Connect with us

Glas naroda

Dan kada je umro sport

Published

on

PIŠE: Marko Tanasković

Alarmi u FIBA birokratiji upalili su se već na poluvremenu kada smo imali 11 poena prednosti. Projektovano finale Francuska – SAD, zbog koga je i žreb štelovan, bilo je dovedeno u pitanje, pa je nakon pauze krenulo “navlačenje” za Amerikance

Ono što je simbolički najavljeno bizarnom, antihrišćanskom ceremonijom otvaranja Olimpijskih igara u Parizu, praktično je realizovano od strane sudijske trojke koja je delila pravdu (i množila nepravdu) na polufinalnoj utakmici košarkaškog turnira između Srbije i Sjedinjenih Država. Tendencioznim odlukama ljudi u sivom, sport i košarka su ubijeni sa predumišljajem, olimpijski ideal plemenitog nadmetanja i fer-pleja nepovratno je ukaljan i narušen, a princip meritokratije žrtvovan je na oltaru korporativne kombinatorike i geopolitičke demonstracije moći jedne ozbiljno uzdrmane sile.

Po svim sportskim, logičkim i moralnim zakonima, „velika“ Amerika je trebalo da izgubi utakmicu od „male“ Srbije. Odigrali su naši igrači, predvođeni kapitenom Bogdanovićem i najboljim košarkašem sveta Jokićem, gotovo savršen meč. Verovatno najbolju utakmicu koju je neka naša reprezentacija odigrala od trenutka kada se 1991. raspala bivša država. Bolju čak i od mitskog finala iz Atine 1995. protiv Litvanije i četvrtfinala protiv Amerikanaca iz Indijanapolisa 2002, koje su ostale zabeležene u srpskoj košarkaškoj mitologiji kao svetla mesta podviga dostojna narodne epike.

Pogađali su naši reprezentativci iz svih pozicija, kontrolisali tempo i igrali čvrsto i koncentrisano u odbrani, bez trunke preteranog respekta (čitaj: straha) prema izvikanim američkim NBA superzvezdama. Vodili smo konstantno od samog starta, često dvocifrenom razlikom koja je iznosila u jednom trenutku i 17 poena, a, izuzev raspucanog Stefa Karija, većina Amerikanaca očigledno nije imala svoj dan.

Sudijske intervencije

Alarmi u FIBA birokratiji upalili su se već na poluvremenu kada smo imali neočekivanih 11 poena prednosti; projektovano finale Francuska-SAD, zbog koga je i žreb štelovan, bilo je dovedeno u pitanje, pa je nakon pauze krenulo isprva suptilno i perfidno navlačenje za Amerikance, da bi, pošto ni to nije upalilo, u završnoj četvrtini počela ogoljena krađa u korist Drim tima.

Oni koji dugo prate košarku znaju da je to kolektivni sport koji možda i najviše zavisi od slobodnog sudijskog kriterijuma, te da promenom načina na koji se sankcioniše igra u odbrani može vrlo lako da se obezbedi željeni ishod meča. Svi pamtimo užasnu sudijsku krađu protiv domaće Turske na Svetskom prvenstvu 2010, ali mislim da je ovaj put sudijska intervencija bila još izraženija, iako možda manje očigledna na prvi pogled.

Ako pustite američke košarkaše, koji su inače fizički dominantni i nafilovani ko zna kakvim dopinzima i stimulansima, da igraju „rukometnu“ odbranu, dok na drugoj strani terena svirate svaki, pa i najmanji kontakt, uvodeći Srbiju u bonus odmah na početku četvrtine, onda je jasno zašto su naši reprezentativci pali u finišu i dozvolili preokret.

Ako naši igrači moraju da se bore da izađu iz rvačkih zagrljaja i da trpe laktove i „sekirice“ svaki put kada uđu u reket, onda je jasno zašto procenti šuta nisu mogli da ostanu visoki kao na početku meča.

Duel Stefa Karija i Nikole Jokića na polufinalu OI u Parizu, 8. avgust 2024. (Foto: Paul Ellis/AFP)

Ako Nikolu Jokića napunite penalima u ranoj fazi utakmice i onemogućite ga da u odsudnim trenucima na pravi način pokriva svog centarskog rivala Džoela Embida, onda postaje jasno zašto se gorostasni Kamerunac razigrao i zašto nismo mogli ništa da odbranimo pri kraju.

