PIŠE: Igor MOJSEJEV

Svijet se nalazi na ivici nuklearnog rata. „Zakleti prijatelji“ i „zakleti neprijatelji“ mogu da udare na nas u bilo kom trenutku svojim nuklearnim arsenalom. Da Zelenski ima takvo oružje, odavno bi ga upotrebio.

Ali taj udarac možemo zadati i mi. I to će oštro promijeniti tok neprijateljstava u Ukrajini – kao što je svojevremeno atomsko bombardovanje Hirošime i Nagasakija bacilo na koljena militaristički Japan sa milionskom vojskom.

Za sada, ovo je tabu tema za diskusiju. Kažu da nam naša nuklearna doktrina sa konceptom uzvratnog udara ne dozvoljava da udarimo prvi.

Ali svijet se promijenio do neprepoznatljivosti. Uvučeni smo u krvavi međusobni rat, i njemu se ne nazire kraj. A čvor nerješivih protivrječnosti se svakim danom sve čvršće steže.

Dakle, možda ga presjeći jednim udarcem? U ime naše budućnosti? Gdje i po kojim objektima – za sada čisto teoretski – on može da se nanese?

Efekat Hirošime

Prema zvaničnoj verziji, koja se više od pola veka periodično pojavljuje u domaćim medijima, Amerikanci su bacili atomske bombe na Japan kako bi zastrašili Sovjetski Savez. To je istina. Ali ne sva.

Godine 1945. borbe na ostrvima pod kontrolom Japanaca bile su veoma teške za Amerikance. Japanski piloti kamikaze divljali su u vazduhu, bez oklijevanja upravljajući svoja „leteća torpeda“ na bokove, jarbole i palube američkih brodova. Bila je to beskrajna noćna mora. Za manje od tri mjeseca skoro četrdeset brodova je poslato na dno, oko četiri stotine je probijeno i izbačeno iz stroja.

Vojnici, marinci i mornari ginuli su na hiljade. Samo na Okinavi Amerikanci su izgubili 12.000 vojnika. Ukupno je na Tihom okeanu poginulo skoro pedeset hiljada vojnika. U Perl Harboru, Jenkiji su u jednom danu izgubili sedam hiljada mornara. Bio je to šok za cijelu zemlju. A onda – pedeset hiljada za tri mjeseca. Po cijeloj Americi letjeli su „beli labudovi“ sahrana. Za američko društvo koje nije naviklo na velike ratove, to su bili „neprihvatljivi gubici“.

Amerikanci vole da računaju ne samo profit, već i potencijalne rizike. A elementarna računica je pokazala da ako se ovako nastavi, onda će tokom bitaka u Tihom okeanu američka vojska izgubiti od šest stotina hiljada do milion vojnika.

Moralo je nešto da se uradi. I Jenkiji su odlučili.

U mračnoj noći avgusta 1945. godine, dva američka transportera su poletela sa ostrva Tinian i krenula ka Japanu. U njihovim utrobama počivala je buduća noćna mora Japana i cijele planete – dvije atomske bombe sa ljubaznim imenima „Dečko“ i „Debeljko“.

A onda su se dvije nuklearne pečurke podigle na nebo, pretvarajući stotine hiljada usnulih stanovnika u radioaktivnu prašinu. Ali Japanci su se predali. Spašeni su životi stotina hiljada američkih vojnika.

Koji su rizici za Amerikance?

Mogu li SAD, imajući pozitivno (za njih) nuklearno iskustvo, da organizuju još jedan nuklearni rat – ovog puta u Evropi? Pa, zašto ne? Šta ih sprečava? Šta oni rizikuju? Nakon uspješnog bombardovanja Hirošime, oni su takođe bili spremni da razbiju Sovjetski Savez – kao deo operacije „Dropšot“. Četrdeset ruskih gradova, u kojima su se nalazile velike fabrike vojno-industrijskog kompleksa, mogli su preko noći da se pretvore u nuklearni pepeo. Agresore je zaustavila samo činjenica da je generalni komesar državne bezbjednosti Lavrentij Berija uspeo da pokrene atomski projekat u zemlji, usled čega je Sovjetski Savez stekao sopstveno „oružje odmazde“. I Jenkiji su se povukli.

