Connect with us

Stav

Medojević: Od evropskih vrijednosti znaju samo da dijele pare, Dritan posle ove afere da vrati mandat!

Published

on

PIŠE: Nebojša Medojević

“Od evropskih vrijednosti znaju samo da dijele pare. “Proevropski” i “građanski” Dritan bi trebalo da vrati mandat posle ove korupcionaške afere, saopštio je predsjednik PzP-a Nebojša Medojević.

Dritan da ima obraza, vratio bi mandat posle ove korpucionaške afere. Ideoloska djeca oca korupcije Mila Đukanovića, dobro su ispekli zanat korupcije i kriminala. Naučili su važnu lekciju kako funkcionise globalna duboka država:

“Bespogovorno slusaš Soroša i kompaniju i sprovodiš njihove instrukcije, a oni ti dopuste da pljačkaš svoju zemlju, švercuješ drogu i cigarete, ugrađuješ se u javne nabavke , kupuješ glasove na izborima”. I onda se to nazove “proevropsko”.

Đeka i Dritan kazu da ne mogu sa DF jer sa nama “ne dijele iste vrijednosti”. To je tačno. Oni izgleda dijele samo pare, po principu “Ne moze ti ništa falit”

Zato DF smeta!!

Od ideološke djece Đukanovica osim korupcije, pljačke, šverca i kupovine ljudi se nista drugo i nije moglo očekivati.
Tako bi i politika borbe protiv korupcije i sverca i kriminala, Dritanove Vlade bila zasnovana na principu “Ne može ti ništa falit”.

Dritan kao doktor političke etike da ima malo obraza vratio bi mandat posle ove korupcionaške afere. Ali nema. Ima samo dječacke snove. A to se mora ispoštvovati. Crna Gora i postoji samo zbog toga.

 

Glas naroda

Anketna amnezija

Published

on

Crdem i trt mrt agencije za istraživanje javnog mnenja izračunale su na snovu ispitanih 1023,5 anketiranih da DPS-u raste popularnost, da Milojko Spajić uživa najveću popularnost i da su Milan Knežević, Dritan Abazović, neosonovana partija Jakova Milatovića trenutno zajedno slabiji od Demokrata. Sve sa Nebojšom Medojevićem da im se, kojim slučajem priključi.

Nije jasno o kojih se 1023,5 ispitanika radi, da li je riječ o onima koji su predvidjeli tijesnu borbu Mila i Jakova u drugom krugu predsjedničkih izbora, 45% podrške PES-u… Bilo je još bisera “renomiranih agencija”, vjerovatno sa istim uzorkom.

Gospodin M.Đ. je dvije decenije muku mučio da našteluje izborne rezultate u skladu sa projekcijom legendarnog metodologa Bešlića, onog koji je zakučio stan i još ponešto pride na konto Baba Vanga metodologije kojom je uspijevao da ukalkuliše i 70.000 izbornih fantoma i Luksemburžana.

Ovo iznenadno anketiranje, naravno, najava je vanrednih izbora ili prijetnje istima, svima koji ne budu slušali i slijedili koordinate Ujakovih gazdi. Prije svega Milan Knežević, Jakov Milatović i Dritan Abazović koji po Crdem testiranjima i srodnim anketama sa svojim strankama nemaju zajednički 10 odsto iako im se priznaje da su duplo popularniji od direktne konkurencije. Kako to može biti da su duplo popularniji od nekih rivala a ovi imaju troduplo veću podršku sa strankama, nikom nije jasno.

Osim onom Bešliću. Ne Halidu nego onom što je dobio stan i što šta pride na ime  vjerodostojne projekcije Fantoma i Lukemsburžana koji brane domovinu od nas veleizdajnika što bi smo da je nosimo u Čačak. Samo ta klasa mogla je da proizvede rast podrške DPS-u u sezoni SKY prepiski i drugih razotkrivanja.

Budo Hombah

Nastavi Citanje

Glas naroda

KRIK za Oskara

Published

on

Piše: Nikola Vrzić (RT)

Onda kad smo hteli da i Beograd bude svet – Beograd je svet, vapili smo jer su nas prethodno ubedili da mi to nismo – da bismo postali deo tog njihovog sveta, šetali smo s pištaljkama i tako nehotice ostvarili saradnju s njihovim službama nadležnim da nam se baš to desi.

