Connect with us

Društvo

Mitropolit Joanikije: Govor mržnje je kada SPC nazivaju Crkva Srbije

Published

on

Mitropolit crnogorsko primorski Joanikije kazao je u emisiji Press plus sa Rajkom Raičević da do sada nije imao susrete sa predsjednikom države Milom Đukanovićem.

On je istakao da sveštenstvo i vjernici Srpske pravoslavne crkve nijesu privilegovani, a da je želja crkve da se država prema svima odnosi jednako. Smatra da postoji odvojenost crkve i države u Crnoj Gori, ali da je neophodna međusobna saradnja i komunikacija.

Nijesam imao susret sa Milom Đukanovićem, niti je on bio zainteresovan, a nijesam ni ja. Ne želim nikom nikakvo zlo. Čovjek je predsjednik države i jedne jake partije, to moramo uvažiti. Kao i godine provedene na vlasti. Ipak, mislim da je vrijeme da ode sa funkcije“, rekao je on.

Đukanović je, kako je istakao, stupio u kontakt sa njim preko Belvedera.

Tu se pojavio kao vođa pokreta koji je trebalo da sruši Mitropoliju“, istakao je mitropolit.

Prema njegovim riječima, iznenadili su ga i povrijedili potezi bivšeg predsjednika države Filipa Vujanovića.

Filip Vujanović je obrazovan pravnik, intelektualac, i dobar čovjek. Zato me iznenadilo, negdje i povrijedilo, to što je dao podršku onom nakaradnom Zakonu. On je kao čovjek vlasti i poslušnik Đukanovića dao političku izjavu, koja je imala težinu, budući da je poznat kao dobar pravnik. Iznenadilo me je kada je toliko podrivao priču o Temeljnmom ugovoru, da je to bilo nepristojno“, poručio je Joanikije.

On smatra da je govor mržnje kada pojedini mediji i dio javnosti nazivaju SPC Crkvom Srbije.

Objašnjava da je SPC jedna institucija, jedinstvenu cjelina koja djeluje na cijelom prostoru svoje jurisdikcije, i ne treba da se da krivotvori njeno ime.

To je u suštini govor mržnje, kada se neko zove drugim imenom. Na taj način žele da protumače da smo neka politčka organizacija. Ne mora niko da nas voli, ali normalan čovjek bi trebao da uvažava naše vjekovno postojanje“, kazao je mitropolit.

Država i ckrva u Crnoj Gori, kako je rekao, jesu i nijesu odvojeni.

To je malo dvosmisleno, šta znači odvojenost. To bi trebalo da znači da se svako bavi svojim poslom iz svoje nadležnosti. Kako god okrenemo, bavimo se istim narodom. Građani koji se izjašnjavaju kao vjernici, jesu i građani. U tom smislu potrebna je saradnja. Dobro je što imamo Zakon o slobodi vjeroispovijesti gdje crkva i država, uvažavajući jedna drugu, uspostvaljaju zvaničnu komunikaciju i saradnju, poštovanjem odvojenosti. Uostalom bavimo se istim narodom, i trebalo bi da imamo saradnju“, kazao je on.

Mitropolit Joanikije smatra da će žalba podnesena Ustavnom sudu povodom potpisivanja Temeljnog ugovora biti odbačena.

On je kazao i da su mnogi optuživali ckrvu, pokušavajući da je zbrišu sa lica zemlje, ali nisu uspjeli.

Mi se nijesmo aposlutno miješali u kadrvosku politiku. Bilo je nešto oko premijera Krivokapića, jeste da je bila komunikacija prije osnivanja te vlada. Nama je bio interes da se osnuje Vlada. Ko je bio mandatar, izabran je. Premijer Krivokapić kao hrišćanin i to je isticao, da hoće u Vladi hrišćane, ljude od struke i autoriteta…Ali mi se nijesmo miješali“, rekao je on, dodajući da ta „Vlada kako je radila tako je i prošla“.

Sveštenstvo i vjernici SPC nijesu, navodi on, privilegovani, ali je želja crkve da država prema svima odnosi jednako.

