PIŠE: Veljko ZELJKOVIĆ (IZVOR: Glas Srpske)

Indija i Ujedinjeni Arapski Emirati sklopili su prvi sporazum o prodaji nafte za lokalne valute, izbacivši dolar kao platežno sredstvo.

To su već uradile Kina i Rusija, a planiraju i neke latinske zemlje, pa i Saudijska Arabija, koja je najveći svjetski izvoznik nafte i stub petrodolarskog sistema uspostavljenog sedamdesetih godina prošlog vijeka. Iako je decenijama održavala vezu sa dolarom i ulagala u američku imovinu, ova država sada nastoji da ojača svoje odnose sa ključnim trgovinskim partnerima, uključujući Kinu. Koliko bi ovo moglo uzdrmati Ameriku, govori i to što su iz Vašingtona reagovali, vršeći pritisak, prvo na Indiju onda i Rijad, da nastave da prodaju svoju naftu u dolarima. Da li će i koliko sve ovo ugroziti dosadašnju dominaciju Amerike, ali i uzdrmati njen finansijski i ekonomski sistem? Stručnjaci smatraju da je malo vjerovatno da će se svijet jednog dana probuditi bez dolara. Smatraju da je mnogo realniji scenario kao sa britanskom funtom, u čijem slučaju je postojao višedecenijski proces u kojem je ona prešla iz centra svjetske ekonomije u valutu drugog reda.

Hronologija

Vijekovima je svijet imao ono što je poznato kao rezervna valuta. Ovo je valuta u kojoj se obavlja većina svjetskih međunarodnih transakcija. Istorijski gledano, to su bile valute niza evropskih kolonijalnih sila, uključujući Španiju, Francusku i Englesku na različitim mjestima. Ove imperije su često podržavale svoje valute plemenitim metalima, obično zlatom, pored implicitne podrške države.

Poslije Prvog svjetskog rata britanska ekonomija se borila da povrati svoju snagu. Najveći dio svjetskog zlata tekao je iz Londona u Njujork radi čuvanja i špekulacija na burnom američkom tržištu akcija dvadesetih godina prošlog vijeka. Dominantna uloga Amerike u Drugom svjetskom ratu dodatno je učvrstila Njujork kao finansijsku prestonicu svijeta, a dolar kao njegovu najvažniju valutu. Dolar je formalno postao svjetska rezervna valuta 1944. kao rezultat Bretonvudskog sporazuma, statusa koji je sterling ranije imao.

Vremenska linija se zatim premotava u 1971. Te godine predsjednik Ričard Nikson je napustio zlatni standard. Od tog trenutka dolar nije podržan plemenitim metalom, već isključivo “punom vjerom i kreditom vlade SAD”. Od te godine brojni ljudi pozivaju na ukidanje američkog dolara kao svjetske rezervne valute.

Petrodolar

Nekoliko je faktora koji su doveli do toga da dolar zadrži status međunarodne rezervne valute. Jedan je takozvani petrodolar. Ogromna većina svjetskih transakcija u vezi sa naftom odvija se u dolarima. Kako globalna trgovina naftom iznosi milijarde dolara dnevno i svim zemljama je potrebna energija, to stvara veliku potražnju za dolarima kako bi se olakšale ove transakcije.

Petrodolarski sistem je jedan od ključnih stubova koji održava hegemoniju američke valute. Činjenica da su zemljama koje uvoze naftu potrebni dolari da bi je platili obezbjeđuje stalnu potražnju za vašingtonskom valutom širom svijeta. Ovo stabilizuje dolar, pomažući da se finansira ogroman deficit tekućeg računa koji SAD održavaju decenijama.

Kada većina zemalja ima dosljedan trgovinski deficit, njihova nacionalna valuta depresira u odnosu na valutu koju koriste za plaćanje uvoza. Kako domaća valuta slabi, to čini uvoz skupljim, a izvoz jeftinijim, podstičući zemlju da uravnoteži svoju trgovinu. Međutim, SAD su dugo bile u stanju da održavaju ogroman trgovinski deficit sa ostatkom svijeta, jer je postojala velika potražnja za njihovom valutom, koja je nekada građena i obezbjeđivana sankcijama i ratovima.

