Connect with us

Društvo

Danijela Pavićević: I nove informacije se uklapaju u naš mozaik o ubistvu Duška Jovanovića

Published

3 months ago

on

Ona je, govoreći o tome kako se osjećala sa članovima svoje porodice u pokušaju da sklope mozaik ubistva osnivača i nekadašnjeg direktor i urednika Dana, izjavila da je to bio osjećaj kao kada se hoda džunglom sa otvorenom ranom.

“Na tom putu susrećete neke ljude od kojih tražite da osvijetle put, a ti ljudi izgledaju samo fizički kao ljudska bića, a zapravo su zvijeri koje su nas htjele dokrajčiti. Čak se dešavalo i to da neka od tih zvijeri nekada pusti i suzu. Možete onda misliti kako smo bili očajni, u kakvom smo stanju bili nakon što smo izgubili Duška”, ispričala je sestra Duška Jovanovića.

Ona je istakla da Duškova porodica nije stajala u istrazi zločina svih ovih 20 godina.

„Mi kao porodica smo radili, nismo stajali, nismo tapkali u mjestu i čekali da nam se nešto dostavi, nego smo prikupljali informacije. To je bilo mukotrpno prikupljanje informacija, nekada od ljudi kojima smo vjerovali, nekada od ljudi kojima smo polovično vjerovali. Tako smo sklapali mozaik zločina. Nekada smo skupljali informacije, čak i od onih koji su željeli da nas usmjere na jedan pogrešan put, ispitujući razloge zašto su to radili, za čiji interes su to radili. I oni su čak omogućili da u taj mozaik postavimo još koju kockicu. Došli smo do informacija ko je učinio taj zločin, ko je pomogao da se on izvrši, kako, na koji način i zbog čega. Svim dobronamjernim građanima danas je jasno kako je izgledala ta zločinačka struktura“, kazala je Pavićević.

„Ako me pitate kako smo se osjećali, kada kao porodica tragate za tim informacijama, to vam je kao da hodate jednom džunglom sa otvorenom ranom. Na tom putu susrećete neke ljude od kojih tražite da osvijetle put, a ti ljudi izgledaju samo fizički kao ljudska bića, a zapravo su zvijeri koje su nas htjele dokrajčiti. Čak se dešavalo i to da neka od tih zvijeri nekada pusti i suzu. Možete onda misliti kako smo bili očajni, u kakvom smo stanju bili nakon što smo izgubili Duška“, dodala je.

Pavićević se osvrnula na sve češće pominjani termin „protok vremena“.

„Sad se pominje jedan novi termin, a to je protok vremena, kao jedna otežavajuća okolnost, a sve je urađeno da do tog velikog protoka vremena dođe. Smatram da se protok vremena sada pominje više kao alibi, zato što su svi ti ljudi koji su uključeni, ili bar velika većina njih koji su bili uključeni u taj zločinački proces, i danas su po institucijama. Nisu na istim pozicijama na kojima su bili prije 20 godina, uglavnom su napredovali, neki su penzionisani. Ali da je protok vremena sada jedna otežavajuća okolnost sada, to ne prihvatam“, rekla je Pavićević.

Ona je podsjetila da je Duško Jovanović dobio prijeteće pismo, u kom mu je najavljeno da vrh MUP-a sprema njegovu likvidaciju.

„Duško je 2002. godine dobio jedno prijeteće pismo u kojem je obaviješten da se u visokim krugovima MUP-a priprema njegova likvidacija i da je to trebalo da bude urađeno u maju, misli se na maj 2002, ali se zaključilo da postoje neke smetnje. Kada se priprema u visokim krugovima MUP-a sigurno se ne ide u razotkrivanje toga. Ako pođemo čak i od noći ubistva, ta opstrukcija je počela od (tužioca Novaka) Ražnatovića koji nije htio doći na lice mjesta. To je bila, uslovno rečeno, akcija da se dobije na vremenu kako bi se ispravile neke „greške“ koje su mogle da se dese u tom procesu. Svi koji su bili uključeni u obezbjeđivanje lica mjesta nisu adekvatno uradili svoj posao. Izostala je blokada grada, zahvaljujući starješini CB Podgorica, što opet govori o propustu koji nije rezultat neznanja, to je zapravo namjera. Kad se sve uzme u obzir, to pismo upozorenja koje se pokazalo opravdano i dobronamjerno, onda se stiče jasna slika kako se to radilo, da nije slučajno odabrana ni noć ubistva, jer se birao termin sa određenim dežurnim licima koja treba da reaguju kako je potrebno da ne dođe do otkrivanja istine“, kazala je Pavićević.

