PIŠE: Siniša KOVAČEVIĆ
Crna Gora je dugo čekala političkog lidera koji nije sklon izdaji onih koji su ga uveli u igru, lidera koji ne prodaje ideju za koju je dobio mandat da je brani i zastupa od onih koji su ga glasali zbog nje, i lidera koji ne oprašta onima koji varaju.
Milana Kneževića krase prve dvije od nabrojanih odlika, ali ne i ova poslednja. Nikola Jovanović je pokazao da ima sve tri.
Nosilac građanske liste koja je, realno, jedini pobjednik lokalnih izbora u Budvi, jer je formirana nepuna dva mjeseca prije izlaska na birališta i nije imala podršku iz osam partijskih centrala i aktivista iz cijele Crne Gore, niti podršku Vlade, premijera i ministara kao što je konkurencija. Nije imao podršku ni od onih od kojih se očekivala, s obzirom na hrabrost koju je iskazao pružajući otpor kadrovima nove vlasti koji su nemilosrdnost prema konkurenciji brusili tri decenije u Đukanovićevoj ponekad i neiskrenoj opoziciji. Krenuo je u juriš sam, sa ekipom provjerenih saboraca i Budvani su prepoznali da u njegovom naizgled krutom pa i nadmenom stavu čuči veliko i iskreno srce borca, lišenog straha koji progoni sve njegove rivale.
Kakav god da bude epilog političkog galimatijasa u koji su Budvu uvukli politički mešetari sa sjedištem u Podgorici, ostaće upisano da je mladić od nepunih 37 ljeta, osvojio sa svojom listom isto mandata koliko i DPS i PES zajedno, odnosno isto koliko i osam partija okupljenih u koaliciji sa imenom kakvo je imala i ona koja je srušila u ovom gradu Đukanovićev režim!
Za šta će mu biti dovoljan taj kapital u Budvi, ostaje da se vidi. U Crnoj Gori, otvoriće mu vrata velike političke scene koja su mu pritvarali odkako je izašao na ovo “bojište”. Jovanoviću će konkurencija podmetati nogu još više, preko odavno provaljenih “poluga” i trikova zbog kojih je i dojadila narodu toliko da u partijskim centralama ne mogu ni da slute koliko su postali omraženi među onima koji ne čekaju da im ponude “državni posao”. Upravo zbog navedenog, to podmetanje nogu postalo je neka vrsta vjetra u leđa Jovanoviću. Makar u Budvi, u kojoj znaju da nisu najneuređenije mjesto u Crnoj Gori, centar haosa i divljih gradskih službi, kako su to mjesecima za potrebe svojih sponzora predstavljali pojedini opskurni novinari i “NGO privrednici”.
Nikoli talas sinoćnje pobjede otvara šansu da okupi sve one razočarane u Crnoj Gori nesposobnošću i kvaljivošću onoga što smo zvali “tridesetoavgustovska većina”. Pa i one koji su bili na strani vlasti i 30. avgusta, ali su tokom ove četiri godine uvjerili koliko je to bio pogrešan izbor. Ako krene tim putem, Jovanović će, izvjesno, imati rezultat koji nisu uspijevali da ostvare svi oni koji su ranije pokušavali da okupe ovaj dio građana. Na taj način dobio bi priliku da postane “gamechanger”, baš kao što je Abazović 30. avgusta. S tim što bi Nikola mogao da promijeni igru tako što će arhivirti i zdravo i bolesno krilo Đukanovićevog još uvijek nedemontiranog režima.
Prevelik zalogaj za mladića koji je tek omirisao iskušenja visoke politike!? Ne, već misija koja ga čeka i za koju je čekan. Neugodna misija, jer će morati da se bori i sa jungersima mafiokratskog Đukanovićevog režima, i sa veteranima Milove opozicije koji su počeli da srastaju za fotelje kao u ona tamo vremena Petar Ivanović i Brano Gvozdenović.