Ne možemo reći da je SPC diskriminasana, ali položaj nije zadovoljavajući. Vlada je nedavno uskratila igumanu manastira Dajbabe ulazak u zemlju. On je Rus, koji je tu 20 godina, izuzetan pastir, teolog… Zvanično obrazloženje zašto je protjeran nijesmo dobili, Nezvanično su nam rekli da se u toj crkvi okupljaju „svakakvi“ ljudi. Tog čovjeka ne interesuje politika, on je intelektualac, od duhovnih vrijednosti“, rekao je on, dodajući da je Mitropolija podnijela žalbu.

(Adria)

Društvo

Niko kao Bora!

Published

on

“Niko nije znao da prostotu pretvori u poeziju kao naš Bora, nije bilo pesnika koji se više trudio da stihovi ne stradaju u podrumima izdavačkih kuća. Svi smo pevali njegove refrene, učili kako se od dosadnog dana pravi spektakl.

Niko kao Bora nije tako uspješno spustio nebo na zemlju i dovodio anđele da nam se ispovede. Nije bilo pesnika koji nas je podsećao da su i dva dinara neke pare, sve je učinio da poezija na kojoj je nastao srpski narod preživi.

Sada se Bora, pošto je otpjevao sve što je trebalo na zemlji, prihvatio novih zadataka koje će obavljati gore visoko iznad nas a mi ćemo slušati njegovu poeziju i povremeno pogled dizati prema nebu…” zapisao je proslavljeni srpski režiser Emir Kusturica na svom portalu Iskra.

„Novosti“ su na Kustučin pozdrav nadovezale i uspomene iz Višegrada: bio je Vidovdan 2018. godine, kada je Bora Đorđević i formalno ušao u društvo u kome je, zahvaljujući svojoj genijalnosti, oličenoj u poeziji, proveo ceo život.

U Andrićevom institutu, dogodio se tog dana kulturološki prevrat: rokenrol pesnik primio je „Veliku nagradu Ivo Andrić“, rezervisanu do tada za nobelovce, akademike ili predstavnike visoke kulture poput Petera Handkea, Dušana Kovačevića, Matije Bećkovića, Milovana Danojlića, Dragoslava Mihailovića, Ju Hua…

Đorđević je priznanje primio za knjigu poezije „Pusto ostrvo”, objavljenu u izdavačkoj kući „Arte” iz Beograda. Kineski pisac Ju Hua je istog dana nagrađen za Velikom nagradom „Ivo Andrić” za životno delo. Ovu odluku, tog dana saopštio je novinarima Emir Kusturica, osnivač Andrićevog instituta, i predsednik žirija za dodelu vredne književne nagrade u kome su bili i Muharem Bazdulj i prof. dr Jovan Delić.

– Žiri će i ubuduće uvažavati pisce sa različitih meridijana, ali i one koji pišu a stižu recimo iz rokenrola – kazao je Kusturica novinarima.

Predsednik Upravnog odbora Andrićevog instituta, pesnik i akademik Matija Bećković, rekao je da svi okupljeni prisustvuju krupnom prevratničkom događaju.

– Pošto je reč o rokenrol zvezdi trebalo bi o Bori Đorđeviću da govorim neobavezno. To je nemoguće, sve kada bi i hteo da tako nešto učinim. Đorđević ima veliki dar. Čačak je dao mnogo velikih pesnika i Bora Đorđević se pojavio u svetu pesnika, kada niko nije želeo ni da čita ni da sluša poeziju, ako nije komponovana i pevana. Tu je Bora Đorđević isprednjačio – kazao je Bećković.

Bećković je naglasio, da je Đorđević napisao nekoliko pesama koje pripadaju antologiji naše poezije

– Njegova pesma „Pogledaj dom svoj anđele“ postala je himna mlađih naraštaja. Ta pesma je za mlađe bila isto što i za moju generaciju roman „Pogledaj dom svoj, anđele“. Da nije ništa drugo ispevao, istoimena pesma Bore Đorđevića bila bi dovoljna da mu obezbedi mesto u vrhovima srpskog pesništva. Bora Đorđević se na engleskom kaže Bob Dilan, a Bob Dilan na srpskom Bora Čorba – rekao je Bećković.