Ona je dodala da je u ovom pismu bilo navedeno da “nisu se stekli svi uslovi jer su postojale neke smetnje“, te da je preporučeno njenom bratu da u narednom periodu od godinu ili dvije povede računa o svojoj ličnoj bezbjednosti.

„Nije bilo dovoljno ubiti samo Duška, zbog pisanja. Duško je trebalo da na sudu u Italiji iznese svoja saznanja vezano za šverc cigareta i svega ostalog što se dešavalo preko granica Crne Gore, trebalo je ukloniti ga kao nezgodnog svjedoka. Cilj je bio i da se Dan kao novine uzmu iz ruku porodice Jovanović, tj. Miodraga i mene, koji smo naravno dijelili iste stavove kao i Duško“, dodala je Pavićević.

Ona je podsjetila i na događaj iz vremena kada je njen brat bio diretkor Porseke uprave i kada mu je Đukanović tražio u svom kabinetu da potpiše dozvolu da nekoliko kamiona sa švercovanim cigaretama prođu.

„Duško nije imao želudac da kao direktor Poreske uprave gleda sve to što se dešavalo sa švercom i lično je zaustavio šverc nekoliko šlepera cigareta. Tada ga je lično Milo Đukanović zvao kod sebe u kabinet. Duško je pretpostavio zašto ga Milo zove, ali nije bio siguran kako će da reaguje i šta će tražiti od njega. Tada sam mu ja, pošto je bio veoma nervozan zbog prestojećeg sastanka, predložila da uzme nešto da se malo smiri. On je to odbio, uz odgovor „ne pada mi na pamet, ovako ću biti ljući“. Naravno, bio je u pravu, u kabinetu Đukanovića od njega je zatraženo da izda dozvolu sa svojim potpisom za prolaz tih kamiona što Duško nije htio da uradi. U kabinetu je bio i Veselin Barović. Duško je znao da i kad bi na nagovor premijera potpisao to što je protivzakonito, tim istim potpisom bi ga taj isti Milo kasnije ucjenjivao. To znaju mnogi koji su to doživjeli u vrijeme kada se DPS cijepao“, kazala je Pavićević.

Govoreći o optužbi koju je svojevremeno Đukanović saopštio u pravcu bivšeg premijera Srbije Vojislava Koštunice i vojnih obavještajnih službi da imaju veze sa ubistvom njenog brata, Pavićević je upitala:

„Zar ne bi Đukanović izvršio najveći pritisak na službe do kraja njegove vladavine da i dokažu te njegove tvrdnje da su te vojne službe i Koštunica uključeni u ubistvo Duška Jovanovića i da na taj način skine optužbu javnosti sa sebe, „opere se“ i postidi one građane koji su mu skandirali „Milo ubico“ nakon atentata na Duška? Pred vrhovnim tužilatvom on je rekao da je ta tvrdnja imala samo politički kontekst što najbolje pokazuje kakav je on imao odnos prema porodici. Prvo zbog toga što je u političke svrhe koristio jednu tragediju naše porodice u trenutku kako je to njemu trebalo bez imalo pijeteta. Znam da nije sjećao, ali je makar mogao da odglumi. Ja to vidim samo kao dezavusianje javnosti i skretanje pažnje sa pravih krivaca na tamo neku vojsku i Koštunicu“.

Na opasku autora i voditelja Kontroverze Mladena Stojovića da ispada da samo tužilaštvo nije prepoznalo dokaze o motivu ubistva Duška Jovanovića čak i nakon iskaza jednog novog svjedoka u kojem se pominju tri lica povezana sa državnim vrhom, odnosno zloglasnom Sedmom upravom SDB-a, ona je kazala da ne želi da bude negativna u tom pravcu jer se možda nešto sprema.

„Možda se nešto sprema, istraga je toku, ne želim sada da budem negativna u tom pravcu. Ali ta lica koja su tada pomenuta… to je bio prvi put da država pokušava da dođe do novih svjedoka i tu se pokazuje razlika prema porodici ranije i nakon 30. avgusta. Lica koja su tamo pomenuta, mislim da su dvojica na slobodi. To što smo čuli, o tim licima, to se u potpunosti poklopilo sa našim mozaikom o kojem sam govorila na početku – o tome ko je, gdje, zašto i kako, šta je čija uloga u zločinu. To što je otkriveno u tom iskazu potpuno se dakle poklopilo sa onim što smo saznali u našoj istrazi. Ta lica ne samo da su na slobodi, sa jednim od njih se sretnem na ulici. To je mnogo neprijatno kada sretnete nekog za koga znate da je učestvovao u organizaciji pronalaženja ubica, ljudi koji će da pucaju u moga brata. Vidim tu osobu i ti ljudi znaju da mi znamo“, prokomentarisala je Pavićević.