Istina, te saradnje sa tim službama tada uglavnom nismo bili svesni – zato službe i jesu tajne – a ovo je definicija svih nas korisnih idiota koji smo poslužili tuđem cilju a da to nismo znali. Kao što nismo znali ni da pripadnost tom njihovom svetu neće značiti da smo ravnopravni partneri, nego da moramo da ih slušamo i to bespogovorno.
Pa je utoliko veće bilo iznenađenje, čak i za najiskusnije među podizvođačima svih tih radova, kada su bili suočeni s dotičnim saznanjem o pravoj prirodi partnerstva i poslušnosti. Naime, njihove nadležne službe – od CIA nadalje – nisu nadležne za našu dobrobit nego da i naša služba, kao i naša država, postane njihova.

”Početkom 2001. bilo je mnogo pritisaka na Vladu Srbije, Zorana Đinđića i mene, od strane (…) prijatelja sa Zapada da se čitava tajna služba Srbije raspusti. I da se napravi neka nova srpska tajna policija. Bio sam protiv toga da se tajna služba sruši i uništi, jer sam iz iskustva znao da je tako važnu službu za zemlju jako teško iznova napraviti,” otkrio je svojevremeno Dušan Mihajlović, ministar policije u onome što se naziva ”prvom demokratskom Vladom Srbije”.

Dok je Zoran Mijatović, zamenik načelnika DB-a koga je postavila ta vlada, povrh toga saznao i da su ga ”gospoda Amerikanci i Britanci” prisluškivali te 2001. godine u njegovoj ”rođenoj zemlji”, ”i to pod šifrom alfa”, kako je napisao u knjizi ”Sačekuša za Srbiju”.

Sve to u navedenom cilju pretvaranja naše službe u njihovu.

Ono što su tada želeli nisu prestali da žele. I to je najvažniji podatak za razumevanje slučaja koji je pokrenuo KRIK u sadejstvu sa zapadnim korporativnim medijima koji izlaze na srpskom jeziku.

Ukratko, sačekuša za Srbiju i dalje traje. U Srbiji bukti pravi špijunski rat. Ali najpre još malo konteksta neophodnog za razumevanje toga što nam se događa sve i kad poprilično nismo svesni šta je sve povezano.

Ponajpre, francuski predsednik Emanuel Makron koji gori od želje da ratuje protiv Rusije. Na stranu sad kako je u tom pogledu prošao Napoleon, i u kakvoj je instituciji (zatvorenog tipa) mesto svakom sledećem ko umisli da je Napoleon, nego, ova Makronova kriza identiteta ima direktne posledice i po nas. Naime, ako su svi oni naši partneri i prijatelji sa Zapada imali potrebu da naše službe bezbednosti, a time i čitavu državu, stave pod svoju kontrolu i onda kad nije bilo nikoga da ih ugrozi na bilo koji način, koliku potrebu tek imaju sada, kad se povrh svega još i spremaju za neposredni sukob s Rusijom? Pa im je utoliko neophodnije da što pre obezbede pozadinu fronta.

Ova je pak njihova potreba da naše službe bezbednosti stave pod svoju kontrolu i još preča kad se uzme u obzir koliko tvrdoglavo naše službe neće da se stave u službu njihovog interesa.

To je, manirom vrednim javne pohvale, prilikom obeležavanja 140 godina Vojnoobaveštajne agencije demonstrirao njen direktor, general-major Zoran Stojković. ”U našoj službi nema mesta ljudima koji ne nose Kosovo i Metohiju u svom srcu, i koji ne žive za dan kada će se srpska trobojka vijoriti širom naše južne pokrajine”, istakao je u inat svim francusko-nemačkim i ostalim NATO planovima da nam otmu Kosmet tako što ćemo sami na to pristati. I u tom kontekstu naše borbe protiv njihovih planova subverzivno napomenuo da će pripadnici Vojnoobaveštajne agencije nastaviti da se trude da budu dostojni naslednici legendarnog Jovana Milanovića koji je špijunirao NATO dok se spremao da izvrši agresiju na našu zemlju.

