Connect with us

Glas naroda

Štap i šargarepa gospodina Nobela: Brodski i Šolohov

Published

on

PIŠE: Želidrag NIKČEVIĆ

Veliki praznik! Danas proslavljamo slovenske svetitelje Ćirila i Metodija i Dan slovenske pismenosti. A uz to, i rođendan dvojice ruskih nobelovaca – Josifa Brodskog i Mihaila Šolohova. Činjenica koja zaslužuje malo podsjećanje.
Brodski je to sigurno znao, i veoma je čudno da tim povodom nije zabilježio nikakve refleksije, mada se u njegovim stihovima gotovo uvijek osjećala konkretnost vremena. O rođendanu, međutim, ni slova. Poznato je koliko se Nabokov nervirao zbog toga što se rodio istog dana kad i Lenjin. Zašto Brodski, s njegovom vještinom da gradi ličnu mitologiju, nigdje ne pominje tu nametljivu koincidenciju, ni u intervjuima, ni u prozi, ni u stihovima?

Logika nas lukavo podstiče na upoređivanje sudbine dvojice istog dana rođenih nobelovaca. Ima li to smisla? Da li kod njih dvojice postoje bilo kakve biografske dodirne tačke? Na prvi pogled – ne. Jedina očigledna veza su „okolonobelovske“ peripetije Ane Ahmatove, 1962. i 1965. godine. Nakon što je 1965. počastvovana Oksfordskom togom, to je izgledalo vrlo vjerovatno, ali je baš tada Nobelovu nagradu dobio Mihail Šolohov.

Na tom tragu, u ruskoj kritici nedavno je objelodanjena pretpostavka da između dodjele Nobelove nagrade Šolohovu i biografskih okolnosti budućeg laureata Brodskog ipak postoji i jača veza. Objašnjenje ide otprilike ovako.

18. maja 1965. godine na sto Sekretara CK KPSS P. N. Demičeva stiglo je pismo kandidata za člana CK KPSS, jednog od rukovodilaca Saveza pisaca Alekseja Surkova:

„Danas sam dobio pismo od književnika Sartra, adresirano na Predsjednika Prezidijuma Vrhovnog Savjeta SSSR A. I. Mikojana, povodom sudskog slučaja građanina J. Brodskog. To pismo šaljem adresatu, a njegovu kopiju dostavljam Vama.“
Znameniti filosof, koji je tih godina sebe proglasio „saputnikom“ Komunističke partije, ovako piše Mikojanu:
„Gospodine Predsjedniče,

Uzimam slobodu da Vam se obratim ovim pismom samo zato što sam prijatelj vaše velike države. Često boravim u vašoj zemlji, susrećem mnogo pisaca i odlično znam da ono što zapadni protivnici mirne koegzistencije već nazivaju `slučajem Brodski` predstavlja samo neobjašnjivi i žaljenja dostojni izuzetak. Međutim, želim da vam saopštim da se antisovjetska štampa time koristi da bi započela veliku kampanju, predstavljajući taj izuzetak kao primjer tipičan za sovjetsko pravosuđe; idući dotle da optužuje vlast za neprijateljstvo prema inteligeniciji i za antisemitizam. <…> Napadi neprijatelja SSSR-a, koji su i naši neprijatelji, postaju sve žešći. Želim da napomenem da su meni ne jednom predlagali da javno iznesem svoju poziciju. Sve do sada ja sam odbijao da to učinim, ali ćutati postaje isto toliko teško kao i odgovoriti“.

Smatra se da je to Sartrovo pismo bilo poslednji argument koji je sovjetsku vlast naveo na rešenje da pjesnika oslobodi – u septembru iste godine Brodski je krenuo na Zapad. A 15. oktobra objelodanjeno je ime novog laureata Nobelove nagrade za književnost – bio je to Mihail Šolohov. Na prvi pogled, između ta dva događaja nema nikakve veze – ali, da li je tako?