Ona je dodala da su ti susreti vrlo neprijatni.

„Njihovi pogledi prema meni su vrlo neprijatni i ako pogled može nešto da kaže to je prijetnja. Prilikom tih susreta osjećam se vrlo neprijatno, osjećam najiskrenije da je u tim tenutima ugrožena moja bezbjednost. Zato što je to čovjek koji zna koliko ja znam“, kazala je Danijela Pavićević.

Komentrišući nedavno upozorenje Mila Đukanovića da je „Crna Gora društvo osvetnika“, ona je upitala koga to bivši predsjednik proziva?!

„Rekla bih da je bio u panici kada je dao takav intervju i kada je govorio o Crnoj Gori kao osvetničkom društvu. Ta panika je doprinijela da nije razmišljao o tome ko se sve može osjetiti prozvanim da krene u osvetu. Koga je on to pozvao da krene da se sveti? Koliko je ljudi ubijeno? Možda ga ljudi vide kao metu? Možda je mene prozvao, koga ću ja da vidim kao metu? Da li je razmišljao o tome? Mislim da je onu prijetnju uputio lično Milivoju Katniću“, izjavila je Pavićević.

„Najmanje što Crna Gora duguje Dušku Jovanoviću je da se ovaj zločin rasvijetli“, bila je završna poruka Danijele Pavićević.

ADRIA.TV

Povezane teme:
Nastavi Citanje
Klikni za komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Društvo

Niko kao Bora!

Published

1 day ago

on

September 6, 2024

By

“Niko nije znao da prostotu pretvori u poeziju kao naš Bora, nije bilo pesnika koji se više trudio da stihovi ne stradaju u podrumima izdavačkih kuća. Svi smo pevali njegove refrene, učili kako se od dosadnog dana pravi spektakl.

Niko kao Bora nije tako uspješno spustio nebo na zemlju i dovodio anđele da nam se ispovede. Nije bilo pesnika koji nas je podsećao da su i dva dinara neke pare, sve je učinio da poezija na kojoj je nastao srpski narod preživi.

Sada se Bora, pošto je otpjevao sve što je trebalo na zemlji, prihvatio novih zadataka koje će obavljati gore visoko iznad nas a mi ćemo slušati njegovu poeziju i povremeno pogled dizati prema nebu…” zapisao je proslavljeni srpski režiser Emir Kusturica na svom portalu Iskra.

„Novosti“ su na Kustučin pozdrav nadovezale i uspomene iz Višegrada: bio je Vidovdan 2018. godine, kada je Bora Đorđević i formalno ušao u društvo u kome je, zahvaljujući svojoj genijalnosti, oličenoj u poeziji, proveo ceo život.

U Andrićevom institutu, dogodio se tog dana kulturološki prevrat: rokenrol pesnik primio je „Veliku nagradu Ivo Andrić“, rezervisanu do tada za nobelovce, akademike ili predstavnike visoke kulture poput Petera Handkea, Dušana Kovačevića, Matije Bećkovića, Milovana Danojlića, Dragoslava Mihailovića, Ju Hua…

Đorđević je priznanje primio za knjigu poezije „Pusto ostrvo”, objavljenu u izdavačkoj kući „Arte” iz Beograda. Kineski pisac Ju Hua je istog dana nagrađen za Velikom nagradom „Ivo Andrić” za životno delo. Ovu odluku, tog dana saopštio je novinarima Emir Kusturica, osnivač Andrićevog instituta, i predsednik žirija za dodelu vredne književne nagrade u kome su bili i Muharem Bazdulj i prof. dr Jovan Delić.

– Žiri će i ubuduće uvažavati pisce sa različitih meridijana, ali i one koji pišu a stižu recimo iz rokenrola – kazao je Kusturica novinarima.

Predsednik Upravnog odbora Andrićevog instituta, pesnik i akademik Matija Bećković, rekao je da svi okupljeni prisustvuju krupnom prevratničkom događaju.

– Pošto je reč o rokenrol zvezdi trebalo bi o Bori Đorđeviću da govorim neobavezno. To je nemoguće, sve kada bi i hteo da tako nešto učinim. Đorđević ima veliki dar. Čačak je dao mnogo velikih pesnika i Bora Đorđević se pojavio u svetu pesnika, kada niko nije želeo ni da čita ni da sluša poeziju, ako nije komponovana i pevana. Tu je Bora Đorđević isprednjačio – kazao je Bećković.