Alternative

Bilo je mnogo diskusija i pokušaja stvaranja alternative dolaru. Evro je izgledao kao da bi mogao imati šansu na prelazu vijeka, ali do toga nije došlo. Politički i ekonomski šokovi u Evropi umanjili su ugled centralnoevropske valute kao svjetskog standarda. Japan ima svoje probleme sa stagnirajućom ekonomijom i smanjenjem stanovništva.

Svi ostali potencijalni kandidati su vjerovatno premali da bi bili rezervna valuta. Švajcarski franak, na primjer, poznat je kao stabilna i dobro cijenjena valuta. Međutim, švajcarska ekonomija, za koju je vezan, je sićušna i ne bi mogla da podrži ogromne tokove kapitala koji se zahtijevaju od međunarodne rezervne valute.

Afričke i bliskoistočne zemlje izvoznice nafte, među kojima je prednjačila Libija, razmatrale su još prije dvadesetak godina ideju da se nafta umjesto za petrodolar prodaje u zamjenu za pan-afrički dinar s pokrićem u zlatu, ali ove prijedloge zaustavilo je arapsko proljeće i građanski rat koji je uslijedio u Libiji.

Kinezi i Saudijci

Sljedeći korak ka dedolarizaciji pokrenula je Kina 2018. nakon američko-kineskog trgovinskog rata, kada su njene vlasti odlučile da sprovode što više trgovine u juanima, nasuprot američkom dolaru. Iste godine Venecuela je izdala saopštenje da će prihvatati plaćanja za izvoz nafte u evrima, juanima, rubljima i drugim valutama. Nedugo nakon početka rata u Ukrajini Rusija je takođe odlučila da se trgovina prirodnim gasom sa zapadnim zemljama mora sprovoditi u rubljama, a među prvima je na to pristala Turska i Indija.

Prema nekim medijskim najavama, Saudijska Arabija i Iran sve su bliže prihvatanju juana za naftu, svojevrsnog petrojuana ili kineske verzije petrodolara. Analitičari smatraju da bi se petrojuanski sistem zasnovan na juanu mogao razlikovati od petrodolarskog po tome što će biti vezan za zlato, a uskoro bi mogao dobiti i svoju digitalnu verziju. Takođe, potrebno je napomenuti da je Kineska centralna banka nedavno kupila dodatnih 18 tona zlata. Namjera koja stoji iza ovog jeste povećanje međunarodnog kredibiliteta juana.

Predsjednici Brazila i Argentine nedavno su, međutim, izjavili da rade na zajedničkoj valuti, tzv. sur, koja bi se koristila u međusobnim transakcijama radi smanjenja zavisnosti od dolara, a dugoročno se razmišlja i o uključenju drugih zemalja Latinske Amerike u ovaj projekat koji bi potencijalno mogao postati najveća svjetska valutna unija nakon evrozone. Sur bi takođe služio kao alternativa dolaru pri trgovanju naftom.

Zemlje BRIKS-a

Osim toga, sve više slušamo i o zajedničkoj valuti BRIKS zemalja. Članice ovog saveza trenutno predstavljaju skoro 42 odsto globalne populacije i čine više od jedne trećine svjetske ekonomije.

Brazilski predsjednik nedavno je predložio stvaranje zajedničkih valuta za međusobne transakcije između zemalja BRIKS-a i članica južnoameričke trgovinske organizacije koja uključuje Argentinu, Brazil, Paragvaj, Urugvaj, Venecuelu s pridruženim članicama Bolivijom, Čileom, Ekvadorom, Gvajanom, Kolumbijom, Peruom i Surinamom.

Pored toga, ovaj savez uskoro bi mogao biti svjedok proširenja nakon što je Iran prošle godine aplicirao za članstvo, a sada zemlje poput Saudijske Arabije, Alžira, UAE, Egipta, Meksika, Nigerije pa čak i Argentine takođe razmišljaju o tome. Zanimljivo je i da su zemlje BRIKS-a još 2014. godine s oko 46 milijardi evra početnog novca pokrenule Novu razvojnu banku te poseban mehanizam likvidnosti kao alternativu Svjetskoj banci i MMF-u.

