godine u procesu obavljanja toga zadatka bivao sam više puta zarobljavan, ali sam pritom uspio da izvršim veliki broj razmjena zarobljenih lica, uz visoki stepen rizika.

Spasio sam i uspio da ih vratim u njihove zemlje, uputivši ih Širaku, i dva francuska pilota, koji su pali iznad Sarajeva, a takođe i jednog američkog pilota, koji je pao u blizini Gline kod Bihaća. Pošto sam se kretao u svim zonama gdje su trajale ofanzive od Sarajeva do Knina, mene su kontaktirali svi komandanti i generali. Više puta sam se čuo oko razmjena zarobljenika sa generalom Dudakovićem i generalom Ratkom Mladićem, kao i sa mnogim drugim komandantima i generalima koji su me poznavali.

SREBRENICA

Više puta sam bivao i u Srebrenici. Mnogo srpskih civila oko Srebrenice ginulo je od Nasera Orića u periodu od 1992. do 1994. godine. Oko Srebrenice se ginulo i u zasjedama iz privatnih kuća.

Srbi su bivali ogorčeni zbog toga što upravo general Ratko Mladić nije mogao to da kontroliše. U razgovoru sa njim, u prisustvu plavih šljemova (Holanđani), general Mladić mi je kazao da moram organizovati povlačenje civila Muslimana autobusima prema Zenici. Tražio je da ja lično moram biti prisutan, jer nije bilo čovjeka sa te teritorije, a  da nije izgubio nekog člana familije ili čitavu familju.

Jasno je kakav pritisak je Mladić vršio oko povlačenja civila Muslimana, i nadam se da je to svakom očigledno. Unproforci su mu tim povodom zahvalili i odgovorili da Komandant Orić neće ni da nas primi, ni sasluša, i da se tu ništa ne može učiniti, pa se ja pitam zašto sada mnogi ćute i ne daju nikakve izjave, ili zašto ne predoče javnosti svoje tadašnje zabilješke?

Moj zaključak je da ne smiju!

U Srebrenici je po šumama stradalo oko 1100 civila Muslimana, jer su bili naoružani, i odgovarali su na napade, ali je bilo i onih koji su kao nenaoružani takođe stradali, njih još oko 250 oko Srebrenice za tri godine, a vojnika Muslimana oko 2500 do 2800 do kraja rata. Svi ostali sahranjeni – doneseni su iz drugih gradova i sela.

 

 

BORBA

Društvo

Živko Andrijašević, tata plagijata!

Published

on

Živko Andrijašević godinama unazad svoju (kvazi)naučnu karijeru i „popularnost“ u crnogorskoj javnosti gradio je napadima na svoje kolege, optužujući ih, često bez ikakvog osnova, za plagiranje naučnih radova. Andrijašević je, podsjetimo, bez imalo moralnih i akademskih skrupula, izlagao stubu srama javnosti mnoge ugledne istoričare i kolege. Dug je spisak Živka Andrijaševića koji je svoju (kvazi)naučnu karijeru gradio na omalovažavanju kolega, njihovom javnom blaćenju i etiketiranju, a sve pod krinkom navodnog zalaganja za „akademsku čestitost“.

Ovim putem, na pamet padaju samo neki koje je Andrijašević javno blatio: akademik Zoran Lakić, prof. dr Čedomir Lučić, dr Momčilo Pejović, prof. dr Aleksandar Stamatović, dr Radenko Šćekić, prof. dr Božidar Šekularac, prof. dr Šerbo Rastoder, dr Marijan Premović, mr Miloš Vukadinović, dr Vasilj Jovović… Metodom neprimjerenih i neargumentovanih optužbi i izlaganja javnoj poruzi kolega, krčio je sebi put „uglednog“ naučnika i istoričara. Opšte je poznato da je on stečeni „ugled“ Andrijaševića išao na nogu bivšem režimu, te je svojevremeno Andrijašević išao od pozicije savjetnika premijera pa i do predsjednika Savjeta Gradske televizije…

Pored toga, Andrijašević je nastavio da optužuje svoje kolege za plagijarizam, međutim, javno dostupni podaci mogu dovesti u sumnju da je i on sam faktički plagirao svoj rad. U javno dostupnim podacima, da je Andrijašević plagirao svoj rad je potvrdila i odluka Etičkog odbora Univerzitet Crne Gore iz septembra 2023. godine – da je Andrijašević (auto)plagirao knjigu za izbor u akademsko zvanje redovnog profesora.

