Lider Građanskog pokreta URA Dritan Abazović sada je u opoziciji. Iako tvrdi da se van vlasti osjeća veoma komotno, suviše je mlad da se ne bi ponovo popeo na Lovćen, a dovoljno iskusan zbog teških poslova koje je obavio, piše Politika.

Abazović će u Beogradu u srijedu održati promociju knjige „Kritika globalne etike”.

Šta očekujete, hoće li na predstavljanju knjige biti više riječi o teoriji politike ili o praktičnom političkom djelanju autora?

Radujem se promociji u Beogradu. Knjiga je najljepši povod za okupljanje ljudi, a cilj je da razmijenimo ideje i mišljenja o globalnoj etici. Teorija uvijek prethodi praksi, zato vjerujem da bez obzira na djelimično idealistički pristup koji ova knjiga nesumnjivo nosi, nije isključeno da se isprati u elementima realpolitike. Intelektualni potencijal koji je prisutan u samom Beogradu i Srbiji zasigurno će dati dozu dodatne inspiracije za neka buduća djela svih onih koji budu bili na tom događaju. Tema nije lokalnog karaktera pa se na identičan način može tretirati u raznim djelovima svijeta.

Ima li u savremenim demokratijama mjesta etičkim principima u praktičnom političkom radu?

Živimo regresiju etike širom svijeta. Brojni događaji tome svjedoče, od Ukrajine pa do Gaze. Tehnološki razvoj ide mnogo brže nego moralni, pa stoga smatram da smo generalno u disbalansu. Demokratija na globalnom planu traži ozbiljno preispitivanje, nadogradnju i novu viziju. U suprotnom, rizikuje da se približi isteku roka trajanja, a to bi bilo jako opasno. Ipak, ostajem optimista jer na svaku krizu treba gledati kao na šansu.

Pročitao sam nedavno komentar da su najveća politička dostignuća tek pred vama. Šta vi kažete, da li je vaša karijera dugouzlazna ili dugosilazna? 

Ne volim kocku niti klađenje, pa bih se zadržao na prostim činjenicama iz kojih je moguće izvući pouke. U politici sam već postigao mnogo više nego što sam očekivao i izuzetno sam ponosan na rezultate. Odnio sam pobjedu, zajedno sa svojim kolegama, u jedinoj pravoj istorijskoj bici za demokratiju, 30. avgusta 2020. godine. To je trenutak kad smo građanima vratili suverenitet, ali i nadu. Niko nije vjerovao da se bilo šta može promijeniti, niti da ću biti odlučujući faktor za rušenje Đukanovićevog režima. Nakon toga, kao neko ko dolazi iz reda manjinskog naroda, postao sam i vicepremijer, a onda i premijer. Tek je to bila naučna fantastika za Crnu Goru. Razbijanje mafije je počelo kad sam preuzeo sektor bezbjednosti, što je i najvažnije. Kasnije sam uspio da potpišem i Temeljni ugovor sa SPC, što je takođe jedna istorijska odluka. Ekonomski rezultati, dok sam vodio vladu, bili su najbolji od kada je Crne Gore, što je predstavila i Svjetska banka u svom najnovijem izvještaju. Sada je ljestvica podignuta mnogo visoko, zato se mnogi čude zašto nam je toliko komotno u opoziciji. Razmišljam o novim velikim poduhvatima i smatram da se sve odvija upravo u željenom pravcu. Kako god na kraju bilo, naše rezultate teško neko može da ospori, a bojim se i da ponovi. Vlade su prolazne, a istorija pamti samo velike i teške odluke. U politiku nisam ušao da bih bio neko, već da bih uradio nešto. Smatram da sam uradio mnogo i nastavljam dalje.

Kada govorimo o onoj tridesetoavgustovskoj pobjedi, kako ste kao etnički Albanac građanista postali važan akter te avgustovske većine?

