Connect with us

Glas naroda

Kad ustanu Srbi iz Bahmuta

Published

on

PIŠE: Božidar Zečević

Čudni su putevi istorije, zbilje i fikcije, koja je iznenada ponovo spojila Srbe i Ruse u poslednjem velikom ratu na tlu Evrope, i to u gradu u kojem se nastanio glavni junak druge knjige Seoba

Druga knjiga Seoba Crnjanskog javlja nam se opet u vatri nove vojne za opstanak istokrvnog i istovernog naroda. Čudni su putevi istorije, zbilje i fikcije, koja nas je iznenada ponovo spojila u ognjištu poslednjeg velikog rata na tlu Evrope. Bog hoće da taj rat pređe u odlučnu fazu tamo gde je pre 270 godina i počeo, na tlu Novorusije, upravo u Bahmutu, gde se Isakovič nastanio 1753. godine i gde je ostavio svoje srpske kosti. Sa tačke gledišta Zelenskog i njegovih atlantskih gospodara, Bahmut, stara srpska tvrđava, trebalo je da postane udarna pesnica grandiozne kaznene ekspedicije, neka vrsta uveličane antipravoslavne „Oluje“ po ustaškom uzoru i američkoj zamisli, što je trebalo da zbriše Donbas, gigantsku privrednu zonu na istoku ruske (U)Krajine, koju su 2014. ukronacisti pretvorili u Antirusiju.

Između reke Dnjepar i rečice Bahmutke, koja se u nju uliva, dovukli su moćnu koncentraciju ubojnih sredstava NATO-a, oklopnih i samohodnih artiljerijskih brigada, HIMARS-a, uragana i oljha, aviona, dronova, dobro obučenog i do zuba naoružanog ljudstva četvrte armije po snazi u Evropi, kojom i danas komanduju NATO specijalci i nazvali je, krajnje cinično, „Sloboda“. Gradić Bahmut su pretvorili u betonsku tvrđavu ispresecanu dobro utvrđenim rovovima i podzemnim hodnicima sa duboko ukopanim komunikacijama u bivšim rudnicima gipsa i soli. Tada su doprli do kostiju Pavla Isakoviča i srpskih husara iz romana Crnjanskog, ali nisu znali da upravo tu kopaju i svoj vlastiti grob. Grupa „Vagner“ već je isprobala efikasan mišomor za ove pacove. Banderovski je plan bio drugačiji: da odavde krenu u „Bljesak“ i „Oluju“ koji će likvidirati ruske pokrajine Donjeck, Lugansk, Herson, Zaporožje i druge i oterati preostalo stanovništvo u Rusku Federaciju, kao što su Hrvati učinili sa Srbima iz Krajine u avgustu 1995. Putin je sve to znao i nije više čekao ni časa nego je udario prvi, i za manje od godinu dana opkolio i lišio svake nade vojnu glavninu Antirusije, koju se, ovih dana, sprema da uništi.

Husari puste stepe

U jeku ove borbe, kao neko malo čudo ili mali, ali vidljiv i neobično čitak znak, pojavila se u novembru prošle godine studija već gotovo zaboravljenog srpskog akademika Mite Kostića (1886–1980), karlovačkog profesora i direktora Istorijskog instituta SANU, objavljena pre tačno sto godina u izdanju Srpske kraljevske akademije pod naslovom Srpska naselja u Rusiji, Nova Srbija i Slovenosrbija, (sada u izdanju kuće Catena Mundi), koju Crnjanski mora da je čitao dok je spremao svoje Seobe. Sve je tu brižljivo istraženo, zapisano i objašnjeno.