Da bi, kao da i to već nije dovoljno da izazove uzbunu kod svih tih što su izvršili agresiju na našu zemlju a sada bi i na Rusiju, istom prilikom još i uručili plaketu bivšem direktoru BIA Aleksandru Vulinu. Koji je, kao što je poznato, na ostavku bio nateran zato što je neprijatelj Amerike. Čime je zauzvrat zaslužio priznanje vojnih obaveštajaca, što govori da je američki problem s našim službama znatno dublji od jednog personalnog rešenja.

I dok general-major Stojković ukazuje da rezultati rada njegove službe najčešće, po prirodi tog posla, ostaju nepoznati javnosti, javnosti su u poslednje vreme predočeni prilično impresivni rezultati rada druge pomenute službe, Bezbednosno-informativne agencije koja je od novembra razbila čak četiri špijunske mreže hrvatske, bugarske i albanske obaveštajne službe. Koje su, naravno, sve članice NATO-a i kao takve stavljene u službu onog interesa koji je, primenom istovetnih metoda, to isto posle 5. oktobra pokušao da napravi i od naše službe.

A povrh toga su naše obaveštajne službe evidentno ostvarile dovoljno ozbiljan nivo saradnje sa svojim ruskim kolegama pa je, zahvaljujući informaciji iz Rusije, osujećena obojena revolucija koja bi predstavljala reprizu 5. oktobra.

Sve to neporecivo dokazuje da je obaveštajni rat za našu zemlju zaista u toku. I da naša zemlja u tom pogledu ne iskazuje zahtevanu količinu sklonosti da se preda onima koji su na nju izvršili agresiju.

Te otuda i nastavak agresije, sada u vidu medijsko-obaveštajne operacije koju je otvorio KRIK a dalje je širi mreža medija na srpskom jeziku i u inostranom korporativnom vlasništvu u čijim organima upravljanja postoji i jedan bivši direktor CIA.

Već je ovde bilo dosta reči o tome, pa sada samo u glavnim crtama.

KRIK naprasno reciklira par godina staru, već objavljenu, potom proverenu i na osnovu toga opovrgnutu priču o (navodnoj) vezi klana Darka Šarića sa Markom Parezanovićem, koga je Milo Đukanović svojevremeno opisao kao ”čoveka broj 2 u Bezbednosno-informativnoj agenciji” i optužio za dva neoprostiva zločina: da je učestvovao u organizaciji litija u Crnoj Gori i da je blizak Rusiji.

A kako je preko Parezanovića sa Šarićem povezan i takozvani Oskar, u kome su svi momentalno prepoznali predsednika Srbije Aleksandra Vučića, evidentno je i da je cilj tekuće operacije dvostruk: i BIA i Andrićev venac. Što zbog predstojećih beogradskih izbora, što zbog izbora članova nove Vlade Srbije, što zbog pritiska na Andrićev venac da, na primer, izvrši uticaj na BIA da svoj posao ne radi kao do sada.

Ipak, na osnovu čega može da se pretpostavi da ovde nije reč o regularnom izveštavanju medija o brojnim društveno-političkim problemima nego je ovo produžetak iste one obaveštajne operacije i podrivačke delatnosti o kojoj su iz prve ruke svedočili i Zoran Mijatović i Dušan Mihajlović?

Da oni koji obaveštajno ratuju protiv naše države sad napadaju one koji kontraobaveštajno brane našu državu prilično jasno pokazuje analiza samih izvora – informacije koje prenosi KRIK nisu plod neposrednog uvida bilo kojeg od naših državnih organa u sadržinu ”Skaj” prepiske, nego su državni organi Francuske (neš)to analizirali i onda su te svoje analize i interpretacije preneli organima u Srbiji. Koji treba da im veruju na reč. A kako može da im se veruje na reč kad su u aktivnom sukobu interesa s našim državnim i nacionalnim interesima, imajući u vidu pomenuti francusko-nemački plan za Kosovo i Metohiju i sve druge njihove NATO planove koji predstavljaju agresiju na našu zemlju.

