Uobičajena profesionalna radoznalost učinila je da, 7. februara, na dan Svetog Grigorija Bogoslova, pročitam tek objavljenu vest novinske agencije SRNA o izboru novih članova Akdemije medicinskih nauka Republike Srpske, među kojima sam ugledao ime, sada akademika, prof. dr Elizabete Ristanović, istaknutog stvaraoca, nacionalnog pregaoca, naučnika i nastavnika koji je svoj akademski i patriotski put trasirala teškom brobom, mog dugogodišnjeg prijatelja i saborca na putevima odbrane nacionalnih vrednosti.
Istinsko priznanje i kruna u profesionalnoj i životnoj karijeri ove ponosne dame koja se bavi vrlo ozbiljnim radom u jednoj izuzetno izazovnoj i veoma aktuelnoj oblasti kao što je biološka odbrana i zaštita od hibridnih pretnji, ali pre svega medicinskom mikrobiologijom i imunologijom, uz to stvaralaštvom i filozofskom mišlju, ističući ponosno svoj arhetip i crnogorski krš iz koga su krenuli njeni preci, a koji je oblikovao njen karakter, vezana za svoju Republiku Srpsku, koju baš kao i maticu Srbiju u kojoj živi i stvara, izuzetno voli i predstavlja na svakom međunarodnom i domaćem skupu, boreći se viteški za njeno ime i čuvajući sećanje na dane njenog stvaranja i ističući da je za večnost rođena. NJena Republika Srpska odužila joj se na najbolji mogući način, svrstavajući je u redove akademske i duhovne elite srpskog naroda. Ne sumnjam da će nastaviti, da će svojom snažnom energijom i duhovnim krilima nastaviti da se nepokolebljivo bori za sve vrednosti u koje veruje, ne posustajući i znajući da zbog svog stava i britke reči često plaća žestoku cenu. No, krenimo redom, akademika, prof. dr Elizabetu Ristanović upoznao sam još u vreme odbrane zemlje od NATO agresije. Od prvog susreta znao sam da će njena zvezda zasijati punim sjajem na našem naučnom i duhovnom nebu. Ona je tada, kao svršeni „Student generaciije” i postdiplomac Univerziteta u Boegradu, tek zakoračila na profesionalni put, koji će, potpuno mi je bilo jasno, biti težak i pun trnja i izazova. Elizabeta je tek ostvarila svoj mladalački san da ostane u svojoj zemlji i zaposli se na Vojnomedicinskoj akademiji, jer je vojsku uvek volela, rastući uz skute ponosnog srpskog oficira, ali i sa ratničkom genezom u svojoj krvi. NJeni preci sa očeve strane bili su među plemenskim prvacima sa sjevera Crne Gore koji nekad ubiše Smail-agu, pa se moraše otisnuti na dug put, kao i među onima koji hrabro prkoseći brutalnoj autrougarskoj čizmi, pređoše Drinu i krenuše u albansku golgotu u Prvom svetskom ratu. Svetlost dana ugledala je Elizabeta pre tačno pola veka, na Trojčin dan, u Kumanovu, gde je njen otac Spasoje tada službovao, a slavna srpska vojska 1912. godine oslobađala Balkan od turskog zuluma. Životne lekcije i iskustva sticala je u Zenici, a snažni koreni sa majčine strane vežu je i za Sarajevo, gde je, tik uz staru crkvu Svetih arhangela Mihaila i Gavrila koja potiče iz 14. veka, rođen njen pradeda, čija je porodica stradala od ustaške kame u vihorima Drugog svetskog rata.
Pamtila je Elizabeta i kao radoznalo dete slušala priče svojih đedova, a istorija je uvek bila njena velika ljubav, baš kao i matematika, koje je vešto spojila i isprepletala u molekularnoj biologiji. Uvek i svuda bila je najbolji đak, ali je rano, duhovnim instinktom, prepoznala naslage mržnje koje su postojale na tlu Bosne i Hercegovine, u kojoj se, kako je govorio Ivo Andrić, i sanjana ljepota plaća, i koje su bile spremne, uz pomoć stranaca, da se izliju iz korita i zapale vatru u kojoj je, početkom 90-ih godina prošlog veka, izgorela zemlja u kojoj smo rođeni i odrastali. Onda je došla u Beograd, u svoju Srbiju koja je prigrlila sve sunarodnike, ali je tu doživela i prva razočaranja shvativši da baš u našoj matici, Srbiji, postoje i neki ljudi koji ne razumeju patnje svog naroda na najbolji mogući način, surovo optužujući prekodrinske Srbe zato što su se drznuli da im poremete lagodnost života uljuljkanog u lagodnostima materijalnih vrednosti zapadne civilizacije. Taj ožiljak nosi na duši do danas i uvek reaguje kad neko pokuša da deli srpski narod. Bolele su je sve rane svoga roda, baš kako je pisao davno i njen zemljak Šantić, a njena zvezda vodilja od rođenje i krštenja bila je jedino ona koja se nalazila u beskrajnom plavom krugu koji je opisao Crnjanski, slavjanska i pravoslavna. Razumela je ova mlada devojka svu težinu borbe koju je Republika