Kratko ćemo se osvrnuti na doktorsku disertaciju Živka Andrijaševića „Državna ideologija Crne Gore 1878-1918“, odbranjene u Beogradu 2003, u kojoj ima jako mnogo elemenata plagijarizma. U dokumentu u koji je Borba imala uvid, a gdje se navodi da na strani 108-110 njegove doktorske disertacije, kada govori o „crnogorstvu“ svoje tvrdnje nigdje ne potkrepljuje činjenicama već prosto konstatuje – „Politički centar Crne Gore isticao je, naime, da su Crnogorci dio srpskog naroda, ali da su zbog svoje „slavne istorije“ onaj njegov izuzetni dio, koji je jedini očuvao slobodu i državni kontinuitet i koji je svojim junaštvom učinio da bude „što biti ne može“. Po tome se oni razlikuju od ostalih Srba koji su još uvijek u ropstvu, ili koji su se tek „nedavno“ oslobodili. Pored ove političko-istorijske crnogorske posebnosti, isticana je i ona druga – mentalitetska i duhovna. Vjerovalo se, naime, da su Crnogorci najveći junaci među Srbima, ljudi neviđene odlučnosti, izdržljivosti i hrabrosti, a zatim i ljudi kod kojih je nacionalno osjećanje, svijest i nacionalna solidarnost, izraženija nego kod ostalih Srba. To je, uostalom, ono što se podrazumijevalo kao posljedica crnogorstva (str. 110).

Ovo je, kao što se da primijetiti, iz perioda Andrijaševićeve „plave“ intelektualne i naučne faze, kada je Crnogorce (a i sebe!) smatrao dijelom srpskog naroda, što mu je ključno doprinijelo da se „ovjenča“ zvanjem doktora istorijskih nauka.

Za razliku od njegove „crkvene“ faze, u kojoj je, distancirajući se od srpstva, sebe preko noći „otkrio“ kao pravovjernog Crnogorca, drsko propagirajući svoj novootkriveni nacionalni idetitet. To, naravno, nije ostalo neprimijećemo u krugovima tadašnje vlasti – koja ga je prigrlila i proglasila jednim od ideologa modernog crnogorstva! Važno je napomenuti i da je Andrijašević autor knjiga Crnogorska ideologija i Crnogorska istorija (za koju mu je tadašnji partijski žiri DPS-a dodijelio Trinaestojulsku nagradu).

Tako npr., govoreći o muslimanima i katolicima nakon Berlinskog kongresa na području Crne Gore, ne navodi izvore na osnovu kojih konstruiše svoje zaključke i tvrdnje (135-138). Kada govori o muslimanima u nikšićkom kraju (str. 140) i pozivu knjaza Nikole barskom vikaru Josifu Koloviću (str. 142-143), ne navodi izvore u fusnoti. Na str. 145-146 govoreći o muhamedancima u Crnoj Gori navodi komentar iz Glasa Crnogorca, ali ne i godište, broj i stranu na kojoj je taj komentar, što je nedopustivo i neuko, makar se radilo i o seminarskom radu studenta prve godine osnovnih studija. Ni na str. 153-154, 155 disertacije, na kraju pasusa ne navodi fusnote, dok na str. 204 ne navodi izvor u fusnoti kada je koji zakon u Crnoj Gori donesen, tvrdi izvor Borbe upoznat sa problematikom.

Govoreći o nacionalnoj politici Crne Gore prema zagraničnim zemljama (str. 218-219) ne navodi izvore u fusnoti koji bi potvrdili njegove stavove. Na str. 226. ne navodi izvor u fusnoti koji govori o posjeti knjaza Nikole Beogradu 1896. godine, dolasku srpskog poslanika na Cetinje (str. 227), itineraru knjaza Nikole (str. 230). Takođe, ni na str. 231-232 na kraju pasusa se ne navode fusnote. Govoreći o mišljenju jednog nikšićkog muslimana, ne navodi u fusnoti izvor odakle ga je preuzeo (str. 234).