Isto se odnosi i na KRIK, koji je član OCCRP-a, organizacije koju su sami visoki zvaničnici Saveta za nacionalnu bezbednost SAD na brifingu za novinare 3. juna 2021. u Beloj kući opisali kao saradnika američke Centralne obaveštajne agencije na raznoraznim poslovima u inostranstvu. A znamo kakvim se poslovima bavi CIA, naime, njen bivši direktor Majk Pompeo javno je uz zadovoljan osmeh rekao da su lagali, varali i krali i da su tamo imali čitave kurseve za to…

I osim toga OCCRP finansira Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED) koja je direktno povezivana sa delovanjem CIA, i to u ”Njujork tajmsu” i u ”Vašington postu” koji doduše jesu učestvovali u širenju teorije zavere o iračkom oružju za masovno uništenje pa je pitanje koliko im se može verovati. No, gorku šalu na stranu, plaćaju ih i američki Stejt department i Fondacija za otvoreno društvo Džordža Soroša, a isti su i finansijeri KRIK-a, iz čega i osnovana sumnja da im ni prioriteti ne mogu biti znatno drugačiji.

”Ne samo da Stejt department finansira organizaciju koja svoje postojanje duguje Sorošu, već ova grupa sad targetira američke političare i američke tink-tenkove. Zamislite šta tek rade u inostranstvu”, zapisali su pre nekoliko godina saradnici konzervativne Heritidž fondacije koja spada među desetak najvažnijih u Americi.

Ali ne moramo da zamišljamo šta tek rade u inostranstvu: mi smo to inostranstvo, i nama to rade. Kao što su nam, uostalom, radili i pre dvadeset i više godina. I dobro je dok smo u stanju da to i prepoznamo. Jer samo tako imamo šansu da se odbranimo, u borbi koja se ne vodi za nekoliko funkcija nego za samu našu državu. Uostalom, zato i jesu onoliko uporni.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Oklevetani patriotizam

Published

on

PIŠE: Slobodan ANTONIĆ (RT Balkan)

U Srbiji danas gotovo da nema oklevetanije reči no što je to patriotizam. Naravno – srpski patriotizam.

Već sam pominjao čuveni diktum Sretena Ugričića: “Pogledajmo sledeći niz: patriotizam – nacionalizam – šovinizam – nacizam. (…) U ovom nizu nema uljeza.” Kad kažeš (srpski) patriotizam automatski si rekao i nacizam.

“Patriotizam je poslednje/prvo pribežište za ništarije”, podučava nas Ivan Milenković. “Patriotizam je drugo ime za zločin i nasilje”, kaže i Ivan Čolović. “U Srbiji je patriotizam neraskidivo povezan sa veličanjem zločinaca”, saglasna je i Biljana Stojković. “Meni se patriotizam u Srbiji gadi”, reći će Dinko Gruhonjić (ovde 7: 56-58). “Antisrpstvo je preduslov patriotizma”, mudruje i Kišjuhas.

Komentator “Peščanika” Miloš Janković zalaže se da se “javnosti predoči zašto je loše u današnjoj Srbiji podučavati decu patriotskim osećanjima: u Srbiji je na snazi štetni, manipulativni oblik patriotizma – potrebno ga je držati što dalje od učionice”. Ili, kaže Janković, valja zahtevati da se deca podučavaju pravom patriotizmu – recimo, učiti ih “da je vakcinacija savršen patriotski čin“ (sic!).

Nema ni jedan patriotski simbol Srbije a da nije problematičan. Recimo, zastava. Aktivistkinja Jelena Jaćimović kaže za “Danas”, da je za nju aktuelna srpska trobojka asocijacija na genocid u Srebrenici: “Tada sam imala tri godine (kad se desio ‘genocid’ – S. A.), ali ipak osećam krivicu – uvek kada vidim našu zastavu pomislim na to.” (na “genocid”! – S. A.).

Dan državnosti? Filip Mitričević, ličnostavaš “Danasa”, protestuje što Srbija “slavi svoju pobunu protiv Otomanske imperije” i oslobođenje od “ropstva pod Turcima”. “Diskurs oko Dana državnosti je vrlo isključiv u svojim vrednostima i svojoj retorici”, što je zapravo nacionalizam – onaj srpski naspram onog turskog. Mitričević se pita: “Kada ćemo prestati da definišemo sebe kroz prizmu mržnje prema drugome?” Umesto nacionalističkog Dana državnosti, bolje je slaviti oslobođenje od fašizma, kao u doba kad smo “kao država bili savez antifašističkih naroda i narodnosti”, i kad smo “pripadali ‘boljem’ delu sveta”, jer smo bili deo “antifašističke ekumene”.