Druga utočišta

Na žalost Amerike, to nisu jedine njihove brige. Centralna banka Saudijske Arabije sve donedavno ulagala je višak dolara koje dobije od prodaje sirove nafte u kupovinu američkih hartija od vrijednosti, na taj način indirektno finansirajući sve veću potrošnju američke vlade.

Vašington je svojevremeno potpisao i istorijski sporazum sa Rijadom, kojim se obavezao da će zaštititi ovu zalivsku monarhiju u zamjenu za to da Saudijska Arabija svoju naftu prodaje isključivo u dolarima, te petrodolare deponuje u komercijalne banke SAD i investira u državne obveznice. Ali i to se sada mijenja. Zalihe američkih obveznica u Saudijskoj Arabiji pale su na najniži nivo u posljednjih šest godina. Ova zalivska zemlja je u junu prodala više od tri milijarde dolara državnog duga SAD, a njihov komšija, Ujedinjeni Arapski Emirati, skoro četiri milijarde dolara.

Naftne države u regionu Persijskog zaliva traže nove načine za investiranje kako bi ostvarile veće prinose u svijetu kojem je dosta hegemonije američkog dolara. Saudijska ulaganja u “rizičnu imovinu” kao što je proizvođač električnih vozila “Lucid”, “Uber” ili fudbalski klub Njukasl, mogla bi da dovede do viših američkih kamatnih stopa.

Kina je takođe rasprodala američke obveznice u vrijednosti od 11,3 milijarde dolara kako bi svoj “dolarski novčanik” svela na najniži nivo od sredine 2009.

Kada se podvuče crta, sabere i oduzme, sve ovo moglo bi dovesti do gubljenja dosadašnje američke hegemonije i pada ekonomske i finansijske moći Amerike. To u prevodu znači da bi SAD imale manji pristup kapitalu, veće troškove zaduživanja i niže vrijednosti na berzi. Ugasilo bi to i FED-o­vu štampariju novca, koja u posljednje vrijeme radi 24 časa dnevno. Naravno, podrazumijevalo bi i veliko stezanje kaiša, ali bi sigurno uticalo i na dosadašnju poziciju SAD kao svjetske supersile.

Gubitak moći

Geopolitika nije jedino važno pitanje koje muči Vašington. I inflacija slabi položaj dolara na međunarodnoj sceni. SAD su od osamdesetih godina prošlog vijeka održavale nisku i stabilnu stopu inflacije, dajući štedišama širom svijeta samopouzdanje da svoju imovinu drže u dolarima. Tokom protekle godine inflacija je, međutim, porasla na ranije nezamislive nivoe, dovodeći u pitanje sigurnost i stabilnost dolara za dugoročnu štednju i investicije. Kao da to nije bilo dovoljno, početak 2023. donio je i regionalnu bankarsku krizu. Iako se čini da je ova kriza u velikoj mjeri obuzdana, američko Ministarstvo finansija i Federalne rezerve su bili prinuđeni da uđu sa garancijama bez presedana kako bi ugušili krizu. Ovo je samo po sebi bilo uznemirujuće, a i narušilo je kredibilitet američke ekonomije.

Predsjednik Skupštine opštine Budva Nikola Jovanović pozvao je Vladu Crne Gore da odustane od tužbe protiv Opštine Budva za isplatu 29,5 miliona eura.

Kotorski Odnovni sud nedavno je presudio da Opština Budva dužna da Vladi plati milionsku svotu koja je krajem 2019. isplaćena na ime državne garancije njemačko austrijskom koncernu WTE/EVN na ime izgradnje postrojenja za tretman otpadnih voda u Bečićima.

“Nakon što je austrijsko-njemačka kompanije WTE suprotno ugovorima i sporazumima jednostrano napustila Postrojenje za tretman otpadnih voda u Bečićima, Opštini Budva je dostavila falsifikovanu garanciju od 66 miliona na plaćanje a Vladi Crne Gore na iznos od 29,5 miliona. Odbili smo da platimo koruptivni posao u kojem je bivši direktor kompanije Faust priznao i sklopio sporazum o priznanju krivice zbog davanja korupcije u iznosu od tri miliona eura. Čitav posao osmišljen je i sproveden na kriminalno organizovan način kako bi se ispumpalo 100 miliona iz budžeta građana Budve. Nakon što smo odbili da platimo 66 miliona, Vlada Crne Gore predvođena DPS-om, odlučila je da plati državne garancije koje su izdate mimo procedure 2009. godine. Tadašnja vlada na čelu sa Igorom Lukšićem nema odluku Skupštine Crne Gore na zaduženje od 29,5 miliona i isto nije budžetom predviđeno. Zbog toga je odluka Vlade nezakonita i garancija je pravno ništavna”, naveo je Jovanović.