Ako MVP NBA lige i najbolji igrač sveta, koga čitavu utakmicu čuvari tuku kao vola u kupusu, dobije samo četiri slobodna bacanja za čitavu utakmicu, onda postaje jasno da je postojala tendenciozna namera da se našim igračima ukrade zasluženo finale.

Ako se sudije prave da ne vide očigledne faulove kojima pokušavamo da presečemo njihove kontranapade u situacijama u kojima imaju brojčanu nadmoć i volšebno puštaju prednost, što pravila košarkaške igre ne dozvoljavaju, onda postaje jasno da smo u svakom trenutku na parketu imali protiv sebe osam, a ne pet igrača.

Ako sudije odbijaju da pogledaju snimak u poslednjem minutu utakmice i potencijalno preokrenu očiglednu grešku u korist SAD, kada je Djurent izbio loptu koja je prešla na našu polovinu, onda postaje jasno da je sve bilo namešteno tako da David ne može da sruši Golijata.

Ako pustite namazanog i bahatog starca Lebrona Džejmsa da tokom čitavog meča prigovara i pritiska sudije, nepristojno gestikulira i verbalno provocira naše igrače, a da mu ne dosudite nijednu tehničku grešku, dok na prvu reakciju naše klupe dajete istu Pešiću, onda postaje jasno da mi zapravo nismo imali nikakve šanse, iako smo odigrali skoro savršenu utakmicu.

Najbolji otpor

Da, možda bi bilo drugačije da je Dobrić pogodio otvorenu trojku za plus pet, ili da je Jokić pogodio barem jednu od šest trojki koje je šutnuo, ili da je raspoloženi Avramović igrao u finišu umesto indisponiranog Micića, ali to su mazohističke racionalizacije koje treba da nas navedu da ignorišemo očiglednu „oružanu pljačku“ koju smo doživeli i da krivce opet tražimo u svojim redovima. Nekada je prosto kontraproduktivno i samozavaravajuće opsesivno čistiti u svom dvorištu, dok vam lopovi bestidno pelješe kuću.

Dok je većina nas prizivala Darka Miličića i njegove legendarne komentare nakon utakmice sa Grčkom, ostatak sveta na društvenim mrežama je izrazio divljenje za igru Srbije i prezir prema flagrantnoj sudijskoj nepravdi koju su naši igrači pretrpeli.

Slika glavnog sudije Hulija Anaja iz Paname sa natpisom „američki MVP“ postala je viralna na Iksu, dok se većina stručnjaka slaže da je nedopustivo da mečeve najboljih košarkaša sveta sude sudije iz košarkaških „banana“ država koji nemaju potrebno iskustvo i lako potpadaju pod uticaj američkih zvezda.

Ipak, opšti konsenzus je da je Srbija pružila najbolji otpor jednom od najjačih američkih timova svih vremena. Hrvati, sa Draženom Petrovićem, Kukočem i Rađom su u Barseloni izgubili od originalnog Drim tima sa 32 razlike, mi smo protiv manje-više istog sastava u Atlanti 1996. izgubili sa 26 razlike, dok su Španci sa Gasolom i Navarom u Pekingu 2008. bili najbliži Amerikancima u najjačem izdanju, ali su ipak poklekli i izgubili sa dvocifrenom razlikom.

Mi smo ih u četvrtak naterali da se znoje od muke i da do poslednjih sekundi strepe za prolaz, a činjenica da su nas pobedili na kvarno, uz obilatu pomoć sudija, govori i da je kraj njihove strahovlade, kako u košarci tako i u drugim nesportskim disciplinama, vrlo blizu. Sport je možda umro u Parizu, ali mi ćemo sigurno vaskrsnuti kao šampioni pre ili kasnije.

Izvor: RT Balkan

Glas Društvenih mreža

Knežević: Da li nas je vremeplov vratio u 1941. da umjesto „Kaćuše“ pjevamo „Lili Marlen“!?

Published

on

Lakše i bezbjednije su Čerčil, Staljin i Ruzvelt stigli u Teheran 1943. godine, nego što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas doputovao u Moskvu, objavio je na duštvenoj mreži X lider DNP-a Milan Knežević.

„Osamdeset godina od pobjede nad fašizmom, s pravom se pitamo da nas nije neka vremenska mašina vratila u 1941, i da umjesto „Kaćuše“ horski pjevamo „Lili Marlen“, čekajući konačno rješenje u redu za Jasenovac, Aušvic, Dahau, dok Gering bez ikakvih zabrana leti nebom iznad Baltika“, napisao je Knežević.