Srbija tada vodila, suprotstavljajući se potpuno sama, aždaji monopolarnog sveta koja je proždirala sve pred sobom, pa i mnogo snažnije i jače od nas. Mala uspravna Srbija i celokupni srpski narod platili su tada žestoku cenu, ali su i pokazali kako se brani sloboda i dostojanstvo. Izdržali smo najteže ekonomske sankcije, stravičnu medijsku satanizaciju, sačuvali Srbiju i Crnu Goru, stvorili Republiku Srpsku, zaokruživši prvi put od kralja Dragutina, srpsku državnost zapadno od Drine. I svojim otporom, na međunarodnom planu, kupili vreme da se uspravi Rusija i ojača Kina i da svi dobijemo šansu da živimo u nekom lepšem pravednijem, multicentričnom svetu. O tome mi je nebrojeno puta pričala ova sjajna intelektualka, koja se nije plašila da sa tatom i njegovim drugovima obilazi ratišta, koju je jako pekla svaka suza izgubljenih krajiških ognjišta, ali koja se nije plašila da govori ni kad su mnogi drugi, nažalost, ćutali. Izdržali smo i surovu NATO agresiju čiju cenu plaćamo i danas kroz brojke obolelih i umrlih od malignih bolesti koje su danak osiromašenog uranijuma i tona hemikalija koje su se izlile u naše reke i ušle u lance ishrane. Maligna oboljenja, posledica ove strateške investicije naših vekovnih neprijatelja, odnela su i živote ljudi koje je Eliazbeta najviše volela i najbližih članova njene porodice. Tokom same agresije Elizabeta je često dežurala na VMA i kad su u njenoj neposrednoj okolini padale bombe, ali je istovremeno radila i na svojoj magistarskoj tezi, vodila emisiju na studentskom radiju i svake noći bila na beogradskim mostovima znajuću šta znači moral i duhovna snaga naroda u ovakvim situacijama. Jahači apokalipse činili su nadzločin nad našim narodom, primenili sva moguća oružja, a onda nas optuživali i sudili za zločine koji su sami počinili nad nama. Nakon toga, došlo je ćutanje koje je bilo ravno samom zločinu i koje je jako bolelo. Ipak, Elizabeta je nastavila da se bori i penje stepenicama uspeha. Magistrirala je, a 2002. godine, sa samo 27 godina, doktorirala na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, postavši najmlađi doktor nauka u tadašnjoj Vojsci Srbije i Crne Gore. Uspeh joj, međutim, nikada nisu opraštali. Podmetanje, klevete i laži onih koji njene vredenosti ne mogu doseći i teške borbe su postale njena svakodnevica. Ali ona se ne ljuti na svoje neprijatelje, već im je naprotiv, vrlo blagodarna jer su je, kako kaže, naučili da se bori i pobeđuje u svakoj bici koju povede, a pre svega da prašta. Profesor Milovan Bojić, rekao joj je davno da će upravo neprijatelji biti najveći hroničari njenih životnih uspeha i tu rečenicu dobro je zapamtila, kao i njegove reči da se u Srbiji uspeh ne prašta i da kleveta kao kiša pljušti po uspešnima, te da od svog cveća u zemaljskoj bašti mora biti jedino ruža, sa prelepim laticama i trnjem, da bode i miriše, kako je kazao. Snažna ljubav prema narodu i otačastvu, ali i vera u Boga, koja je pomagala da prevlada sve izazove i preskoči sve prepreke, na njen su put uvek dovodili prave učitelje koji su prepoznavali njen potencijal, podržavali je i pokazivali kuda i kako dalje, govoreći da najdalje stignu oni koji znaju kuda idu. General, prof. dr Vladimir Vojvodić pokazao joj je naučni izazov biološke odbrane, koji je koincidirao sa temom njene doktorske teze i antraksnom kampanjom 2001. godine i naučio je kako se vode ljute bitke u međunarodnoj naučnoj areni, gde se pobeđuje kvalitetom, a zemlja i narod predstavljaju znanjem i ljubavlju. Među njenim učiteljima, uzorima i prijateljima su akademici prof. dr Darko Tanasković, Dragan Simeunović, pokojni Milovan Vitezović i mnogi drugi. Pamti ona i svoju prvu učiteljicu Milanku, koja ju je naučila šta znači biti istinski učitelj i prosvetitelj, sa duhom i obrazom, ali i dama od stila. U jednom delu profesionalne karijere, 2007–2011, profesorka Ristanović bila je pomoćnik načelnika VMA za moral i informisanje i nesebično se angažovala na promociji i afirmaciji ove naše ustanove u zemlji i svetu. Ona je autor i monografije Vojnomedicinska akademija – u službi čoveka zdravlja i otadžbine čiji je izdavač novosadska Pravoslavna reč. U tom periodu osnovan je Medicinski fakultet VMA, akreditovan Univerzitet odbrane i uspostavljeni su brojni mostovi saradnje i sa Srpskom pravoslavnom crkvom, napravljen je prvi paraklis u Vosjci, koji je poneo ime ruskog