U tekstu koji možete pročitati na OVOM LINKU, najavili smo u nedjelju viđen epilog lokalnih izbora u 15 opština, i statitisčki obrazložili razloge neminovnog poraza DPS-a.

U nekoliko prethodnih tekstova najavili smo i da će Evropa sad biti veliko iznenađenje izbora u Podgorici, kao i da Milo Đukanović ozbiljno računa na ovu novu snagu kao garant da neće biti gonjen za svoja nedjela. Naš kolumnista Siniša Kovačević je više puta upozoravao da je u Vladi Zdravka Krivokapića bilo i previše kadrova za koje se nije znalo da li igraju za Đukanovića ili ne žele (ne smiju) da mu se suprotstave, te da će on ogromnim finansijskim resursima s kojima raspolaže biti veoma motivisan da u ovoj političkoj formaciji dobije novog saveznika ne za sebe, već za ljude koje će zadužiti da mu čuvaju slobodu.

Da bi kupio evakuaciju sa poliitčke scene bez suđenja za (ne)djela koja mu se se što javno što polujavno pripisuju, Đukanović mora da ima vlast na koju ozbiljan uticaj nemaju oni koje je svojom čizmom tlačio najmanje dvije decenije. Abazović mu je neprijatan protivnik zato što vuče glasove manjina i iskrenih crnogorskih suverenista koji nemaju problem sa prisjećanjem na svoje rane političke radove. Zato je i odigrao ofanzivu na njega pokušavajući da gura Demokratski front u nacionalšovinistički tabor gdje ova snaga, naravno, nikako ne pripada.

Đukanovićev problem su, međutim, više od razvlašćivanja njegove partije razotkrivanje njegovih pajtosa iz podzemno-bezbjednosnog sektora. Tu je suviše materijala i suviše svjedoka da bi mirno mogao da ide u penziju koju već odavno želi. Zato će ključni obračun biti vođen na tom terenu. Glava Hobotnice pokušaće da se riješi svojih pipaka da bi preživjela. Ishod ovog okršaja, međutim, nije izvjestan kao što je bio onaj koji je Đukanović priredio bivšim prijateljima, saveznicima i partnerima. Između ostalog, i zato što sada strane koji voze ka sukobu mnogo bolje poznaju namjere Glavnog.

Ideja o povratku na vlast i restauracija razvaljenog režima, Đukanoviću je obesmišljena lekcijom iz Budve. Ono što se na lokalnim izborima dogodilo u ovom gradu, moglo bi da bude izvedeno na parlamentarnim izborima u većini gradova Crne Gore. To bi značilo svođenje DPS-a na nivo do 20 odsto, i rađanje političkog džina koji je u stanju da proguta sve blefere sa scene. Točak istorije ne može da se zaustavi i što prije se Milo s tim pomiri, imaće veće šanse da dobije one bitke u kojima mu “velikosrpstvo” i “ruski maligni uticaj” ne mogu naštetiti. Dapače. Lažni neprijatelji kojima je plašio svoje sve malobrojnije pristaše, mogli bi da mu sačuvaju glavu jer ono viteštva što je ostalo u Crnoj Gori, sačuvano je baš među hajducima koji ne daju na svoju crkvu, tradiciju i istoriju.

To je lekcija koju Milo nikako da nauči. Zaludne su bile litije. Nije želio ni da ih vidi. Nema više mitropolita Amfilohija koji se svaku noć molio i za njega. I svako jutro mu praštao što je krenuo na dušu naroda kojem krvlju i sam pripada. Ali više nema više nijedne blagodati koja bi ga sačuvala od demona kojem se prepustio.

Među onima koje bi da pusti niz vodu da bi izvukao svoju guzicu, međutim, još ima spremnih na pokajanje. Kao u pjesmi: Sviće, sviće!