„Na str. 236-237 Andrijašević piše: „Državne aspiracije Crne Gore prema okolnim oblastima bile su utemeljene na ideološkom postulatu „istorijskog prava“, a to znači da Crna Gora traži one zemlje koje su joj nekada pripadale njoj, odnosno, Srpskom Carstvu čiji je dio bila. Pravo Crne Gore da potražuje teritorije Carstva temelji se i na činjenici da je ona, navodno od 14. vijeka, jedini baštinik njegovog državno-pravnog kontinuiteta. Prema tome, Crna Gora, kao istorijski dio nekadašnjeg Srpskog Carstva i jedna od najstarijih država srpskog naroda, želi da oslobodi/pripoji „srpske zemlje“, tj. oblasti u kojima živi srpski narod i oblasti koje Srbima istorijski pripadaju. U prilog tome, isticana je činjenica da je njen istorijski i njen nacionalni karakter na to obavezuje i upućuje. I tu počinje važna uloga državne ideologije –dokazivanje osnovanosti političkih ciljeva“. U ovom pasusu autor svoje mišljenje nije potkrijepio izvornom građom, koju je trebalo navesti u fusnoti“, citira izvor.

Na str. 266. navođi krilaticu „svijesne laži“ (od K. Manhajma) ali ne navodi podatak odakle ju je preuzeo. U okviru istog pasusa on piše: „Konstatacija da su Crnogorci dio srpskog naroda nije u okviru državne ideologije potencirana sa uvjerenjem da se radi o neistinitom stavu koji treba da posluži obmanjivanju i stvaranju lažne svijesti. To je bio stav koji je u svijesti Crnogoraca postojao mnogo prije nego je nastala ova ideologija. Prema tome, stav da su Crnogorci Srbi nije proizvod svjesne ideološke obmane, već je posljedica uvjerenja koje je imalo svoje jako utemeljenje u svijesti ljudi“.

Bilo bi interesantno čuti što li ovaj istoričar misli danas o ovim svojim tezama i da li bi ih smio javno ponoviti?

Na str. 276 za citiranu rečenicu: „Tog su dana Crnogorci „bili u duhu spojeni sa svim ostalijem Srbima na sve strane“, takođe ne navodi u fusnoti izvor.

Na str. 292 govori o prvom udžbeniku istorije štampanom na Cetinju 1868. godine, ali ne navodi u fusnoti podatke o udžbeniku.

Umislio je da je sam sebi dovoljan, te da je, shodno tome, sve što izgovori i napiše – neporecivo!

Veliki je broj pasusa koji su bez fusnote, navodi dobro upoznat izvor, a po svojoj sadržini odnose se na statističke podatke za koje je neophodno navođenje izvora odakle su preuzeti. Tako npr. na str. 180 navodi se broj domaćinstava u Crnoj Gori (1889 i 1900. god.), ali bez navođenja izvora odakle su ti podaci preuzeti. Zatim na str. 191, govoreći o finansijama navodi brojčani podatak opet bez navođenja izvora odakle je podatak preuzet. Na str. 194, navodeći broj stanovnika pojedinih gradova krajem 19. vijeka u Crnoj Gori i administrativno-upravnu podjelu, ne navodi odakle je preuzeo te podatke. Takođe, na str. 195 navodi se broj osnovnih i privatnih škola u Crnoj Gori (1885. god.), bez navođenja izvora odakle su preuzeti.

U mnogim fusnotama izostavljeni su autori navedenih tekstova. Na str. 238, izostavljen autor teksta „Srpska poruka“ Sarinski (Nevesinje br. 9, 01- 07. 1898, str. 1); str. 238, autor teksta „Ne pružaj se amo – mi te ne trebamo! iz časopisa Zatarac (Nevesinje br. 14, 05. 08. 1898, str. 1-2); str. 239, izostavljeno je u fusnoti ime autora pjesme „Srpska borba“ Radoja Roganovića Crnogorca (Nevesinje br, 11, 15. 07. 1898, str. 2); str. 240, ne navodi se autor teksta „Sudbina Austrije“ Ozrinski (Nevesinje br. 15, 12. 08. 1989, str. 1-2); str 257, ne navodi se u fusnoti autor teksta „Crnogorski mač“ Filip M. Protić (Onogošt br. 11, 16. 03. 1900, str. 2-3).

Na str. 238 ne navodi autora teksta „Crna Gora i Austrija“ Steva Ivanovića i da je je tekst preuzeo časopis Nevesinje (br, 11, 15. 07. 1898, str. 2-3; br. 12, 22- 07. 1898, str. 2-3) od jednog ruskog časopisa (Petrograd), već ga tretira kao mišljenje crnogorskog časopisa.