U razgovoru sa švedskim novinarima Šolohov je rekao da ga je dodjeljivanje Nobelove nagrade pomalo iznenadilo. Prve ideje o njemu kao mogućem pretendentu pojavile su se u švedskoj štampi tridesetih godina, kad „Tihi Don“ još nije bio završen. Kažu da se to desilo zahvaljujući diplomatskim naporima Aleksandre Kolontaj. Tokom nekoliko godina nagrada se nije dodjeljivala zbog Drugog svjetskog rata, ali već 1946. ime Šolohova ponovo figurira na spisku kandidata. Doduše, tada se prvi put pominje i ime Borisa Pasternaka. Međutim, jačanjem hladnog rata i kandidatura Šolohova regularno se otklanjala, tim prije što je problem autorstva „Tihog Dona“, koji ga je pratio od trenutka publikacije prva dva toma romana 1928. godine, ostajao otvoren. Na jednoj od stokholmskih konferencija Šolohov se našalio da Nobelovu nagradu dobija sa zakašnjenjem od 30 godina.

Vratimo se malo unazad. Godine 1958, pretičući Šolohova, laureat Nobelove nagrade postao je Boris Pasternak, a godine 1964. Žan-Pol Sartr, među razlozima koji su ga naveli da odbije Nobelovu nagradu, navodi i žaljenje zbog činjenice „da je Nobelova nagrada dodijeljena Pasternaku, a ne Šolohovu, i što je jedino sovjetsko ostvarenje koje je dobilo nagradu bila knjiga objavljena u inostranstvu i zabranjena u rodnoj zemlji.“

I evo, godinu dana kasnije isti taj Sartr direktno se obraća Mikojanu povodom slučaja Brodskog: „Meni su ne jednom predlagali da javno iznesem svoju poziciju. Sve do sada ja sam odbijao da to učinim, ali ćutati postaje isto toliko teško kao i odgovoriti“.

Međutim, na spisku nominovanih konkurent Šolohovu više nije Pasternak – nego Ana Ahmatova. Njena pobjeda, očigledno, stavila bi tačku na Šolohovljeve nobelovske pretenzije. I Sartr – svjetski poznat, ali apsolutno nekontrolisan „agent uticaja“ kompartije na Zapadu – otvoreno prijeti Mikojanu da će otkazati raniju lojalnost. Romansa sa Sovjetskim Savezom i bez toga ga je skupo koštala. Nekadašnji gospodar mišljenja i najuticajniji intelektualac odjednom je u očima svjetske javnosti – da ne govorimo o disidentima – bio lišen oreola slobodnog mislioca. Opšte mišljenje jasno je izrazila Lidija Čukovska: „Omraženi Sartr“. Od tog „grijeha“ francuski mislilac moraće da se iskupljuje do kraja života. Njegova posjeta Sovjetskom Savezu u maju i junu 1966. bojkotovana je od disidenata, a Solženjicin je demonstrativno odbio susret, optuživši Sartra za saučesništvo sa Šolohovom.

Nagađati o rezonima sovjetskih aparatčika još je besmislenije nego o logici švedskih akademika – ali na tom fonu dodjela nagrade Šolohovu zaista može da izgleda kao nekakva naknada zapadnog svijeta za oslobođenje Brodskog. Uzgred budi rečeno, kasnije se sovjetski ideolozi sa svojim francuskim „saputnikom“ potpuno razilaze. Kad je 1966. godine Sartr stupio u zaštitu Sinjavskog i Danijela, njegov glas nije bio uslišen. Godine 1967. Sartr je otkazao učešće u radu na kongresu sovjetskih pisaca, 1968. je kritikovao ulazak sovjetske vojske u Čehoslovačku, 1969. osudio isključenje Solženjicina iz Saveza pisaca, a pred samu smrt podržao Saharova i bojkot Olimpijskih igara u Moskvi.