I pored brojnih upozorenja od strane Opštine kako je kazao, Vlada je izvršila plaćanje.

“Odbili smo tadašnje ultimatume da Opština Budva nadoknadi Vladi iznos od 29,5 miliona jer smo upozoravali da se radi o pravno ništavnom poslu. Iako su tadašnji ministar finansija i zaštitnica imovinsko-pravnih interesa prihvatili da se radi o sumnjivom poslu i najavili preispitivanje i krivične prijave, ostali su nijemi na ovaj visoko koruptivni posao. Kada smo odbili da nadoknadimo ovaj iznos, DPS je na preko političke korupcije, upravne inspekcije, policije i zaštitarskih firmi izvršio puč i instalirao novu vlast u Opštini Budva. Tada je izvršena i blokada računa Opštine na iznos od 29,5 miliona jer je Vlada podnijela tužbu Privrednom sudu a postupajući sudija Blažo Jovanić je usvojio privremenu mjeru po kojoj se zabranjuje Opštini da raspolaže računom do iznosa od 29,5 miliona.Namjera nove vlasti je bila da prihvati sporazum sa Vladom o dugu i donese odluku o kreditnom zaduženju kako bi građane zadužila za ovaj iznos i isti prebacila na račun Vlade. To su bili stvarni motivi lokalnog državnog udara koje smo razotkrili i spriječili, ne pristajući na nasilje i protestujući 75 dana svakodnevno“, rekao je Jovanović.

Nažalost, kako dodaje, nakon promjene vlasti, Vlada koju je predvodio Zdravko Krivokapić, a i sadašnja koju predvodi Dritan Abazović nisu uradile ništa da se preispita ovaj najkoruptivniji posao u Crnoj Gori jer nisu imali političke volje da zaštite interese građana Budve.

“Zbog ovog štetnog plaćanja, pokrenuta su dva arbitražna postupka protiv Opštine Budva od strane WTE u Frankfurtu i Ženevi vrijednosti 100 miliona koji su završeni i čeka se odluka. Državne institucije na celu sa SDT i VDT nisu uradile ništa po ovom pitanju jer se radi o inostranim kompanijama i niko nema profesionalne hrabrosti da procesuira kriminalce koji dolaze iz zemalja članica EU. Prvostepena presuda po kojoj je Opština dužna da nadoknadi iznos Vladi Crne Gore, ukoliko ostane na pravnoj snazi, bukvalno znači da ovaj novac ide direktno u džep Mila Đukanovića i Svetozara Marovića kao organizatora kriminalne grupe“, kazao je Jovanović.

On je poručio da Vlada Crne Gore pod hitno mora da odustane od tužbe i inicira krivične postuke jer se oni po zahtjevu Opštine Budva već pet godina nalaze u fazi izviđaja sa namjerom da se nikada ne završe.

“Zbog čega Vlada Dritana Abazovića nastavlja praksu vlade Đukanovića i Krivokapića je pitanje na koje čekamo odgovor. Prvostepena presuda je zasnovana na povredi zakona i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Indikativno je da ona dolazi u trenutku kada očekujemo odluke arbitražnih sudova jer predstavlja vjetar u leđa međunarodnim sudovima da donesu presudu protiv Opštine i da se otuđi 100 miliona od građana. Dalje činjenje i nečinjenje najvažnijih državnih funkcionera, od Vlade Crne Gore do Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) će odrediti da li će građani Budve platiti još jednu enormnu plačku bivšeg režima. Opština Budva je uradila sve da zaštiti interese građana i u ovoj pravnoj borbi ne samo što je ostala usamljenja u međunarodnim arbitražama, već ima ozbiljnu opstrukciju nadležnih državnih institucija koje ovakvim presudama nastavljaju da pomažu kompaniji i pojedincima koji su izvršili najkoruptivniji posao u Crnoj Gori i to na organizovani način, spregom finansijskih, političkih i kriminalnih krugova. Zbog toga zahtijevamo od Vlade da konačno krene da radi u interesu građana i odustane od tužbi po ovom osnovu i da se konačno pokrenu krivični postupci pred domaćim sudovima kako bi se zastalo sa međunarodnim arbitražama, utvrdila istina i procesuirali svi pojedinci i grupe koje su izvršile ovaj štetni posao po državne interese“, zaključio je Jovanović.