(Dakle, pobuna Srba protiv okupatora – svakog okupatora – jeste “mržnja” i “isključivost”, a dobra je samo borba protiv fašizma – pri čemu će nam, naravno, naš vrli evroatlantista da objasni ko je tačno ovde “fašista”).

Himna? Ona je “ekskluzivistička, jer u njoj stoji da Bog spasi srpski rod, a Srbija ima drugih naroda i drugih veroispovesti”, zgrožena je na “Peščaniku” Vesna Pešić. “To više nije ‘naša’ himna – jer od početka to nije ni bila”, odlučan je na istom mestu i Dejan Ilić. “Izbor Bože pravde za srpsku himnu ne doprinosi smanjivanju tenzija” (!?), ukazuje Filip David na “Al džaziri”. “Himna je bezvoljna i slinava”, gnuša se na “Peščaniku” i Nadežda Milenković.

Na severu
E, ali u Srbiji postoji i dobar patriotizam – onaj vojvođanski. Na skorašnjoj tribini NDNV, s Gruhonjićem, Kišjuhasom i Basarom u glavnim ulogama, čuli smo da je “usud Srbije zver etnonacionalizma” (Basara), ali je zato “Vojvodina civilizacijska vrednost” (Kišjuhas), zbog čega je “važno nastaviti negovati ‘regionalni lokalpatriotizam’” (Boris Varga).

“Tribina je počela intoniranjem vojvođanske pesme ‘Ja sam rođen tamo na salašu’, za koju je Dinko Gruhonjić rekao da je ‘možda utopijska, a možda i futuristička himna Vojvodine’”, egzaltirano izveštava Gruhonjićeva autonomija.info, “a prisutni su je odslušali stojeći, dok su neki od njih držali desnu ruku na srcu”.

Eto, sav sam se naježio. Pravi srednjoevropski klajnerburgerski patriotizam, a ne kao ovaj naš, seljački, balkanski i antiokupatorsko-genocidni…

Dakako, i simboli tog dobrog patriotizma su izuzetni. Jer Vojvodna ima zastavu staru čitavih 20 godina, koja – kako nam objašnjava Gruhonjićev sajt – “podseća na zastavu EU i tako označava težnju Vojvodine za povratkom evropskoj kući, evropskim vrednostima i integracijama”.

A grb naše Voše je još dve godine stariji, i nastao je spajanjem nekadašnjih mađarskih grbova Srema, Banata i Bačke – “sva tri grba potiču iz habzburškog perioda i nastali su u 18. veku”, s ponosom ističe autonomija.info.

O, kakve li miline! EU i Habsurgovci, to nam dajte – plus tamburice, salaši, lalinski izgovor, ravnica… A ne antiosmanske pobunjenike i neinkluzivnu himnu – još bezvoljnu i slinavu. Fuj!

A u kampanji za predsedničke izbore 2022. Srbi su saznali i za još jedno poželjno rodoljublje: “ustavni patriotizam”. Za to se založila kandidatkinja koalicije Moramo, Biljana Stojković, označivši ga kao “nadnacionalni koncept”.

Žaba je videla da se konji kuju baš u Nemačkoj, gde je ustavni patriotizam (Verfassungspatriotismus) propovedao Habermas (ovde). Tamo je slom nacističke Nemačke 1945. otvorio pitanje sadržaja nemačkog patriotizma. Habermas je lansirao pojam “ustavnog patriotizma”, kao privrženost građanina ne bilo kojoj Nemačkoj, već samo ustavnoj, demokratskoj republici – naciji građana (Staatsbürgernation).

Ali, ova sintagma, možda donekle i podobna za postnacističku Nemačku, odbačena je kao univerzalni model za druge države – zbog odvajanja republike od nacije. Evropski nacionalni identiteti su obično sinteza univerzalističkih načela građanstva i konkretnog etno-kulturnog sadržaja. Zato nijedan patriotizam nije vezan samo za formalno-pravni pojam ustava. Građanska solidarnost nikada ne počiva samo na odanosti ustavu, ona je uvek i osećaj pripadnosti zajedničkoj kulturi i istoriji.

Uostalom, i Habermasov Nemac ne može da voli i brani samo Grundgesetz (ustav Nemačke, donet 1949). Takav koncept patriotizma u Nemačkoj, između ostalog, i doveo je do toga da bi, u slučaju rata, svega 11 posto Nemaca s oružjem u ruci branilo svoju zemlju (2023).