Nastavi Citanje

Društvo

UNCG povodom 3. maja, Dana slobode medija: Novinarska solidarnost temelj naše profesije

Published

on

Povodom 3. maja – Svjetskog dana slobode medija Udruženje novinara Crne Gore uputilo je čestitku svim novinarima, redakcijama, urednicima i udruženjima novinara istakavši da novinarima u Crnoj Gori niko ne garantuje sigurnost, autonomiju i dostojanstvo koje je imala ova nekada ugledno zanimanje. U vremenima brojnih izazova važna je odgovornost, profesionalizam i posvećenost istini, što su temelji kredibilnosti medijskog prostora.

Podsjećamo da je Crna Gora na Svjetskom indeksu slobode medija, za ovu godinu, napredovala za tri pozicije, pa je sada na 37. od 180 zemalja svijeta.

U izvještaju, koji je objavila međunarodna organizacija Reporteri bez granica (RSF) povodom 3. maja – Svjetskog dana slobode medija, navodi se da Crna Gora nastoji da se pridruži Evropskoj uniji, a vladajuća koalicija, koja je preuzela vlast 2023. godine, uskladila je nacionalno zakonodavstvo sa evropskim standardima.

Takođe, u bazi Safe Journalist zabilježena su 24 incidenta, što je značajno više u odnosu na predhodnu godinu, kada ih je bilo 16.
Novinarska olidarnost trebala bi biti temelj svakog d‌jelovanja., a stalno zalaganje za prava, sigurnost i profesionalne standarde je zajednička. Samo solidarni između sebe možemo da gradimo medijsku scenu koja služi javnom interesu i čuva slobodu govora.
Ovo je prilika da se uputi i apel vlastima, ali i opozicikji da moraju garantovati siguran ambijent za rad novinara i novinarsku autonomiju.
Takođe smo svjedoci smo da se novinari i novinarke u Crnoj Gori sa lošim socio-ekonomskim položajem sa neadekvatim primanjima i pod stalnim pritiskom vlasnika medija i politike.

Zabrinjava nekolegiojalnost i nedostatak solidarnosti među novianrima, medijima i udruženjima medija.

Sve ovo utiče na pad novinarskog profesionalnizma, autocenzuru i direktno se odražava na pad povjerenja u novinare i medije.
UNCG podržava aktuelnu vlast , opoziciju i NVO koje se bave medijima da novinarima i novinarkama stvore i garantuju da rade svoj posao slobodno, profesionalno i bez policijskog obezbeđenja i straha za goli život i minimum egzistencije.

Predsjednik UNCG Tihomir Burzanović
Sekretar UNCG Ivan Milošević

Podgorica, 2.maja 2025.g.

 

Nastavi Citanje

Glas naroda

Horvat: Milošević je bio poslednji srpski državnik i prva žrtva globalizma

Published

on

Poznati zagrebački publicista, Mislav Horvat, napisao je zanimljiv status na svom Fejsbuk profilu o pokojnom predsedniku SR Jugoslavije, Slobodanu Miloševiću. Status Mislava Horvata prenosimo u cijelosti.

PIŠE: Milisav HORVAT

„Na današnji dan rođen je poslednji srpski državnik. U prelomnim vremenima ne samo za srpstvo, nego i za ljudski rod vodio je srpski narod, bez i jednog saveznika, bez Rusije i Kine, sa generalima JNA zadojenim titoizmom koji su htjeli braniti bratstvo i jedinstvo sa onima koji Srbima nikad nisu bili braća i koji su od zapada naoružani i podržani da napadnu Srbe, sa lažnim patriotskim opozicionarima koje je plaćala hrvatska služba, sa narodom koji je decenijama rasrbljavan i zaglupljivan, sa ludom ženom i porodicom, sa službom i vojskom izbušenom američkim agentima…

Pravio je greške, ali je iza njega ostala Republika Srpska, nakon 5 vjekova uskrsla srpska država zapadno od Drine, rezolucija 1244, minimalan dug, skoro sva strateški važna preduzeća u vlasništvu države i 10 godina koje su spasile svijet, kupili Rusiji vremena da iznjedri Putina i suprotstavi se anglo-američkom imperijalizmu i dominaciji. To je ostalo iza Slobe, a šta će ostati iza ovih danas?

Evo šta su o Miloševiću rekli najveći, najkredibilniji i najhrabiji svjetski intelektualci, koji se godinama bore protiv anglo-američki globalističkih elita: „Milošević je primjer suverenističkog otpora koji se ne zaboravlja, one impulsivnosti koja ga je, zbog prevelike ljubavi prema svojim idealima, dovela do sopstvenog kraja, a da je toga bio svjestan.