PIŠE: Veljko ZELJKOVIĆ (GLAS SRPSKE)

Amerika je nedavno digla gornju granicu zaduživanja i izbjegla eventualni bankrot.

Jedan broj stručnjaka, međutim, upozorava kako ova moćna zemlja, koja je izgradila svoju imperiju na papiru, odnosno dolaru, ipak klizi ka jednom crnom finansijskom scenariju, za koji neki smatraju da je čak neizbježan, jer fiskalno zdravlje, nagomilani problemi i dugovi, nestabilni bankarski sistem zasnovan samo na pohlepi i odbacivanje dolara u međunarodnoj trgovini opasno prijete da sruše američku kulu od karata. Smatraju da se godinama samo gomilaju različite veće ili manje krize koje se guraju pod tepih i akumuliraju, što onda stvara gotovo idealne uslove da onda poput vulkana eruptiraju. I to možda prije nego bi iko mogao i očekivati.

Pitanja

Da bi se shvatila suština ovog američkog finansijskog rolerkostera na sve klimavijim šinama ili prije bolje rečeno finansijskog “ruskog ruleta” – treba razjasniti nekoliko stvari, prije svega, šta je dogovor o dugu, da li je plafon duga uopšte stvaran, te šta je tačno i zbog čega dogovoreno? Da li je to dobro ili loše za američko društvo, ekonomiju, politiku i naravno, ostatak svijeta?

Treće, sada kada američka vlada može više da pozajmljuje i sve dublje zavlači ruku u džep, da li su njeni fiskalni ratovi gotovi?

Četvrto, kako to utiče na sposobnost Federalnih rezervi da rade svoj posao, te koliko sve ovo što se trenutno dešava u svijetu utiče na rad ove institucije? Onda na red dolazi i pitanje šta je sa američkom ekonomijom, ali i finansijskim sistemom. I na kraju, s obzirom na blisku vezu na kojoj se oduvijek insistiralo – između američkog fiskalnog deficita i deficita tekućeg računa i funkcionisanja dolarskog sistema, veliko je pitanje kako dogovor o gornjoj granici duga utiče na dolarski sistem?

Gornju granica duga, pored Amerike, ima još Danska. Ideja je bila da se postavi određena granica koliko se država može zadužiti. A kada se taj plafon postigne, onda postoji zakonska mogućnost da se on ponovo pomjeri na više, poput ljestvice u skoku uvis. Prema mišljenju pojedinih ekonomista i finansijskih eksperata, način na koji se to posljednjih decenija radilo u SAD biće najvjerovatnije pogubno za ovu državu, jer se gotovo ništa nije sistemski radilo kako bi se dug smanjio. Umjesto toga on se samo uvećavao. Do sada je to učinjeno čak 79 puta.

Prema riječima Radhike Desai, profesorice na Univerzitetu Manitoba u Kanadi, glavni cilj Bajdenove administracije nakon što je predloženo novo podizanje ljestvice, bio je da – pod broj jedan smanji poreze bogatima, drugo da nastavi da troši na odbranu i treće velikodušno nastavi sa davanjem, odnosno novim razbacivanjem novca, ali ne na način koji bi uticao na oporavak ekonomije i stvaranja uslova za lakše servisiranje ovog nagomilanog duga, koji trenutno iznosi više od 32.000 milijardi.

Glava u pijesku

Ekonomista Majkl Roberts, autor nekolicine knjiga u kojima se bavio političko-ekonomskim analizama globalne ekonomije, slaže se sa Desai, navodeći kako je nova, gornja granica duga uspostavljena kako bi se, prije svega, obezbijedio novac za vojnu potrošnju, koja je oko 800 milijardi dolara na godišnjem nivou, a zbog dešavanja oko Ukrajine.

