Poslednji put čuo sam se sa Žarkom Lauševićem prije petnaestak dana. Bilo mu je veoma važno da bude siguran da je riješio neke imovinske i porodične stvari. Borio se, iščekivao, vjerovao da će sve biti dobro, ali je htio da sve što prije pravno sredi. U maju sam poslednji put bio kod njega. Htio je da reguliše porodičnu imovinu u selu Tepca ispod Durmitora. Žarko je tvrdio da je vojvoda Živojin Mišić, koga je glumio, iz sela u kom je kuća i veliko imanje Lauševića. Nisam mu vjerovao, sve dok mi nije poslao odlomak iz Mišićeve autobiografije u kojoj piše da je iz sela Tepca. Uspjeli smo da uknjižimo tu imovinu na njegovo ime. Učinio je to zbog svoje porodice. Mnogo je volio svoju sestru, suprugu, djecu. Neke stvari jeste predodredio prije smrti.
Ovako za “Novosti” govori advokat Vladan Bojić, dugogodišnji prijatelj i advokat glumca Žarka Lauševića koji je preminuo prije dva dana.
Igrom slučaja, Bojić se prekjuče, kada je Žarko umro, slučajno, kako kaže, zadesio u Beogradu.
– Sve vrijeme sam bio u kontaktu sa njegovom sestrom i ljekarima. Znao sam da su male šanse da će se izvući. Ali prekjuče me je izbezumila ta opora, gorka stvarnost – govori Bojić za “Novosti”.
– Žarko mi je zamijenio jedinog brata kojeg sam imao. Srđan je umro u Moskvi na današnji dan, 16. novembra. U dva dana novembra izgubio sam oba brata, i Srđana i Žarka.
Bojić kaže da mu je lako da razdvoji Žarka kao klijenta od izuzetno bliskog, nestvarnog, iskrenog, odanog, brižnog, čudesnog prijatelja:
– Njegov put je bio zasut hrpom trnja po kome je junački hodao, liticama uz koje se peo, uz bljeske njegove slave. Žarko je bio čovjek dara. Nije on bio samo vrstan glumac, već i izvanredan slikar, šahista, imitator. Dobar čovjek. Pun savjesti. Čovjek koga je savjest vodila i pratila oko najsitnijeg detalja koji bi drugi ljudi smatrali nevažnim. Njemu je to mnogo značilo.
Poslednji put kada je posjetio prijatelja, Žarko mu je rekao: “Razočaran sam u medicinu.”
To je Bojića podsjetilo na 2007. godinu kada mu je sa istim uvjerenjem izgovorio: “Razočaran sam pravom.”
– Zaključili smo tada da i jedna i druga oblast, i pravo i medicina, treba da pomognu čovjeku – priča Bojić.
– Njemu očigledno nijedna od njih nije bila privržena. Bio je, po mom mišljenju, opravdano razočaran. Pokušavao je Žarko raznim alternativnim metodama da pomogne svom zdravlju. Bio je jako srećan što mu nije opala kosa. Na poslednjem pojavljivanju na sceni djelovao je ponosno, iako je bio svjestan da stvari ne idu kako treba. Poslao mi je sliku i pitanje “Kako ti se činim?” Odgovorio sam mu: “Činiš mi se kao što si mi se uvek činio. Pravi!” Posle smo, do prije neki dan, komunicirali porukama.
Bojić je 2007. preuzeo Lauševićev slučaj dvostrukog ubistva, sve do pomilovanja. Kasnije je posjećivao Žarka u Njujorku…
– Naše prijateljstvo se nastavilo – govori nam. – Viđali smo se svaki put kad je dolazio kod sestre u Crnu Goru. Nije volio Podgoricu. Ne samo zbog slučaja koji se desio 31. jula 1993. Nije je volio još od gimnazijskih dana.
Naš sagovornik kaže da Laušević nikada sebi nije mogao da oprosti dvostruko ubistvo:
– Svako ko drugačije kaže, ne govori istinu. Njega je savjest progonila. Njemu je svaki 31. juli bio poseban dan. Dan njegove najveće patnje. Igrom slučaja bio sam kod njega u Njujorku 2013. u to vreme. On je bio sasvim drugi čovjek tog dana. On je strijepio čekajući taj dan svake godine, kazao je Bojić.
Izvor: Novosti