Javnost u regionu se podelila, pokrenuo se dnevnopolitički, medijski festival zluradosti, da bi se, ako je ikako moguće, Đorđeviću ispod nogu izmaklo mesto u vrhu srpske kulture.

Ovi zludari napori, mahom nepotpisani i bezimeni, nisu se uspeli podići na nivo književne polemike, ostali su zarobljeni u žutoj štampi.

– Sticajem okolnosti, nagradu sam dobio ja. I onda su se plaćenici i paćenici pobunili. Neki od tih velikih mislilaca kalibra „pisma čitalaca“, napisali su da se Ivo Andrić prevrće u grobu. Evo ko se još prevrće: Vladislav Petković Dis, Branko Radičević, komšija iz Čajetine Mihajlo Čupović i mnogi drugi veliki pisci – rekao je tada Bora Đorđević.

Dodajemo još, imena koje je Bora Đorđević naveo, imena su i pesničkih nagrada koje je dobio.

Kulturološki prevrat, dogodio se daleko od moći razumevanja i sumnjivih interesa kritizera, na mestu koje se računa – u stihu, u antologijskim pesmama Bore Đorđevića.

U Andrićevom instututu, na Vidovdan 2018. godine ovaj Dilanovski prevrat, upisan je u istoriju srpske književnosti, za izučavanje budućim studentima.

Nastavi Citanje

Društvo

Monstat: Informacije o rezultatima popisa na društvenim mrežama lažne

Published

on

Podaci u vezi sa etničko kulturološkim karakteristikama, koji se iznose na društvenim mrežama nijesu rezultat obrađenih podataka iz popisa i ne odražavaju istinito informisanje, već lične pretpostavke pojedinaca i grupa, saopšteno je iz Urave za statistiku Monstat. Apelovali su na aktere da ne iznose u javnost lažne informacije o rezultatima popisa i na taj način dovode u zabludu javnost.

Iz Monstata su kazali da su navodi na društvenim mrežama u vezi sa rezultatima popisa stanovništva neistiniti i podsjećaju da je shodno Zakonu o popisu, publikovanje rezultata iz popisa stanovništva, domaćinstava i stanova 2023. godine, isključivo u nadležnosti Uprave za statistiku, odnosno zvanične statistike.

Podaci u vezi sa etničko kulturološkim karakteristikama, koji se iznose u javnost nijesu rezultat obrađenih podataka iz popisa i ne odražavaju istinito informisanje, već lične pretpostavke pojedinaca/grupa”, navodi se u saopštenju.

Apeluju na aktere ovakvih aktivnosti, da ne iznose u javnost lažne informacije o rezultatima popisa i na taj način dovode u zabludu javnost.

Ukazujemo da je svako javno iznošenje podataka, iza kojih ne stoji zvanična statistika, u suprotnosti sa Zakonom o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova, kao i pokušaj manipulacije i urušavanja povjerenja u popisni proces”, navodi se u saopštenju.

POGLEDAJTE LAŽNE REZULTATE POPISA:

 

Nastavi Citanje

Društvo

Lovćenski zavjet

Published

on

PIŠE: Darko Ristov Đogo

Kapela na Lovćenu danas je najviše potrebna državolikoj teritoriji koja nosi naziv nekadašnje srpske kraljevine. Naravno: njoj bi se obradovali i Srbi ma gdje da žive.

No, Srbi svi i svuda i ovako nose Njegoša sa sobom i u sebi a njegovu kapelu čuvaju kao Zavjet: lovćenski Zavjet, emanaciju, jedan zrak Vidovdanskog Sunca. A Zavjeti su stvarnosti u kojima žurbe nema. Paradoksalno: nema ni konačnih ispunjenja Zavjeta. Kada se jednom istorijski ostvare zavjeti predaka, lako se zaborave i prenebregnu, kao kada smo oslobodili Kosovo i Markov Prilep 1912. i 1918.