Bećković je naglasio, da je Đorđević napisao nekoliko pesama koje pripadaju antologiji naše poezije

– Njegova pesma „Pogledaj dom svoj anđele“ postala je himna mlađih naraštaja. Ta pesma je za mlađe bila isto što i za moju generaciju roman „Pogledaj dom svoj, anđele“. Da nije ništa drugo ispevao, istoimena pesma Bore Đorđevića bila bi dovoljna da mu obezbedi mesto u vrhovima srpskog pesništva. Bora Đorđević se na engleskom kaže Bob Dilan, a Bob Dilan na srpskom Bora Čorba – rekao je Bećković.

Javnost u regionu se podelila, pokrenuo se dnevnopolitički, medijski festival zluradosti, da bi se, ako je ikako moguće, Đorđeviću ispod nogu izmaklo mesto u vrhu srpske kulture.

Ovi zludari napori, mahom nepotpisani i bezimeni, nisu se uspeli podići na nivo književne polemike, ostali su zarobljeni u žutoj štampi.

– Sticajem okolnosti, nagradu sam dobio ja. I onda su se plaćenici i paćenici pobunili. Neki od tih velikih mislilaca kalibra „pisma čitalaca“, napisali su da se Ivo Andrić prevrće u grobu. Evo ko se još prevrće: Vladislav Petković Dis, Branko Radičević, komšija iz Čajetine Mihajlo Čupović i mnogi drugi veliki pisci – rekao je tada Bora Đorđević.

Dodajemo još, imena koje je Bora Đorđević naveo, imena su i pesničkih nagrada koje je dobio.

Kulturološki prevrat, dogodio se daleko od moći razumevanja i sumnjivih interesa kritizera, na mestu koje se računa – u stihu, u antologijskim pesmama Bore Đorđevića.

U Andrićevom instututu, na Vidovdan 2018. godine ovaj Dilanovski prevrat, upisan je u istoriju srpske književnosti, za izučavanje budućim studentima.

Nastavi Citanje

Društvo

Monstat: Informacije o rezultatima popisa na društvenim mrežama lažne

Published

1 week ago

on

August 29, 2024

By

Podaci u vezi sa etničko kulturološkim karakteristikama, koji se iznose na društvenim mrežama nijesu rezultat obrađenih podataka iz popisa i ne odražavaju istinito informisanje, već lične pretpostavke pojedinaca i grupa, saopšteno je iz Urave za statistiku Monstat. Apelovali su na aktere da ne iznose u javnost lažne informacije o rezultatima popisa i na taj način dovode u zabludu javnost.

Iz Monstata su kazali da su navodi na društvenim mrežama u vezi sa rezultatima popisa stanovništva neistiniti i podsjećaju da je shodno Zakonu o popisu, publikovanje rezultata iz popisa stanovništva, domaćinstava i stanova 2023. godine, isključivo u nadležnosti Uprave za statistiku, odnosno zvanične statistike.

“Podaci u vezi sa etničko kulturološkim karakteristikama, koji se iznose u javnost nijesu rezultat obrađenih podataka iz popisa i ne odražavaju istinito informisanje, već lične pretpostavke pojedinaca/grupa”, navodi se u saopštenju.

Apeluju na aktere ovakvih aktivnosti, da ne iznose u javnost lažne informacije o rezultatima popisa i na taj način dovode u zabludu javnost.

“Ukazujemo da je svako javno iznošenje podataka, iza kojih ne stoji zvanična statistika, u suprotnosti sa Zakonom o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova, kao i pokušaj manipulacije i urušavanja povjerenja u popisni proces”, navodi se u saopštenju.

POGLEDAJTE LAŽNE REZULTATE POPISA:

 

Nastavi Citanje

Društvo

Lovćenski zavjet

Published

1 month ago

on

August 1, 2024

By

PIŠE: Darko Ristov Đogo

Kapela na Lovćenu danas je najviše potrebna državolikoj teritoriji koja nosi naziv nekadašnje srpske kraljevine. Naravno: njoj bi se obradovali i Srbi ma gdje da žive.