Epopeja srpskog naroda koji je odlučio da napusti Austriju tokom razvojačenja pomoriške i potiske Vojne krajine i neprestanog pritiska Zapada da ih pokatoliči, rasrbi i utopi u bezličnu masu njegovih podanika (frapantne su podudarnosti sa današnjim stanjem), odvele su najbolje srpske konjanike i njihove porodice u Rusiju, gde su ih Petar Veliki (1723) i njegove naslednice Ana, Jelisaveta i Katarina Velika naselili u pustom i negostoljubivom kraju tek osvojene (U)Krajine, koju su u bezbrojnim sukobima i ratovima čuvali prvo od Turske (1735–1739), a zatim od Šveda, Poljaka i Prusa, čiji su glavni grad Berlin na kraju i zauzeli, 1760. Predvodili su ih srpski oficiri, docnije ruske vojskovođe Vitkovići i Preradovići (i jedni i drugi iz Hercegovine), Panići, Vulini, Perići, Ševići, Stojanovi i Tekelije, od kojih je Petar postao feldmaršal carske vojske. U retkim vremenima mira, prvih 3.000 husara s porodicama naseljavali su se duž Dnjepra, po naređenju carice, „od Bahmuta do Luganska, u pustinji“ (tj. stepi) i to general Šević u Lugansku, a general Preradović u Bahmutu, gde je glavni lik Seoba Pavle Isakovič služio kao dragonski starešina.

Po opisu Simeona Piščevića, čije je memoare pažljivo čitao Crnjanski, „bila je to zemlja otvrdla, divlja i možda od stvorenja sveta neobrađena i ležala je od drevnih vremena bez svake koristi, pusta i bez naroda“. Položaj doseljenika upoređuje budući ruski general „sa brodolomnicima, koji se zaneseni valovima na pusto ostrvo hrane zeljem, korenjem i lovom, tako (da) smo i mi došli u pustu stepu i zemlju taku, gde od stvorenja sveta nikakva naselja nije bilo ni kupiti se ničega nije moglo… No već iduće godine nestalo je nužde, jer su posejali hrane za sebe i svoju stoku, nabavili marve, ovaca, živine i počeli bolje da žive. Tako su od pustinje učinili zemlju obećanu, naseljenu, obrađenu oplemenjenu i plodom zemaljskim izobilnu“. Šević i de Preradović ustrojili su od tih doseljenika dva husarska puka. Bahmut je izabran za glavni kvartir, a Bahmutski konjički puk ušao je u sastav Slavjanoserbije“. (Nema još ni pomena ni o kakvom Artjomovsku, koji je, valjda docnije, narečen u kakvoj gubernijskoj ili sovjetskoj kancelariji. Artjomovsk se ne pojavljuje ni u jednom dokumentu iz doba osnivanja bahmutske kreposti, a samo ime je, biće, još starijeg, turkofonskog, tatarskog porekla.)

U srcu Kijevske Rusije

Tamo gde se danas vode najžešće borbe i gde će se, po svoj prilici, rešiti rat započet pre nepunih godinu dana, u Donbaskom kotlu, živeli su i jahali u srpskim konjičkim pukovima oni koji su još u vreme Isakoviča bili na pravoj strani istorije. Dok se ovog časa vode žestoke borbe oko Bahmuta, čiji se pad očekuje posle čišćenja Soledara, kao da iz izmaglice ratnih dejstava iskrsavaju seni onih Srba koji su naselili današnji Donbas: celo herojsko pozorje Crnjanskog i tragičnog usuda Srba sredinom XVIII veka, koji su se, izloženi teroru zatiranja nacionalne svesti i pravoslavne vere rešili „v Rosiju otselitsja“. Jer s njima se tada, pod Habzburzima, dešavalo isto što i Rusima danas u najezdi antipravoslavnog prozelitizma i agresivnog odnarođavanja. Stara, ista, vatikanska i krstaška, antiruska i antisrpska saga dobija sada svoj istorijski završetak. Dve oblasti „Slavjanoserbija“ i „Novaja Serbija“ sa gradovima Slavjanskom i Bahmutom, vraćaju se tamo gde su oduvek i bile: u Kijevsku Rusiju. Ni u kakvu Ukrajinu, koja tada nije postojala niti su konjanici srpskog polka za nekakve Ukrajince ikada u životu čuli. Tamo su se, pod oružjem, zauvek nastanili husari Crnjanskog. „Ti srpski husari“, piše Mita Kostić, „su svojim vojničkim vrlinama stekli u Rusiji toliko ugleda da su kod prostog naroda u dnjeparskoj stepi još duboko u HIH vek ’Serbъ’ i ’gusarъ’ bile reči istog značenja“. Sada, iz razrivene i smrznute stepe ustaju njihove seni.