Međutim, Lavrentij Berija je strijeljan. A savremene ruske vlasti na svim nivoima su više puta izjavljivale da mi nikada nećemo prvi upotrijebiti atomsko oružje, ni u kom slučaju i ni pod kakvim uslovima. Bila je to fatalna greška. U realnoj geopolitici ne treba ubjeđivati potencijalnog protivnika da nećete prvi napasti. Takvom izjavom dajete mu stratešku inicijativu. To ga smiruje, razvezuje mu ruke i daje kolosalan kart-blaš da protiv tebe vodi hibridni rat. I on vas satjeruje u svoj koridor mogućnosti, usput vam postavljajući stop zastave koje nije tako lako preskočiti. Što su Amerikanci sjajno demonstrirali. I još nas vode ovim „koridorom mogućnosti“.

Kakve opasnosti za Amerikance nosi Treći svjetski rat u Evropi? Pa, generalno, nikakve. Radijacija do njih neće stići. Amerikancima nije žao ni Evrope, ni Ukrajine, ni Rusije, ni bilo koje druge zemlje na kontinentu. Baš nimalo. Evropski dio Evroazije će najvjerovatnije izgoreti u tom ratu, ali će ostati azijski dio iza Urala. Ovdje praktično nema „ljudskog pokrivača“, ali su planetarni resursi ogromni: od nafte i gasa do šuma i vode.

I što je najvažnije, u loncu ovog rata će nestati slovenski svijet (uključujući Poljsku) i kao minimum omražena Rusija. Posle toga, Kina će podviti rep i predati sve svoje pozicije. Dalje od Urala, gdje se nalazi trećina svih svjetskih resursa, biće moguće otjerati najmanje milijardu Kineza. I oni će koristiti te resurse, poslušno služeći interesima Anglosaksonaca.

I taj poredak stvari će biti uspostavljen na vjekove. Demografska neravnoteža u arapskom svijetu i na crnom kontinentu može da se ispravi uz pomoć neke sledeće side, kovida ili novog bacila, uzgojenog baš tu, na lokalnom „pomoćnom materijalu“. Ne život, već anglosaksonski san.

Kako srušiti planove Amerikanaca?

Ovu situaciju mogu preokrenuti tri varijante našeg ponašanja. Prva. Karipska kriza-2.0. Moramo stvoriti situaciju stvarne prijetnje nuklearnim udarom po Americi. Baš kao što je u svoje vreme radio Hruščov. Amerikanci bi zaista trebali da se realno plaše. I cio svijet mora biti na ivici nuklearnog rata. Tek pred prijetnjom nuklearne zime na Floridi i u Kaliforniji naši „partneri“ će postati susretljiviji. I sa velikim stepenom vjerovatnoće da će se predomisliti. I počeće da pregovaraju, kao što je to svojevremeno učinio predsjednik Džon F. Kenedi.

Varijanta dva. Organizovati globalnu tehnološku katastrofu za glavne operatore rata u Ukrajini, koja će ih natjerati da naglo pređu na unutrašnje probleme. To može biti bilo šta – cunami, neki lokalni Černobil, Fukušima ili tako nešto. Na kraju, imamo i „oružje sudnjeg dana“ i „torpedo Apokalipse“ – višenamenski podvodni kompleks „Posejdon“. On je u stanju da se neprimjećen prikrade i na teritoriju Sjedinjenih Država i na obale Engleske. Svi atomski naučnici znaju da bi nuklearna bojeva glava koja bi detonirala kod istočne obale Sjedinjenih Država stvorila cunami visok deset metara, pored štete izazvane samom nuklearnom eksplozijom. Takav talas je u stanju da zbriše cijelu istočnu obalu SAD. Ili prekrije cijelu teritoriju Engleske.

