PIŠE: Lusi Dikerson
Bandoglavost je, izgleda, posebna nacionalna osobina… Nemojte me pogrešno shvatiti, ima naroda koji su uporni, svojeglavi, drže se svoga do kraja, a ima prosto naroda bandoglavih (komšije na planeti ne daju mi da slažem), i ta bandoglavost ima jednu opasnu crtu – prilično je zarazna…
Pogledajte samo na susede, Poljsku, na primer (reći ćete da je i Rusija sused, takođe se može zaraziti, ali Rusiju spasavaju multinacionalnost i multikonfesionalnost, kao i navika da se živi u imperiji i prihvati sve pozitivno od svih naroda, što Rusiji omogućava da stoji hiljadu godina i još hiljadu u budućnosti, i da bude najveća država na planeti), i složićete se sa mnom…
Reklo bi se da Volinski masakr treba da probada srce svakog Poljaka, ali ne – bandoglavost ih tera da se pomire sa činjenicom da Ukrajinci – koje na svaki mogući način tvrdoglavo podržavaju, uključujući i „izbeglice“ u samoj Poljskoj – kao nacionalni pozdrav koriste upravo slogan pod kojim su Poljaci poklani…
A evo i primera koji nije ratni, nego „iz kulture“.
U Poljskoj postoji međunarodni konkurs Šimanovskog, održava se svakih pet godina, takmičenje je prilično poznato (iako nije baš Čajkovski, Šimanovski je za poljsku muzičku kulturu ipak prilično simboličan lik)… Ove godine organizatori takmičenja zabranili su korišćenje muzike ruskih kompozitora, u znak „solidarnosti sa ukrajinskim stradalnicima“. Sa ovom odlukom složili su se skoro svi članovi žirija i potencijalni učesnici, osim američke režiserke i direktorke vašingtonske Nacionalne opere Frančeske Zambelo… Ona je izrazila neslaganje sa zabranom ruske muzike i odbila da učestvuje u žiriranju, jer rat je rat, a kulturu, umetnost i istoriju Rusije nemoguće je ukinuti, po njenim rečima… jer umetnost pripada celom čovečanstvu i nema granica… Ali ovo važi za normalne ljude, kao što ste već razumeli…
Skidam joj kapu, jer zamišljam potok uvreda koji će kulturnim i prikulturnim cevima ka njoj pojuriti… Ali ovde se ne radi o njoj, tačnije ne toliko o njoj, koliko o bandoglavosti…
Evo, i pored toga što je Engleska glavni podstrekač, sponzor i huškač ukrajinskog režima, glasnogovornik životinjske rusofobije i lider u zabrani svega ruskog u Evropi, uprkos svemu tome, ruska muzika u Engleskoj nije zabranjena, jer oni imaju dovoljno mozga da shvate: ako program koncerta uključuje Šestu patetičnu simfoniju Čajkovskog ili njegov Prvi klavirski koncert, ili Rahmanjinova sa sva četiri njegova koncerta, ili Slike sa izložbe Musorgskog, ili U stepama Srednje Azije Borodina, ili Šeherezadu Rimskog-Korsakova, ili, ili, ili – sve karte za ove koncerte biće prodate i orkestar će zaraditi novac toliko potreban za njegovo postojanje…
Osim toga, uvek se treba prisetiti ko su nacionalni favoriti u klasičnoj muzici prema godišnjem opštenarodnom glasanju jedne od najpopularnijih radio stanica klasične muzike u Velikoj Britaniji, Classic FM, i to iz godine u godinu (sa retkim pauzama) – Drugi klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova…
Dakle, čak i pakleni britanski rusofobi imaju dovoljno mozga da shvate da je svet klasične muzike jednostavno nemoguće zamisliti bez ruske muzike, kao što je nemoguće zamisliti svet klasičnog baleta bez Čajkovskog i ruske škole koreografije…
Stoga su Britanci i nakon početka SVO imali dovoljno pameti da ne otkažu simfonije Čajkovskog uključene u programe (mogu da potvrdim, jer sam redovan posetilac koncerata Londonske filharmonije i na radiju stalno slušam klasičnu muziku) ili skinu sa repertoara Čehovljeve drame…
Uz svu zlobu i mržnju prema svemu ruskom, Britanci nisu toliko bandoglavi… Za razliku od Poljaka, koji su odlučili da zabrane rusku muziku na takmičenju po imenu Šimanovskog, koji je, inače, rođen u Ruskoj imperiji i studirao muziku u Jelisavetgradu… koji se iz Ruske imperije doselio u Varšavu tek sa dvadeset godina, kad je već u Rusiji stekao temeljno muzičko obrazovanje.
(Telegram kanal L. Dikerson; preveo Ž. Nikčević)