Srbi podižu Luganjsk

Sam Pavel nastanjuje se u Bahmutu 17. novembra 1753. u kući od lipovog drveta, koju je sagradio po srpskom običaju na formu svog starog doma u Temišvaru. Kao kapetan u srpskog husarskog puka borio se u Sedmogodišnjem ratu i kao pobednik ušao u Berlin. Njegov brat Trifun zaradio je u Berlinu pukovnički, a Jovan Tekelija generalski čin. Srpski husarski puk formiran je u Slavjansku još 1729, za vreme carice Ane.

Društvo

Srbi iz Čikaga: Nije pitanje hoćemo li ili nećemo da se borimo, već hoćemo ili nećemo da postojimo!

Published

on

Srbi koji žive u Čikagu okupili su se večeras i poslali svoju poruku povodom poslednjeg stradanja Srba na Kosovu i Metohiji, kada su u obračunu sa policijom tzv. Kosova poginuli Igor Milenković (50), Stefan Nedeljković (31) i Bojan Mijailović.

“Nije pitanje hoćemo li ili nećemo da se borimo, već hoćemo li ili nećemo da postojimo! Glava se glavom brani, za Kosmet život ste dali!”, pisalo je na velikoj paroli kojom su Srbi iz “vetrovitog grada” pokazali da saosjećaju sa porodicama ubijenih Srba i sa srpskim narodom na Kosovu i Metohiji.

Skup je održan na obali jezera Mičigen, a okupljeni su najavili da će narodnih dana preduzeti još neke akcije ne bi li pomogli ugroženim sunarodnicima u okupiranoj južnoj srpskoj pokrajini.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Đurović: Restartovanje pregovora bi sigurno dovelo do formiranja Vlade, Spajić izgubio podršku i u svojim redovima

Published

on

Poslanik koalicije Za budućnost Crne Gore Dejan Đurović izjavio je na Javnom servisu da je siguran da vlade neće biti ukoliko se proces formiranja bude i dalje nastavio u pogrešnom smjeru.

On je naveo da je nakon parlamentarnih izbora bilo sasvim realno i za očekivati da partije koje su na predsjedničkim izborima podržale Jakova Milatovića naprave i jedan koalicioni savez i budu srž nove vlade.

Matematički je bilo sasvim dovoljno da Pokret Evropa sad, koalicija „Za budućnost Crne Gore“, Demokrate i eventualno GP URA budu osnov te nove vlade koje bi zajedno sa partijama manjina činile jednu veliku većinu“, naveo je Đurović.

Dodao je da mandatar Milojko Spajić u ovom trenutku nema podršku ni u svojim redovima i da je za očekivati restartovanje pregovora i vraćanje na početak što bi sigurno dovelo do rezultata i formiranja vlade.

Kazao je da se u obzir mora uzeti i to da imaju redovno zasijedanje 1. oktobra, te da ako toga ne bude već kao poslanici ulaze u ustavni problem.

“To bi već bilo problematično pri daljim pregovorima. Takođe 11. novembra se završava rok sa pregovorima, i ukoliko ne uspijemo da napravimo vladu , a ona može biti samo napravljena kao što smo i pokazali iz rezultata demokratskih izbora, onda će sigurno biti izbori kao jedino rješenje”, kazao je Đurović i dodao:

Ukoliko ne uspijemo da napravimo vladu od onih koji su pobjednici izbora onda će novi izbori pokazati neko novo svjetlo na političkoj sceni. Rezultati koji su bili na izborima u junu mjesecu sigurno neće biti identični na tim novim eventualnim izborima ukoliko bude potrebno za njih”, zaključio je Đurović.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Kavarić: Pokušaj puča se glorifikuje, samo što se ne dijele medalje za učešće u belvederskoj revoluciji

Published

on

Pokušaj puča na Cetinju u septembru 2021. godine sada se glorifikuje, samo što se ne dijele medalje za učešće u belvederskoj revoluciji, rekao je, gostujući u emisiji Kontroverza na Adria televiziji, advokat Dalibor Kavarić.