Njegovo učenje o otporu u našem vremenu se tiče našeg identiteta kao Evropljana, naših korjena po kojima se razlikujemo od onih preko okeana, jedne zemlje bez nacije, bez istorije, jedne zemlje načinjene od mešanja raznih boja, iluzornog materijalističkog sna za mnoge: upotrijebi i baci.“ (Dario Zumkeller, filozof i sociolog, jedan od vodećih italijanskih intelektualaca)

“Milošević je najdemonizovanija ličnost u toj najdemonizovanijoj zemlji. Njega braniti od velike je važnosti, a pri tom nije neophodno da se čovjek slaže sa svakom njegovom odlukom. Naime, braniti Slobodana Miloševića znači stati u obranu svih onih malih zemalja koje se bore da zadrže pravo na samoodlučivanje.

Njegov zločin sastoji se u tome što se uporno suprotstavljao zapadnim silama i multionacionalnim kompanijama koje namjeravaju da između sebe podele jugoslovenska bogatstva. U tome je bivši jugoslavenski predsjednik pokazao veću čvrstinu od mnogih vođa i na istoku i na zapadu koji su veoma lako pristajali na diktate “čuvara” ljudskih prava.” (Barry M. Lituchy vodeći ekspert i profesor evropske istorije na prestižnim američkim univerzitetima)

„Slobodan Milošević može se smatrati prvim političkim zatvorenikom takozvane globalizacije kapitalističkih ambicija. Kao simbol otpora Novom svjetskom poretku morao je biti osuđen u procesu zamišljenom da opravda NATO-ove ratne zločine, a koji se na kraju pretvorio u sprdnju, te je morao poslužiti kao primjer disidentima koji nisu spremni „surađivati“ i odbijaju služiti Novom svjetskom poretku.“ (Robin de Ruiter najveći svjetski ekspert za analizu globalnih elita, istoričar i teolog, govorio sedam jezika, najprevođeniji holandski pisac svih vremena)
Zanimljivo da Tuđman ima trgove, ulice i spomenike po celoj Hrvatskoj. Tek otvoreni novi aerodrom u Zagrebu, najveći u Hrvatskoj nazvan je „Franjo Tuđman“ i tako ga je nazvala SDP-ova vlada, znači navodni ljevičari. Iako je Tuđmanova ćerka Nevenka osuđena od hrvatskog suda radi kriminala, Tuđmanov unuk je sa 25 godina imao banku koju je otvorio sa kriminalcem Hrvojem Petračem i koju su zajedno pokrali.
Tuđmanova žena je uhvaćena kako uplaćuje 200 000 marka i 50 000 dolara na svoj račun, dok je vodila navodnu hunanitarnu organizaciju za djecu Hrvatske. Tuđman je poklonio hrvatski telekom Njemcima i omogućio pljačkašku privatizaciju. Sa druge strane, nije sporno da je Sloba imao ženu i sina kakve je imao, ali vodio je zemlju pod sankcijama.

Za razliku od Hrvatske, gdje su se najveće pljačkaške privatizacije desile za vreme 10 godina Tuđmanove vlasti u kojima je i sam Tuđman učestovao, u Srbiji su se pljačkaške privatizacije odigrale nakon 5. oktobra kad Slobe više nije bilo.

U okolnostima u kojima je vodio Srbiju napravio je maksimum, izbegao je građanski rat između nacionalista i komunista, izvukao na račun Krajine koja se nije mogla braniti Republiku Srpsku, izborio rezoluciju 1244 i manje se zadužio u 10 godina nego sve vlade posle njega u 10 dana. Ko je devedesetih trebao voditi Srbiju? Šešelj, Mićun, Drašković?

Svaki od te trojice odveo bi Srbiju u nestanak. 1971. Srbiju vodila srbofobna Latinka Perović i njena banda, a u Hrvatskoj gradilo 20 hotela godišnje, pa su ipak Hrvati pokrenuli masovne demonstracije protiv Srba i Jugoslavije. Svi srpski neprijatelj (ustaše, balije, šiptari, autošovinisti, drugosrbijanci) mrze Miloševića, zapitajte se zašto?“ Međutim, pojedini mediji u regionu osporavaju tvrdnje da je riječ o poznatom novinaru.

Nastavi Citanje

U Trendu