Teško je povjerovati da Brodski – koji je tokom čitavog života branio pravo pjesnika na otvoreni dijalog sa vlastodršcima, koji se pismom obraćao direktno Brežnjevu – nikad nije razmišljao o tom sižeu. I potpuno je nemoguće povjerovati da tu pozadinu nije osjećala Ana Ahmatova, kojoj je preostalo da živi još samo nekoliko mjeseci. Ako se ćutanje Josifa Aleksandroviča još i može objasniti nekakvom unutrašnjom delikatnošću i nezgodnim položajem, onda je odsustvo čak i nagovještaja o tome kod Ahmatove – svjedočanstvo njene zapanjujuće, istinske plemenitosti. Svjedočanstvo velikodušnosti, „umijeća praštanja“ – a to je glavna lekcija koju je Brodski naučio tokom druženja sa Anom Ahmatovom.

Priča je okončana dodjelom Nobelove nagrade samom Josifu Aleksandroviču. On nije mogao da ne osjeti utješnu a istovremeno surovu ironiju Vremena, i nije bez razloga svoju nobelovsku besjedu započeo pominjući „one koje je ova čast mimoišla, koji nisu uspjeli da se sa ove tribine obrate urbi et orbi“ – među njima i Anu Ahmatovu.

Čitavoj priči, međutim, treba dodati važnu napomenu. Slučaj Brodskog (i prateća nobelovska kombinatorika) veoma je indikativan sa još jednog aspekta. Očigledno je da Zapadu veoma nedostaju istinski ruski kulturni autoriteti koji bi ratovali na njegovoj strani. Uzimati nedarovite – to je opasno. A sa darovitima – kao što pokazuje slučaj Brodskog – može biti još opasnije. Naime, sve kod Brodskog, od porijekla do biografskih okolnosti i stilističkog manira, guralo ga je u kosmopolite, u klasične liberale, „integrisane u svjetsku zajednicu“. I šta se desilo? Počeo je stihovima o ruskom narodu, nastavio opjevavajući rusku imperiju, i završio prikivajući na stub srama sve prošle i buduće svetlane aleksijevič. Zov velike ruske književne tradicije pokazao se jačim i od zova krvi, i od zahtjeva tržišta, i od privlačnih obećanja liberalnog establišmenta.

Otkud sad to? Stvar je u tome što blistavu tradiciju ruske pismenosti od vremena ljetopisca Nestora formiraju ljudi koji ostaju vjerni Rusiji i ruskom svijetu – uprkos svemu. Kao što kaže Jegor Holmogorov: „Ako u tebi postoji božanska iskra talenta, onda će u tvojim knjigama obavezno proraditi Puškin i Dostojevski.“

Od toga se ni u Stokholm pobjeći ne može.

Nastavi Citanje
Klikni za komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Glas naroda

Vesna tvrdi da je žrtva političkog progona

Published

on

Sporno je da li su poruke koje su pronađene u telefonu moje, kazala je bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica. Specijalno državni tužilaštvo od ranije je pokrenulo izviđaj povodom poruka koje su nedavno objavljene u medijima a koje su iz mobilnog telefona Vesne Medenice. Ona spori autentičnost materijala SDT-a, te da su dokazi prikupljani na valjan način.

Vrlo je sporno da li su moje poruke. Telefon nije konfiskovan, ja sam ga dobrovoljno predala i dala korisničku šifru”, kazala je Medenica, gostujući u emisiji Načisto na TV Vijesti.

Novinara je zanimalo zašto šifru nije dala u policiji, već u Tužilaštvu.

Znam proceduru, da se mora formirati zapisnik, da moraju prisustvovati dva svjedoka, da bi se taj telefon otvorio, samo zbog procedure”, kazala je Medenica.

Da bi se telefon otvorio treba da postoji naredba suda. Medenica tvrdi da je njen telefon-ajfon u ANB stigao bez naredbe suda.

Od Agencije za nacionalnu bezbjednost dobijam, bez zavedenog broja, bez pečata, izvještaj o realizaciji digitalne foreznike mog telefona”, navela je Medenica.