svetitelja Svetog Luke Simferopoljskog i Krimskog, ratnog hirurga i svetitelja koji je vidao, skalpelom i krstom, duhom i naukom. O tom periodu saradnje najbolji zapis ostavio je blaženopočivši mitropolit Amfilohije koji je napisao: Iskreno rodoljublje, duboko poznavanje duhovno-istorijskih predanja svog mnogostradalnog naroda, poštovanje njegovih svetinja i idealistički polet, koji krase profesorku Elizabetu Ristanović, čine je vrijednim nacionalnim pregaocem, čija djelotvorna vjera u neprolazne vrijednosti ni u surovim vrmenima ne posustaje i daje upečatljivu snagu i samoj njenoj riječi…LJudi sa ovakvom snagom, duhovnom širinom i pastirskom posvećenošću rodu i pokoljenjima koja dolaze, zaslužuju da sa punim pravom budu, prepoznati i poštovani, posebno u današnje vrijeme. Reči našeg duhovnog pastira i mitropolita koga je Elizabeta nesebično volela i koji je molitveno bdeo uz postelju njenog oca u poslednjim trenucima njegovog ovozemaljsog života, za Elizabetu su obaveza da nastavi istim putem. Ona svoje stvaralačko nadahnuće i duhovno okrepljenje i danas najradije pronalazi u brojnim manastirima Mitropolije crnogorsko-primorske, uživajući u ljepoti prirode, beskraju mora i plavetnilu nebeskog svoda koji nigde nije tako blizu ljudima kao na Lovćenu, vladike Rada, koji je njen duhovni uzor i putevoditelj, baš kao što su to i Dostojevski i Puškin, dok su osnova njenog filozofskog nadahnuća Berđajev i Iljin. Profesorka Ristanović autor je više od 380 naučnih i stručnih radova, objavljenih u najprestižnijim naučnim i stručnim časopisima i zbornicima radova, priredila je srpsko izdanje knjige Hibridni rat – teorija i praksa prof. dr Igora Panarina, prvi elektronski udžbenik na Univerzitetu odbrane Bioterorizam – prevencija i reagovanje koji je preveden na engleski jezik. Učestovala je u izradi i promociji monografije Vojni sanitet u srpskom narodu pod okriljem Akademije nauka i Udruženja starješina Republike Srpske.
Članica je uređivačkog odbora časopisa Medici.com iz Banja Luke, kao i redakcionog odbora ruskog naučnog časopisa Laboratorijska medicina. Usavršavala se u najprestižnijim ustanovama u svetu u oblasti biološke odbrane, kriznog menadžmenta i krizne komunikaicje. Učestvovala je u radu više naučnih i stručnih konferencija i održala brojna predavanja po pozivu u Ruskoj Federaciji, SAD, Maleziji, Singapuru, Italiji i brojnim drugim zemljama sveta, kao i u regionu. Učestvovala je i u više domaćih i međunarodnih projekata. Ima izuzetno dobru naučnu saradnju sa brojnim ustanovama i akademskim centrima u Ruskoj Federaciji i drugim zemljama sveta. Mentor je i komentor i član komisije za odbranu više magistarskih teza i doktorskih radova. Redovni je profesor Unverziteta odbrane i naučni savetnik, kao i rado viđen predavač u brojnim obrazovnim ustanovma u regionu. NJeni studenti imaju samo reči hvale ističući da pažnja, ljubav i predanost koju im poklanja, iznoseći pred njih svoju čistu dušu, iskrenost srca i učeći ih struci, nauci, ali i vrlinama i duhovnim sadržajima predstavlja za njih snažno nadahnuće i inspiriše ih da pre svega budu bolji ljudi. Profesorka Ristanović ovenčana je brojnim nagradama i priznanjima – Vukovom nagradom za doprinose prosvjeti, nauci, kulturi Republike Srbije i svesrpskog prostora; Zlatnim beočugom za doprinose razvoju kulture Beograda; Vojnom spomen-medaljom za doprinose u vojnoj službi kao i za učeće u odbrani od NATO agresije i brojnim drugim priznanjima. NJena najprestižnija nagrada je njen osamnaestogodišnji sin Sergej koga je od malena usmerila na stvaralački put. Zahvalna je za svu podršku i ljubav svom sinu, majci Gordani, kao i prerano usnulom u Gospodu ocu Spasoju, svima onima koji je podržavaju i vole, kao i onima koji joj pokazuju kako ne treba raditi i snaže je na putu vrlina, a uz skromnost, hrišćansku ljubav i toplinu kojom pleni svakoga koga sretne, stalno ističući da je njen životni moto sadržan u rečenici vladike Nikolaja: Obrazovan čovek je samo onaj koji ima obraz. Članstvo u Akademiji nauka i umetnosti Republike Srpske za nju je veliko priznanje i obaveza da ne posustane na stvaralačkom putu, ali i sveti zadatak i obaveza da svojim zanjem i delima brani i afirmiše svoju Republiku Srpsku. Zahvalna je akademiku Kuzmanoviću, predsedniku ANURS-a, kao i svima onima koji su joj poklonili poverenje i uložiće svu svoju snagu da ga opravda.