Zato ono “onamo ‘namo” stoji ne samo kao pogled u istoriju već u metafiziku. Kosovo nije samo polje već poziv za smisao u žrtvi, mada jeste i polje i srpska zemlja. Kapela nije samo građevina već naše trajno uspinjanje na više, Lovćenu.

Ona je nevelika – to je ono što je tako tačno osjetio Meša Selimović u Njegoševom duhu. Njena monumentalnost je u smještanju Nesmjestivog Boga – ne u obogotvorenju čovjekove gordosti, na korak od demonskog pada. Kapela se zida u nama. I čeka.

Zato je Kapela potrebnija Montenegru, ako želi da bar pomalo zaliči na Crnu Goru. Od 2006. naovamo, ta teritorija nije mogla da računa na prvi preduslov uspješnosti jednog društva: minimum konsenzusa ili bar trpeljivosti. U vječitoj poziciji da potire ne samo svoju prošlost, već sadašnjost i budućnost, poražena vlast artikulisala je Montenegro kao ime samo za jedan poriv: onaj koji je svoju destruktivnu silu našao u rušenju Njegoševe kapele.

Zamišljena kao prostor u kome će svaki glas moći da se čuue, samo pod uslovom da se saglašava sa uništavajućom tercom koju je davala kriminalna vlast. Montenegro je zapravo proizvod postmodernističe samouvjerenisti prema kojoj će “istina” biti samo ono što diktira Moć.

Moć kaže da je Njegoš želio mauzolej – iako crno na bijelo piše da je želio crkvu – ima da vjeruješ ono što navodi Moć. Uostalom: sve je tako bilo u Montenegru: ne vjeruj Njegošu kada kaže da je Srbin no vjeruj Moći i njenom razistorijskom tumačenju.

Zato MNE i nije mogla da ostvari minimum društvenog konsenzusa: ona je (bila) sila narativno-identitetske represije vječito podešena da otuđuje Srbe, tražeći od njih lojalnost.

Kapela je zato potrebnija crnogorskom društvu nego bilo kome drugom. Ona bi otvorila mogućnost da MNE bar po nečemu bude I srpsko društvo. Ne srpsko nego I srpsko, za one sa slabim očima i kognitivnim ograničenjima. Štaviše, ona bi u tom ključu bila svojevrsna fenomenološka prečica za povratak Srba u društveni i politički život MNE – što je ključni uslov opstanka Crne Gore.

Štaviše, možda bi njenom izgradnjom MNE odveć lako kompenzovala njenim građanima srpske nacionalnosti za sva nepočinstva prema srpskom jeziku, za priznavanje okupacione “nezavisnosti” AP Kosovo i Metohija, za nasilni ulazak u NATO, za dokumentovano pokradeni referendum iz 2006. Srbi – željni bar elementarnog poštovanja srpske prošlosti Crne Gore i bar ravnopravnog građanskog statusa – sve bi to olako oprostili Montenegru, ugledavši kapelu na Lovćenu kao znak da i mi imamo svoj i zajednički prostor na onom platou sakralnog značaja.

Problem kapele na Lovćenu, zato, nikada nije bio (samo) srpski: ono što je Njegoš želio i na šta nas je zavjetovao doći će istinitošću Tajne Hristovog vaskrsenja i Kosovskog oslobođenja i ujedinjenja. Mi ćemo se kapeli radovati, ali ona je u nama već sagrađena i čeka svoj trenutak.

Zavjetna misao će živjeti i dalje i sačekati svoje ostvarenje na nekoj tački istorije. Danas je, međutim, Montenegru potrebnija kapela, ako ne želi da bude postmoderna projekcija poražene moći (koja neumitno ide na smetljište istorije) već da postane prostor minimalnog građanskog poštovanja svih kolektiviteta i identiteta – o kome se toliko, inače, u podgoričkim medijima priča.

Kapela je prilika da se pokaže istinitost osnovnih postulata svakog zdravog društva: njime bi se Njegošu ostvarilo zavještanje, priznala istorija, omogućio prostor osnovnog zajedništva.

Svako ko to ne uviđa, osuđen je da ga pregazi kraj jednog svijeta koji je neumitno iza nas.

Izvor: FRONTAL

Nastavi Citanje

U Trendu