Vi ste kolege Crnogorci, skinite taj grb, skinite uniformu i budite s narodom”, tim se riječima, navodno, Veselin Veljović obratio policiji uoči ustoličenja, a potom se zaletio na policajce u kordonu.

Kavarić ističe da, ako je tačno da je to rekao, to govori o namjeri i pokušaju Veljovića da preuzme kontrolu, odnosno komandu nad policijom.

Očigledno je da je postojao jasan plan, hijerarhija, cilj da se na dijelu teritorije Crne Gore, na Cetinju, uspostavi organizacija, lanac komandovanja, legitimisanja, uniformisanja, koji bi promovisao pravila slobodne teritorije Cetinja od ostatka Crne Gore”, kaže on.

To je, naglašava advokat, paramilitarni fenomen.

Poruka tog događaja je bila: Mi ovdje kontrolišemo situaciju, ovo su naša pravila, ovdje može da dođe ko mi kažemo i kad mi kažemo“, navodi Kavarić.

Kako kaže, da su organizatori u tome uspjeli – to bi bio veoma loš scenario.

Taj scenario ne bi ostavljao puno mogućnosti državnim organima, vojsci i policiji, osim da, na način koji zakon poznaje u slučaju pružanja oružanog ili drugih vrsta otpora, uspostavi kontrolu na cijeloj teritoriji Crne Gore pa tako i na Cetinju. Hvala Bogu to se nije desilo”, dodaje Kavarić.

Na kraju su organizatori, koji su pripremili takav scenario, odustali od svojih namjera.

Jedino što je loše u svemu je da oni nisu otkriveni, nisu dali ni izjave… Vidjeli smo tu poznatih lica iz političkog života, NVO, vjerskog života”, naglašava Kavarić.

A situacija se, na kraju, procesno svela na optuženje Veljovića za napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti.

Smatram da je takva pravna kvalifikacija neadekvatna jer je činjenica da je pokušavao da probije kordon policije, posebno gurajući jednog policajca, međutim njegova namjera nije bila da napadne policajca ili kordon, već da ga probije”, dodaje Kavarić i objašnjava da bi adekvatna kvalifikacija bila sprečavanje službenog lica u vršenju službene dužnosti.

Rekao je i da je tadašnji predsjednik Milo Đukanović tokom mandata bio “alfa i omega u Crnoj Gori, gospodar života i smrti i kontrolisao sve događaje”.

On je smatrao da je on sinonim Crne Gore i zaštite njenih interesa. Njegovo prisustvo nam govori da je bio upoznat sa cijelom organizacijom”, ocjenjuje Kavarić i dodaje da smo, uslijed kukavičluka tužilaštva, koje ga nije pozvalo, saslušalo i ispitalo njegovu ulogu,  ostali uskraćeni za te odgovore.

A dok je Veljović pozivao kolege da skinu uniforme i “budu s narodom, tadašnji premijer Zdravko Krivokapić donio je odluku – ide se na Cetinje, tamo će se održati ustoličenje.

Kada je bilo očigledno da ministar unutrašnjih poslova nema znanja ili nema volje ili iz nekog drugog rezultata ne obavlja svoj posao, potpuno je legitimno da premijer, onaj koji predlaže imenovanje i razrješenje ministra, da on u ključnim trenucima izda najmanje onoliko naređenja kao ministar… Ne zove se džabe premijer prvi ministar u drugim pravnim sistemima”, pojašnjava Kavarić.

Nastavi Citanje

U Trendu