PIŠE: Spasoje TOMIĆ

Autor je srpski političar iz Cg i magistrand istorije

Svojevremeno je o. Gojko Perović izrekao jednu rečenicu koja je glasila „Nema nama molitve bez njih, niti njima Crne Gore bez nas“. Sa prvim dijelom rečenice se nisam sagladio, jer su događaji u Mojkovcu, da te događaju uzmemo kao reper pokazali da oni ne žele da se mole Bogu, već im je nažalost petokraka osnov razmišljanja i postojanja.

Sa drugim dijelom rečenice sam saglasan, jer smo mi Srbi stvarali Crnu Goru kroz vjekove, stvarali je na onim vrijednosti koje su univerzalne. Naravno, ovaj provizorijum iz 2006 stvarali nismo, jer je provizorijum Montenegro zasnovan na antisrpstvu.

Dukljanska jeka

Pošto je kako već rekoh provizorijum stvoren na antisrpstvu, onda je svako pomjeranje i pokušaj vraćanja Crne Gore sebi praćen kuknjavom, vriskom i nekom Titovih pionira ideološki koji su nastali iz Jajca. Imamo više primjera, prvi je mržnja koja izbija iz priče jednog od protestanata ispred skupštine ( to morate pogledati) kada kaže glasom punim mržnje “ Srbi je li? Srbi…!“, jer se zaboga predsjednik skupštine Mandić usudio da im takne zastavu iz hola, zastavu koja je apsolutno neutemeljena i koja je pride izmišljotina Ranka Krivokapića. I nisu samo ječali i njištali oni napolju, njištali i ječali su i poslanici DPS-a, od Hitlera do „munje nebeske „Nenezića koji je bio spreman da se bije, ali mu ne dadoše inače bi bojim se čudo napravio.

Drugi primjer je kapela koju pravi porodica Mandić u Poljima, koliko smo upoznati kod svojih grobnica, na svojoj zemlji. Ali opet smeta, jer takvima kakvi jesu i ti kojima smeta, zajedno sa Vijestima koje to uredno promovišu i forsiraju, svaka Kapela koja se gradi bi valjalo da bude srušena. Naučili kada su rušili Njegoševu kapelu, pa im oslačalo da maljevima razbijaju, razvaljuju, oburdavaju. Nesrećnici!

Treći primjer je dukljanska jeka,vika i vriska oko srpskog jezika. E tu je kvaka, kada se pomene srpski jezik, sve evropske povelje, dostignuća, pregnuća, poglavlja, zaglavlja, fusnote EU padaju u vodu! Jer iako je srpski većinski, po njihovom iskrivljenom poimanju stvarnosti ne bi trebalo da bude službeni, jer im kako kažu podriva temelje države? Još nam jedna uvažena profesorica reče kao je crnogorski u stvari srpski tj srpski je crnogorski pa pošto je crnogorski službeni a srpski nije onda je i srpski službeni? Ovo ni Sveto Marović ne bi smislio u svoje vrijeme, niti bi mogao da rastumači.

Treba li da se mirimo?

Mišljenja sam da mi nismo ti koji treba da se mire, ja sam više za neku vrstu suživota, jer ako budemo mi pričali priču o pomirenju ispašće da smo mi nekoga trideset godina proganjali, diskriminisali, hapsili, zatvarali, montirali procese! A nismo, zato dok svi oni koji su nam loše činili kao Srbima svih ovih decenija, treba da se izvinu i traže način kako da oni pruže ruku pomirenja, ali iskreno, jer lažnog bratstva i jedinstva nam je bilo dosta, pa ne bih volio da na teži način mi Srbi iz Cg naučimo neke lekcije kao što su ih naučili naši sunarodnici u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo i Metohija, Bosni i Hrvatskoj.

Dakle, na kraju, svakome svoje, suživot, za početak da srpski bude službeni, u stvari mora biti službeni i biće službeni, pa makar se sva dukljansko proustaška bulumenta na čelu sa Milom Đukanovićem, njegovim epigonima i Sokolom iz Hrvatske pobila na vrh glave!