Tvrdi da ANB-u nikada nije povjerila nijednu forenziku.

Niti ja, niti moji branioci nijesmo dobili prepis poruka”, ističe Medenica.

Novinar je konstatovao da je u Tužilaštvu postojala sumnja daje pretresanjem utvrđeno da su izbrisane dvije aplikacije-Signal i Telegram, te da je Tužilaštvo zato tražilo od ANB-a da se aplikacije povrate.

Medenica i dalje tvrdi da je žrtva političke odmazde.

Nikakvih prava u smislu člana 6 kao osumnjičeno lice nijesam imala. Od samog mog hapšenja, stvaran je taj ambijent u jednom vremenskog periodu u kontinuitetu, od toga da sam bila na ratište, a nikad nogom nisam kročila na ratište”, kazala je Medenica.

Nije tačno, ja to ne prihvatam, ne prihvatam da su to poruke i da je to tako. Kod ovakvih činjenica nemojte mi reći da nije moglo da bude tako-i riječ okrenuta, dodata, napisana i obrisana riječ”. navela je Medenica.

Tvrdi da se tokom njenog mandata nikada nije desilo da zbog neizricanja prvostepene presude neko izađe na slobodu.

O ubistvu Duška Jovanovića

Odgovarala je i na optužbe bivšeg načelnika podgoričke policije Milana Vujanovića koji je kazao da je ona kriva što nije rasvijetljeno ubistvo bivšeg urednika Dana Duška Jovanovića.

Ja sam dala izjavu povodom nanovnog otvaranja ovog cijelog predmeta. Stojanka Radović uopšte nije bila tužilac u tom predmetu. U tom predmetu viši tužilac je bio sada pokojni Novak Ražnatović, zaduženi tužilac Ljilja Klikovac. Mićo Orlandić je bio neko ko je rukovodio određenim stvarima. Što se tiče službene zabilješke, da je ta službena zabilješka sačinjena po pravilima Zakonika o krivičnom postupku ona bi imala djelovodni protokol u policiji”, kazala je Medenica.

Zatim je dodala.

Problematizovano je da kada je Damiru Mandiću došao advokat, da mu je rekao da to ne kaže”, navela je Medenica.

Navodi da je te sporne večeri spavala.

Ja sam spavala, ja nisam dežurni tužilac”, istakla je Medenica, dodajući da su joj tužioci rekli da ih niko nije zvao.

Medenica je kazala da je imala saradnju sa bratom pokojnog Duška Jovanovića.

Vrlo mi je vjerovao, detaljno smo istraživali sve ono što je smatrao da treba istražiti. Koliko je bio zadovoljan svim tim što smo radili i mojim odnosom prema tom tragičnom događaju, on je meni poklonio i knjigu sa posvetom”, kazala je Medenica.

Na aerodromu sam zaustavljena sa koferom ličnih stvari, niko ga otvorio nije, pisalo se da nosim 700.000 eura…

Medenica je uhapšena 17.aprila 2022.godine.

Zaustavljena sam na Aerodromu Podgorica sa koferom ličnih stvari u takvom stanju gdje mi je morala biti ukazana pomoć. Niko mi kofer nije otvorio da vidi šta je u njemu, niko mi nije pogledao medicinsku dokumentaciju, ali su sve novine objavile da sam imala 700.000 eura. Kod sebe nijesam imala novac”, navela je Medenica.

Podsjeća da su sumnjali u njenu medicinsku dokumentaciju “kako se tako naprasno razboljela”, te da je smještena u Klinički centar.

Guglajući moj telefon našli su da sam pretreživala biografiju mog advokata Zdenka Tomanovića i to je bio razlog da mi nakon tri mjeseca boravka u pritvorskoj jedinici doda se tačka jedan kao osnov za bjekstvo i karta u jednom smjeru”, navela je Medenica.

Tvrdi da je istraga protiv nje vođena jednostrano, te da joj se nije dalo pravo učešća.