No, o tome neka brinu Nemci. Ali, kada “ustavni patriotizam” Srbiji predlažu notorni priznavači realnosti na Kosmetu, to može samo da izazove ledene žmarce u kostima svakog kome je jasno kakav bi “ustav” ta ekipa napravila, samo da joj se pruži prilika – i čemu bismo onda morali da budemo “lojalni”.

Što se pak tiče Džonsonove izreke – da je “patriotizam poslednje pribežište ništarija” – ona se koristi kao optužba da svi koji se pozivaju na patriotizam najčešće imaju nečasne namere, da su moralno sumnjivi. Ali, Džonson u članku “Patriota” (1774) zapravo napada “lažni patriotizam” (false patriotism), no i dalje visoko ceni “istinski patriotizam” (true patriotism). Dakle, nije svaki patriotizam poslednje pribežište ništarija, već samo lažni patriotizam.

Patriotizmu se takođe često zamera, sa stanovišta čistog moralizma, i pristrasnost prema svome, koja navodno automatski povlači i isključivost (diskriminaciju) prema drugom. Ali, patriota može biti pristrasan prema svojoj otadžbini u meri u kojoj to nije kršenje univerzalne pravednosti i opšteljudske solidarnosti (ovde 538).

Pristrasnost
Kao što smo prema svojoj deci pristrasni, ali ne po cenu da tuđu decu mučimo i ubijamo, tako je i patriota pristrasan prema svojoj otadžbini, ali ne po cenu da tuđe zemlje pljačka i uništava (isto). Tvrdnja da je svaki patriota u osnovi nemoralan, jednaka je tvrdnji da je takav i svaki brižni i dobar roditelj.

Patriota je, izvorno, “onaj koji voli otadžbinu” (patriae amans). Stoga je u osnovi patriotizma više ljubav, nego interes. Patriotizam nije zahvalnost zbog primljenih materijalnih blagodeti (materijalistički patriotizam), niti zahvalnost zbog jamstva građanskih i političkih sloboda (republikanski patriotizam), niti zahvalnost zbog ovaploćenja morala (etički patriotizam). Za sva tri stanovišta zajedničko je to da zahtevaju da se otadžbina voli samo u jednom njenom, najboljem obliku.

To bi bilo isto kao kada bi propisali detetu da voli svoju majku samo ako je ona bogata, lepa i moralno besprekorna. Majka se voli i kada je nesavršena. Baš kao i otadžbina.

Funkcija ljubavi prema otadžbini, objašnjava Mekintajer, važna je zbog zahteva za žrtvovanjem. Samo ljubav može biti trajni motiv da se podnose žrtve. A u nesavršenom svetu kakav je naš, s ograničenim resursima, žrtvovanje za zajednicu osnovni je način da ona preživi. Zajednica s više ljudi spremnih da se za nju žrtvuju, pod ostalim jednakim uslovima, uvek će biti u prednosti u odnosu na zajednicu egoističkih pojedinaca.

Takođe, patriotizam ne znači biti protiv svake kritike sopstvene zemlje – pogotovo ne protiv one koja se odnosi na vlast, raspored moći, ekonomsku ili međunarodnu politiku vlade itd. Jedino je odbrana i preživljavanje vlastite zajednice ona vrednost prema kojoj je patrioti dozvoljeno da bude nekritičan.

U trenutku kada je egzistencija zajednice ugrožena, patriota se nikada ne pita da li je treba braniti ili ne. Zato Mekintajer i kaže da “dobri vojnici ne mogu biti liberaši” (ovde 17).

Iz tog ugla posmatrano, građanska vrlina patriotizma meri se spremnošću da se svojoj zemlji i svom narodu nešto žrtvuje, a ne da se od njih neprestano nešto traži i uzima. Zato politička uprava polukolonijalnih zemalja nema šta da priča o patriotizmu. Baš kao ni kompradorska opozicija i njena opslužujuća inteligencija. Svi oni zajednički rade protiv patriotizma – oni prvi tako što ga svojim zloupotrebama kompromituju, a ovi drugi tako što ga ismevanjem obescenjuju.

Zato u Srbiji danas i nema oklevetanije reči no što je to patriotizam. Srpskipatriotizam.

RT Balkan

Nastavi Citanje

U Trendu