Ovaj dogovor oko duga, kako ukazuje, nije učinio ništa da promijeni opštu orijentaciju ka fiskalnoj neodgovornosti, a što bi na kraju, kako smatra, moglo dovesti do usporavanja već ionako uzdrmane i drogirane ekonomije. Kako kaže, veliko je pitanje da li u takvim okolnostima američka privreda zaista može produktivno da oživi i da li se vlasti mogu baviti pravim uzrocima zašto bazna inflacija, koja vodi u sve veću recesiju, i dalje ostaje veoma visoka.

– Sada imamo inflaciju i agresivno podizanje kamatnih stopa od strane FED-a. Ali, inflacija se i dalje drži. Pored toga došlo je i do usporavanja ekonomskih aktivnosti, odnosno pada rasta BDP. Kamate su u nekom prethodnom periodu bilo izuzetno niske, čak na nuli. Sada je to promijenjeno. I to dramatično. Kamatne stope FED-a su u posljednjih 18 mjeseci porasle sa nule na pet odsto. Ako ostane na tom nivou, onda će doći do dramatičnog povećanja troškova servisiranja duga. A to može samo pojesti stvarnu produktivnu upotrebu državnog novca, ukoliko ona uopšte postoji – upozorava Roberts.

Desai, navodi, kako postoje duboki strukturalni razlozi zbog kojih će SAD i dalje imati potrebu da se još više zadužuju. Broj jedan, to je društvo koje stari. Moraće da pozajmljuju više, osim ako ne izlože starije stanovništvo nivou zanemarivanja. Broj dva, ograničenja zaduživanja će ograničiti državnu potrošnju, a bez značajne državne potrošnje, nema ni pokretanja američke ekonomije.

– Ako ne uspiju da ozbiljnije pokrenu američku ekonomiju, a istovremeno i dalje budu smatrali da ne treba u većim procentima da oporezuju bogate, prihodna strana će ostati veoma slaba i problematična – navodi Desai, dodajući da se radi o začaranom krugu, jer ako se ne sprovedu velike državne investicije da bi se podigla produktivnost privrede, onda će ekonomski rast ostati nizak i problematičan.

Fed i obveznice

Desai smatra i da je veliki problem to što Federalne rezerve u posljednje vrijeme kupuje značajne iznose američkog državnog duga. To je, kako kaže, rađeno kako bi olakšali vladi da finansira svoju potrošnju, ali i zbog toga što su inostrani kupci američkih obveznica počeli polako da okreću leđa, prije svega Japanci i Kinezi, ali i investitori iz Saudijske Arabije.

Kina posebno ne želi da zavisi od toga da ima ogromne količine svoje imovine u dolarima, pogotovo u današnjim okolnostima globalnih previranja, ali i sve zaoštrenijih odnosa između Pekinga i Vašingtona.

Prema mišljenju profesorke Desai sposobnost FED-a da obavlja bilo koju od svojih glavnih funkcija biće u narednim godinama radikalno smanjena. Teško će, kako kaže, moći i da se izbori i sa inflacijom.

– Nije nikako dobra ideja da se inflacija suzbija stvaranjem recesije, što sada FED radi podizanjem kamatnih stopa. Umjesto toga, one bi trebalo da da razumno upravljaju novcem, a inflacija treba da bude problem vlade – smatra Desai.

Navodi i da to, nažalost, nije jedini problem. Kako je navela, prema podacima Federalne korporacije za osiguranje depozita, i komercijalne banke se nalaze u ogromnom minusu od 700 milijardi dolara, upravo zbog njihove dosadašnje poslovne politike – da ulože ogroman novac u državne obveznice koje su izgubile na svojoj vrijednosti podizanjem kamatnih stopa od strane FED-a.

– I ta situacija će se samo pogoršavati. Neće biti bolje. Da stvari budu još gore, postoji i ogroman dug koji je nagomilan u korporativnom sektoru, posebno među malim kompanijama. One gotovo da ne ostvaruju nikakav profit, samo puze. Zovemo ih zombi kompanijama, jer ne ostvaruju profit i teško mogu da servisiraju dug. On je korišćen na način da su ovakvi biznismeni u suštini kupili kompanije, opteretili ih dugom, ne da bi proširili proizvodne kapacitete, već da bi izvukli što više novca iz njih – navodi Desai.

