Kako pojašnjava, cilj pravnog sistema nije na prvom mjestu samo da zadovolji pravdu već da sačuva društvenu koheziju.

“Kada kažemo društvena kohezija mislimo na javni interes. Moramo najprije definisati šta je javni interes, da li je da 100 ljudi koji su bili na javnim funkcijama bude i zatvoru ili da država otkrije što se dešavalo u prethodnom periodu. Ako utvrdi da je bilo štete od određenih osoba tu imovinsku koristi treba vratiti državi”, rekao je on,

Kako dodaje, neosnovano stečena sredstava treba da se vrate u društvene tokove i to treba da bude primarni cilj države a ne pravljenje određenih spektakala, proširivanje zatvora itd.

Na pitanje ima li strahovanja da bi javnost, ukoliko se ne bih zadovoljila pravda, ista mogla da se traži na ulici Kavarić pita šta je to zapravo  pravda.

“Da li je jedan medij ili novinar ovlašćen od države da bude glas naroda ili glas pravde – mislim da nije”, kaže on.

On je komentarisao i presudu suda pravde u Luksemburgu i saopštio da oni ne govore samo o skaj aplikaciji već o svim aplikacijama modifikovanog hardvera, samo što se Skaj odomaćio jer je najviše korišćen.

On je podsjetio da je informacija prvi stepen kvaliteta određene procesne kategorije koja može poslužiti za iniciranje istrage i eventualno krivičnog postupka.

“Da bi informacija koja je dobijena preko skaja bila i dokaz ona je morala imati određenu formu. Ta forma je podrazumijevala postojanje naloga nadležnog organa koja je tu informaciju pribavio”, kaže on.

Na pitanje kako da objasnimo javnosti da očigledne stvari, kao što je slučaj “Koverta” ne mogu biti dokazane, Kavarić kaže da naš zakonik o krivičnom postupku prepoznaje video snimak kao dokaz u krivičnom postupku samo ako lice koje se pojavljuje na snimku kasnije ima status osumnjičenog i da postoji bar još jedno lice koje zna da se snima.

“Ovo jeste monstruozna sumnja i navod da je vrlo moguće da se možda to i desilo. Ali da bi se uspješno moglo dokazati kao istina mora se dokazati na neki procesno dozvoljen način da bi uopšte moglo doći do presuđivanja”, rekao je on.

Tužilaštvo je, kaže, jedna strana pravosudne priče i ima pravo na svoje tumačenje istine.

“Ali u krajnjem postoje i međunarodni sudovi koji će u odlučivati o ovome”, rekao je on.

Na pitanje da li je indikativno to što u procesima koji su se dešavali u posljednje vrijeme nema zaštičenih svjedoka kao što je bilo u slučaju slučaju “državni udar” Kavarić odgovara:

“Iz mnogo razvijenih pravosudnih sistema mogli smo zaključiti da su to (svjedoci saradnici) specifični instituti. Teško je zaštititi te ljude od odmazde u patrijathalnim sredinama jer se to kvalifikuje kao nedolično ponašanje. Bojim se da će tako biti još dugo. To nije pozitivna pojava. U slučaju državni udar i ostalima, sve je bilo neubjedljivo, svjedok je mijenjao izjavu, on je događaje interpretirao na kontradikotran način, Kod velikog broja građana izaziva osjećaj jedne nekompetentnosti i neozbiljosti krajnje vrste”.

Institut svjedoka saradnika, kaže, nije davao očekivane rezultate i nije došlo do stepena uvjerenja da je to bio dobar način utvrđivanje istine u postupku.

O otvorenim pismima Katnića i Kneževića

Komentarišući otvorena pisma koja ovih dana šalju Milivoje Katnić i Duško Knežević, Kavarić kaže:

“Da li ljudi sa tim stepenom znanja nose neke sublimitne poruke koje su upućene određenim ljudima ili članovima porodice mi samo možemo da tumačimo. Ja ne stičem takav utisak već da su se našli u neočekivanim okolnostima i da je to njihov način borbe”.

Kako dodaje, kada vidite tako senzibilnog čovjeka zapitate se da li su se stekli formalni uslovi da se ti ljudi zatvore.

“Ova pisma shvatam kao pokušaj da kažu onima koji odlučuju o njihovoj sudbini da oni u zatvoru ne mogu zadovoljiti pravdu više nego što bi to bio slučaj da su na slobodi”, zaključio je on.

ADRIA