No, Srbi svi i svuda i ovako nose Njegoša sa sobom i u sebi a njegovu kapelu čuvaju kao Zavjet: lovćenski Zavjet, emanaciju, jedan zrak Vidovdanskog Sunca. A Zavjeti su stvarnosti u kojima žurbe nema. Paradoksalno: nema ni konačnih ispunjenja Zavjeta. Kada se jednom istorijski ostvare zavjeti predaka, lako se zaborave i prenebregnu, kao kada smo oslobodili Kosovo i Markov Prilep 1912. i 1918.

Zato ono “onamo ‘namo” stoji ne samo kao pogled u istoriju već u metafiziku. Kosovo nije samo polje već poziv za smisao u žrtvi, mada jeste i polje i srpska zemlja. Kapela nije samo građevina već naše trajno uspinjanje na više, Lovćenu.

Ona je nevelika – to je ono što je tako tačno osjetio Meša Selimović u Njegoševom duhu. Njena monumentalnost je u smještanju Nesmjestivog Boga – ne u obogotvorenju čovjekove gordosti, na korak od demonskog pada. Kapela se zida u nama. I čeka.

Zato je Kapela potrebnija Montenegru, ako želi da bar pomalo zaliči na Crnu Goru. Od 2006. naovamo, ta teritorija nije mogla da računa na prvi preduslov uspješnosti jednog društva: minimum konsenzusa ili bar trpeljivosti. U vječitoj poziciji da potire ne samo svoju prošlost, već sadašnjost i budućnost, poražena vlast artikulisala je Montenegro kao ime samo za jedan poriv: onaj koji je svoju destruktivnu silu našao u rušenju Njegoševe kapele.

Zamišljena kao prostor u kome će svaki glas moći da se čuue, samo pod uslovom da se saglašava sa uništavajućom tercom koju je davala kriminalna vlast. Montenegro je zapravo proizvod postmodernističe samouvjerenisti prema kojoj će “istina” biti samo ono što diktira Moć.

Moć kaže da je Njegoš želio mauzolej – iako crno na bijelo piše da je želio crkvu – ima da vjeruješ ono što navodi Moć. Uostalom: sve je tako bilo u Montenegru: ne vjeruj Njegošu kada kaže da je Srbin no vjeruj Moći i njenom razistorijskom tumačenju.

Zato MNE i nije mogla da ostvari minimum društvenog konsenzusa: ona je (bila) sila narativno-identitetske represije vječito podešena da otuđuje Srbe, tražeći od njih lojalnost.

Kapela je zato potrebnija crnogorskom društvu nego bilo kome drugom. Ona bi otvorila mogućnost da MNE bar po nečemu bude I srpsko društvo. Ne srpsko nego I srpsko, za one sa slabim očima i kognitivnim ograničenjima. Štaviše, ona bi u tom ključu bila svojevrsna fenomenološka prečica za povratak Srba u društveni i politički život MNE – što je ključni uslov opstanka Crne Gore.

Štaviše, možda bi njenom izgradnjom MNE odveć lako kompenzovala njenim građanima srpske nacionalnosti za sva nepočinstva prema srpskom jeziku, za priznavanje okupacione “nezavisnosti” AP Kosovo i Metohija, za nasilni ulazak u NATO, za dokumentovano pokradeni referendum iz 2006. Srbi – željni bar elementarnog poštovanja srpske prošlosti Crne Gore i bar ravnopravnog građanskog statusa – sve bi to olako oprostili Montenegru, ugledavši kapelu na Lovćenu kao znak da i mi imamo svoj i zajednički prostor na onom platou sakralnog značaja.

Problem kapele na Lovćenu, zato, nikada nije bio (samo) srpski: ono što je Njegoš želio i na šta nas je zavjetovao doći će istinitošću Tajne Hristovog vaskrsenja i Kosovskog oslobođenja i ujedinjenja. Mi ćemo se kapeli radovati, ali ona je u nama već sagrađena i čeka svoj trenutak.

Zavjetna misao će živjeti i dalje i sačekati svoje ostvarenje na nekoj tački istorije. Danas je, međutim, Montenegru potrebnija kapela, ako ne želi da bude postmoderna projekcija poražene moći (koja neumitno ide na smetljište istorije) već da postane prostor minimalnog građanskog poštovanja svih kolektiviteta i identiteta – o kome se toliko, inače, u podgoričkim medijima priča.

Kapela je prilika da se pokaže istinitost osnovnih postulata svakog zdravog društva: njime bi se Njegošu ostvarilo zavještanje, priznala istorija, omogućio prostor osnovnog zajedništva.

Svako ko to ne uviđa, osuđen je da ga pregazi kraj jednog svijeta koji je neumitno iza nas.

Izvor: FRONTAL

Nastavi Citanje

U Trendu