PIŠE: Sreten ĆERANIĆ

Politička scena se stišala posle revolucije iz 2020, to jest litijskog pokreta čija energija je rasula dotadašnja pravila igre. Prošla je, dakle, anarhija – odnosno, šansa srpskog naroda da zavlada ovim provizorijumom. Umjesto plemenite ideje srpskog integralizma, opet je zavladao titogradski dual-evropeizam. Srpske snage, okupljene oko NSD, prokockale su povjesnu šansu srpskog naroda da se formalno vrati na istorijsku pozornicu ovog improvizorijuma.

Ako uporedimo narativ iz 2019. i 2024, mi ćemo vidjeti metamorfozu negdašnjih saboraca u DPS. Boja zastave je nebitna – DPS ih je nosio raznih – bitna su namještena pravila igre. Na primjer, nosilac liste ZBCG je direktor institucije koja je vaktile nazvana „Morsko zlo”. Ta institucija, osmišljena kao dio državne okupacije nad Bokom – nije izmijenila svoj karakter, samo je dospjela u ruke NSD. Poslužila je samo novoj vladajućoj klasi za bogaćenje. Isto je poslužila Elektroprivreda, Uprava za Šume…

Uporedo sa pomenutom šansom, moja malenkost je pisala o tome da će krah jedne strahovlade mora izazvati oživljavanje lokalnih identiteta i pojavu lokalnih listi. To se odmah pokazalo tačnim u Tivtu, Herceg Novom i Žabljaku, gde su lokalne liste nadvladale podgorički centrizam. Odjednom, umjesto negovatelja našeg individualizma, NSD je postala okupator i glavni protagonista surovog etatizma, i prvijenac titogradskih pljačkaških pohoda.

Milojko Spajić dovodi “kredibilne investitore” čiji operativni budžeti su veći od crnogorskog državnog budžeta. Takozvane institucije, oboljele od endemske korupcije, neće biti branič građanina – već, kao u doba depesovskih tajkuna, naši neprijatelji. U takvom jednom stanju, treba stvoriti politički kontrasilu. Izbori u Budvi su sve sem običnih lokalnih izbora zbog ekonomske, populacione i – samim tim – ogromne političke moći budvanske lokalne samouprave. Za to je dokaz činjenica da je proces u Budvi (prvo izbori 2016. pa onda borba protiv kavačkih hunti 2020.) bio prekretnica u smjeni DPS-a.

Budva je šansa da se uspostavi uspješna borba građanina sa totalitarnom državom, multikorporacijama i nenajedenošću uskopartijskih vrhuški.

Za razliku od većine establišmenta, sa Nikolom Jovanovićem nisam imao nikakav kontakt. Ne poznajem ga. Ali mi o njemu dovoljno govori činjenica da je donio priličnu hrabru odluku i odbacio izdaju utamničenog Božovića, kao i interesa Budve u korist opisivanih. To daje nadu da postoji neko ko ne vodi razgovor o principima. Uostalom, da je vodio – poveo bi ga kao i oni koji su pilatovski oprali ruke od Milovog tamničenja, i njegovom „glavom” (kao i apsolutnom vlašću u Budvi) kupili mjesta direktora Morskog Zla, EPCG-a i skupštinskog spikera.

Zato puna podrška Nikoli Jovanoviću, sa nadom da će lista „Budva – naš grad” postati okosnica budvanske vlasti i centralna snaga protiv titogradskog centralizma.