Svi svjedoci su saslušani, a da ni ja ni moj advokat nijesmo znali sem kad će neki svjedok biti saslušan, a ne i ime”, navodi Medenica.

Kazala je da, iako su tokom cijelog boravka u zatvoru traženi njeni spisi, nijedan nije dostavljen.

Podsjećamo, Specijalno državno tužilaštvo tereti Medenicu da je bila dio kriminalne organizacije, koju je formirao njen sin Miloš, a koja se sumnjiči za više krivičnih djela – krijumčarenje, davanje mita i primanje mita, protivzakoniti uticaj, zloupotreba službenog položaja, neovlašćena proizvodnja i prodaju droge.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Teatar apsurda: Brđanin će ponovo da bude šef policije

Published

on

Ni PES ni Demokrate nisu se mnogo ni trudili da postignu dogovor, jer im je jasno, rekao je izvor Portala Dan, da Brđanin mora biti vraćen na mjesto direktora UP

Kako je Portalu Dan potvrđeno, sastanak čelnika PES-a i Demokrata je završen bez dogovora. Ni PES ni Demokrate nisu se mnogo ni trudili da postignu konkretan dogovor, jer im je jasno, kako su neki učesnici razgovora i saopštili za Portal Dan, da Zoran Brđanin mora biti vraćen na mjesto direktora Uprave polocije.

Na sastanku su u ime PES-a bili prisutni predsjednik vlade Milojko Spajić i ministar pravde Andrej Milović. Demokrate su predstavljali Aleksa Bečić potredsjednik vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i spoljne poslove, šef poslaničkog kluba Boris Bogdanović, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i ministar odbrane Dragan Krapović.

Da podsjetimo, danas je na sjednici vlade došlo do nesuglasica između Alekse Bečića i Andreja Milovića oko izbora direktora Uprave policije.

Jedna od opcija je, nakon presude Upravnog suda da se na čelo UP vrati Zoran Brđanin, ali su Demokrate su bile izričito protiv.

Izvor: Dan

Nastavi Citanje

Glas naroda

Šaranović: Direktor policije biće onaj ko je najprofesionalniji

Published

on

Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović kazao je da još nije imao priliku da se upozna sa detaljima, nakon što je Upravni sud Crne Gore poništio rješenje o razrješenju bivšeg direktora Uprave policije Zorana Brđanina.

Pravni tim će napraviti analizu same presude”, kazao je Šaranović odgovarajući na pitanja novinara u Podgorici.

Da li je za njega isključena opcija da bude direktor UP?

Jasno su definisane funkcije ministra, on neće vraćati njega na mjesto direktora”, kazao je Šaranović.

Jedan od prioriteta je procedura raspisivanja konkursa za direktora UP, kaže ministar.

To je svakako jedan od prioriteta, krenulo se sa procesom sačinjavanja i kompletiranja svih pozicija, ukoliko jedan ministar imenije i predlaže direktora UP to znači da je unaprijed pripremljen došao. Garantujem da će direktor UP biti jedino onaj ko je najprofesionalniji. Taj pristup je neophodan jer to nalaže zakon i borba protiv organizovanog kriminala i korupcije”, kazao je Šaranović.

Ističe da direktor policije ne može pripadati ovoj ili onoj partiji, već mora postojati saglasnost svih.

Da li Nikola Terzić ostaje do daljnjeg na čelu UP, zanimalo je novinare.

Mislim da moramo imati novu osobu, kad već postoji ovakva politička volja, i potreba da se CG okrene ka onome što je borba protiv kriminala i korupcije pa moramo imati kompeltno a ne v.d. stanje”, istakao je Šaranović.

O kandidatima za direktore UP ne razgovara, kaže, sa političkim subjektima.

Neće se dozvoliti da bude blizak bilo kom političkom subjektu, ističe on.

Onoga trenutka kada budemo imali konsenzus na nivou vlade imaćemo kandidata. Ovo pitanje zahtijeva maksimalnu pozornost”, kazao je Šaranović.

Nastavi Citanje

U Trendu