Na str. 239, u tekstu navedenom u fusnoti „Tri uzaludna pokušaja“ (Nevesinje br. 10, 08. 07. 1898, str. 1) izostavljen je autor teksta, pod pseudonimom Nikša. U mnogim fusnotama ne stoji ono što je napisano.

Str. 239, u tekstu navedenom u fusnoti „Utisci sa Ostroga“ (Nevesinje br. 10, 08. 07. 1898, str. 2), ne govori se o albansko-srpskim odnosima, kako piše u osnovnom tekstu, već o svečanostima u manastiru Ostrog.

Str. 239-240, u tekstu navedenom u fusnoti „Ne varajmo se“ (Nevesinje br. 11, 15. 07, 1898, str. 1), ne piše se o Hrvatima u Boki Kotorskoj, već o Bosni i Hercegovini. Nema rečenica „Živjela hrvatska Boka“ i „Živio hrvatski Kotor“ koje on pripisuje tom tekstu.

Sa svim navedenim u vezi, postavlja se opravdano pitanje: kako je ovakav rad mogao biti odobren od strane njegovog mentora i članova komisije? Takođe, činjenica da stavovi koje je Andrijašević saopštio u svom doktoratu, u potpunoj su suprotnosti sa njegovim sadašnjim stavovima, koje često saopštava u brojnim crnogorskim glasilima – govori ne samo o njemu kako nedozrelom istoričaru, koji se ne pridržava osnovnih postulata istorijske nauke (pisati „bez mržnje i pristrasnosti“ – Tacit), već i kao čovjeku – koji je u stanju da svoja ideološka (i nacionalna) ubjeđenja mijenja i koriguje u skladu sa trenutnim ličnim interesima!

Nastavi Citanje

Društvo

Udruženje novinara, IZABRANI NAJBOLJI ZA 2024.GODINU, PODGORICA, 20. JANUARA

Published

on

Žiri Udruženja novinara Crne Gore (UNCG) donio je na današnjoj sjednici doluku kome pripadaju nagrade za najbolja novinarska ostvarnja za 2024.godinu. Nagrade novinarima koji su članovi UNCG dodijeljena su i to:

Nagrada za životno djelo Jovanu Erakoviću. Tri godišnje nagrade pripale su Veselinu Matoviću, Mladenu Stojoviću i Saši Jevriću.

Nagrada za najbolju najbolju reportažu pripala je Igoru Damjanoviću, za najbolju kolumnu Ivanu Miloševiću, dok je nagrada za najbolju fotografiju pripala Željku Šapuriću.

Nagrada za najbolji sat _ portal pripala je portalu ALOonline.me.

Nagrade će biti dodijeljene u četvrtak, 23,januara 2025. godine, na Dan novinara Crne Gore u Srpskoj kući i Podgorici u 12.časova.

Predsjednik UNCG Tihomir Burzanović

Generalni sekretar Ivan Milošević.

Podgorica, 20.01.2025.godine.

Nastavi Citanje

Društvo

Удружење новинара, ИЗАБРАНИ НАЈБОЉИ ЗА 2024.ГОДИНУ, ПОДГОРИЦА, 20. ЈАНУАРА

Published

on

Жири Удружења новинара Црне Горе (УНЦГ) донио је на данашњој сједници долуку коме припадају награде за најбоља новинарска остварња за 2024.годину. Награде новинарима који су чланови УНЦГ додијељена су и то:

Награда за животно дјело Јовану Ераковићу. Три годишње награде припале су Веселину Матовићу, Младену Стојовићу и Саши Јеврићу.

Награда за најбољу најбољу репортажу припала је Игору Дамјановићу, за најбољу колумну Ивану Милошевићу, док је награда за најбољу фотографију припала Жељку Шапурићу.

Награда за најбољи сат _ портал припала је порталу АЛОонлине.ме.

Награде ће бити додијељене у четвртак, 23,јануара 2025. године, на Дан новинара Црне Горе у Српској кући и Подгорици у 12.часова.

Предсједник УНЦГ Тихомир Бурзановић

Генерални секретар Иван Милошевић.

Подгорица, 20.01.2025.године

Nastavi Citanje

U Trendu