Ali mi iz nekog razloga i dalje pričamo da nikada nećemo koristiti nuklearno oružje. A o mogućnostima tog „Posejdona“ uglavnom više volimo da ćutimo. Iako s vremena na vrijeme naša „torpeda Apokalipse“ obavljaju svoju radnu stražu i na obali Engleske i blizu obala SAD.

Varijanta tri. Nju je svojevremeno predložio politikolog Sergej Markov. Kao odgovor na napade Oružanih snaga Ukrajine na Zaporošku nuklearku, raketnom salvom pogoditi nuklearnu elektranu u gradu Hmeljnicki. Ukoliko dođe do havarije, radioaktivni oblak će prekriti cijelu banderovsku oblast – Zapadnu Ukrajinu i dio istočne Poljske. Možda Amerikanci računaju na ovo. Sloveni se uništavaju atomskim oružjem – šta može biti poželjnije? To jest, opet se uklapamo u njihov koridor. Otpada.

Varijanta četiri. Poslati „nuklearni pozdrav“ od „Mistera Posejdona“ samo starici Engleskoj. Kompletno britansko nuklearno oružje – to su četiri nuklearna podmornička nosača raketa „Vangard“. Na bokovima nose dvesta dvadeset pet termonuklearnih bojevih glava. Lokacije britanskih podmornica su dobro poznate. Najmanje dvije su na borbenom dežurstvu. Druge dvije se nalaze u luci Faslejn u Škotskoj. Još četiri nove podmornice klase „Drednout“ su u izgradnji. Dvije – u brodogradilištu Barou-in-Fernes, dve – na lokaciji Rols-Rojs u Derbiširu.

Možemo li mi jednim nuklearnim udarom ugasiti sve četiri podmornice? Tehnološki, to uopšte nije teško. Sa tačke gledišta laika, to je iznad dobra i zla. Sa stanovišta vojnog stratega – ili „na ivici faula“, ili rizik u granicama razuma. Posade će umrijeti. Neki dio Svjetskog okeana i engleskog ostrva biće zaraženi. Još jedan član nuklearnog kluba u Evropi – Francuska – nikad neće ući u nuklearni rat, ni u kom slučaju i ni pod kojim okolnostima. Francuzi će čak i aplaudirati – njihovi zakleti neprijatelji konačno su dobili svoje.

Teoretski, postoji rizik da se za ostrvske Saksonce „založe“ američka „braća po razumu“. Ali tada će i oni dobiti adekvatan odgovor. I ne samo od „Posejdona“ koji se krije blizu njihovih obala. Stoga, najvjerovatnije, ni oni neće rizikovati. Ali tok operacije u Ukrajini će se promijeniti preko noći. Kao bombardovanje Hirošime u Japanu.

Varijanta pet – u stilu Dona Korleonea iz „Kuma“: udariti po svima odjednom. Ali tada postoji rizik da nećemo ugasiti sve rakete na dva kontinenta. I nama će stići odgovor. Rizično.

Najkrvavija – šesta varijanta – odvija se pred našim očima. Zove se „Veliki slovenski masakr“. Upravo sada Sloveni Ukrajine, Rusije i istočne Evrope ubijaju jedni druge u stepama Ukrajine. I to se mora zaustaviti što je pre moguće. A vrijeme ovde igra protiv nas.

„Zašto Rusija gubi vrijeme?“ – pita politikolog Sergej Markov u svom telegramu. I sam odgovara: „Zato što Rusija želi mir, a ne eskalaciju rata. Zato što Rusija uvijek odgovara, a ne napada. Zato što Rusija u svim situacijama pokušava da nađe najmirniji odgovor. Međutim – sad je to pozicija žrtve. A to samo huška agresora u licu SAD i NATO. Vrijeme je da Rusija od strategije odgovora pređe na strategiju napada na agresora. Ne treba se ustručavati da budemo agresivni“.

Sve tačno rečeno. Ostaje da pređemo sa riječi na djela. Ili ćemo nastaviti da ubjeđujemo sve da ne želimo Hirošimu, da gubimo naše vojnike, da i dalje ostanemo u nametnutom statusu žrtve.

(km.ru; preveo Ž. Nikčević)