Udar na dolar

Kada se podvuče crta i sve sabere, ukupan globalni dug, uključujući javni sektor, iznosi od 250 do 300 odsto BDP-a, u većini naprednih ekonomija, pa i samim SAD, što je, kako je istakla Desai, ogroman teret na leđima.

– Ako veliki broj malih i srednjih kompanija propadne, što nije nimalo nerealno, banke će biti u velikim problemima jer su im davale kredite. Mislim da je uticaj duga koji se dramatično nagomilao u posljednjih 10 godina dobar pokazatelj koliko je siromašna i slaba kapitalistička ekonomija. Dug može biti veoma produktivan, možete imati banke koje kreditiraju kompanije koje se bave dugoročnim ulaganjima, otvaraju radna mesta, proširuju proizvodne kapacitete, poboljšavaju njihov kvalitet i kvantitet ekonomske proizvodnje. Ali, dug koji smo imali u posljednjih nekoliko decenija, bio je apsolutno suprotnog tipa – kaže Desai.

Ovu tezu zastupa i Roberts, navodeći kako to više nije produktivan dug, već špekulativni, što se tiče banaka i finansijskih institucija.

– Ovo je možda i najbolji pokazatelj koliko je kapitalizam postao neproduktivan. Da bi opstao, samo nastavlja da se zadužuje, a ako dođe do kraha, onda vlada finansijski interveniše. Smatram da će se situaciju u SAD, naravno ne preko noći, dramatično promijeniti – kaže Roberts.

Stvari dodatno komplikuje, kako je dodao, činjenica da američki dolar polako gubi svoju hegemoniju, svoju poziciju snage u svjetskoj ekonomiji.

– Kako se dug u SAD gomila, kako američka ekonomija ne raste ni blizu dovoljno brzo da bi finansirala mnoge stvari koje želi da uradi da kontroliše svijet. Dolar će sve više patiti. Takođe, vidimo da brojne zemlje polako okreću leđa dolaru, tražeći alternative. Posljedica toga, dolar počinje da gubi svoju dosadašnju dominantnu snagu u svijetu. Ogromna količina trgovine obavljala se u dolarima. Naravno i finansijskih aktivnosti i tokovi kapitala. Ali, ta situacija se mijenja. Ako pogledamo podatke, udio koji američki dolar ima u rezervama je opao sa oko 60 odsto na 55. Taj trend će sigurno biti nastavljen. Vjerujem da bi do kraja ove decenije taj postotak mogao pasti i ispod 50 odsto. Mislim da ovo stavlja još jedan ekser u kovčeg ideje o hegemoniji dolara. I to će dovesti do velikih negativnih promjena koju će SAD da osjete na svojoj koži, pogotovo jer postaje očigledno da je američka ekonomija nesposobna da raste bez ratova i dizanja granice duga, kako privatnog tako i javnog – poručio je Roberts.

Dragaš: Račun došao na naplatu

Finansijski ekspert Branko Dragaš kaže kako je postalo više nego očigledno sa SAD nisu više tako moćna finansijska i ekonomska sila kao nekada. Kako kaže, njihova dosadašnja moć građena je na prevari od 19. avgusta 1971. godine kada je ukinut zlatni standard.

– To je najveća prevara i pljačka u istoriji čovečanstva. Oni od tada za novčanicu od 100 dolara, čija je realna cena oko tri centa, kupuju stratešku robu po svetu. I normalno je da to ne može biti održivo. Verujem kako će se ovaj proces u narednim godinama ubrzati što će dovesti do “vraćanja” ogromnih količina lažnog dolara u Ameriku i rasta inflacije, te ekonomskog i finansijskog kraha ove države. Nisam vidovit, nego sam realan. Davno sam uočio da se falsifikuju podaci o uspesima neoliberalnog kapitalizma, da su berze kazina za kockanja, da su moderni bankari pohlepni i pokvareni, da je lažni standard Zapada nastao na štampanju novca bez pokrića, pokoravanju i pljačkanju ostatka sveta. Račun je došao konačno na naplatu. SAD se nalaze na vrhu ledenog brega koji počinje naglo da se topi – ubijeđen je Dragaš.