Odgovorno tvrdim da bez nas ne bi ni bilo 30. avgusta. Zašto? Zato što smo upravo mi svojim narativom o organizovanom kriminalu i korupciji motivisali dio glasača dotadašnje vlasti da promijeni stranu. Opozicija kao opozicija, ona tradicionalna, uvijek je imala sličan rezultat. Na taj način smo promijenili igru u potpunosti. Kao pripadniku manjinskog naroda bilo je neizmjerno teško odoljeti svim pritiscima tada, pokazati i dokazati da se može drugačije. Vjerovao sam od početka u pobjedu i ona se desila. Danas vidimo da nisu svi ostali na istim pozicijama niti da su im motivi za promjene bili pošteni, tako da ima još posla pred Crnom Gorom. Ali, biće upisano za vijek vjekova da smo doveli do prve demokratske smjene vlasti u istoriji naše države, na miran i dostojanstven način.

Kako ste i kada upoznali mitropolita Amfilohija i koji detalj vas najviše podsjeća na njega?

Mitropolita sam upoznao kad je bio aktuelan Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Stekao sam utisak da me nekako posebno cijenio. Na onom istorijskom sastanku pod Ostrogom, kad se dogovarala nova većina, ja i moj kolega stigli smo posljednji. Kada smo ušli sve sam pozdravio i krenuo da sjednem na neko upražnjeno mjesto. Mitropolit Amfilohije je tada rekao: „Ne, ne tamo, ovdje sam ti sačuvao mjesto, pored mene.” Kasnije me podržao i u onome što su bili moji predlozi. Ipak, najupečatljivija priča, makar za mene, došla je od jednog od njegovih najbližih saradnika. Nakon što je mitropolit preminuo, sreli smo se i rekao mi je: „Znaj da te je mnogo cijenio i volio mitropolit, pa nam je jednom prilikom, kad smo se dotakli teme politike, rekao: ’Dok je Dritan tu, ja se za Crnu Goru ne bojim.’” Kad god me je sretao pozdravljao bi me s „mirdita” (na albanskom to znači „dobar dan”). To su neka sjećanja na mitropolita oko koga postoje podijeljena mišljenja, ali je nesumnjivo da je za sobom ostavio veliki trag.

Da li je vaša kravata vezana za Šestu flotu ili je stilizovana tako da njena dužina dopire do Beograda? Da prevedem: da li ste američki čovjek ili igrač Beograda?

Svoj sam čovjek, vjerujem autentičan, i ne bih se svrstao ni na čiju stranu, osim na stranu pravde. Navijam da cijeli region napreduje, volim naše ljude i branim njihova prava, bez obzira na vjeru, naciju i bilo koju specifičnost. Želim da vidim kako se zajedno razvijamo i uspijevamo da budemo poput naprednih zapadnih demokratija. Siguran sam da ćemo, ukoliko se oslobodimo nacionalizma i korupcije, postati najbolji dio Evrope. U to vjerujem i za taj tim igram. U tom kontekstu vidim uloge i Amerike i Beograda kao identične. Zajedno možemo sve! Treba da smo na istoj strani.

S obzirom na to da je vaša vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC pod veoma dramatičnim okolnostima, kako vam zvuči kad vas milovci nazivaju „četnikom”? I da li je dolazak patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija na Cetinje bio smrtonosno opasna operacija?

Ta odluka je zauvijek promijenila Crnu Goru nabolje. Pomirila je narod i natjerala sve političke aktere da danas pričaju o ekonomiji. Treba naglasiti da je ova odluka – iako se tako ne tretira – od regionalnog značaja, jer se pokazalo kako na osnovu zakona i pravnih akata možemo da unapređujemo međusobno poštovanje. Država je Crkvi garantovala prava i obaveze, Crkva je ušla u pravni sistem države i tako je stavljena tačka na ovo pitanje. Tako se zadesilo da su mnoge teške odluke savremene Crne Gore prešle preko mojih leđa. Vjerujem da sam izazovima odgovorio na pravi način i ponosan sam na to.

Kad je riječ o ustoličenju, bili su to najteži dani u mojoj političkoj karijeri. Zbog grupe neodgovornih političara povezanih s kriminalom bili smo na ivici građanskog sukoba, čije bi posljedice bile nesagledive. U zemlji u kojoj narko-karteli finansiraju političke kampanje i u kojoj je stepen političke kulture na jako niskom nivou, vrlo lako se uobičajeni i svečani vjerski rituali mogu pretvoriti u konflikt. Ipak, i tu najtežu operaciju, gdje su životno bili ugroženi patrijarh, sveštenstvo i svi građani koji su protestovali, sproveli smo profesionalno i odgovorno. Nadam se da se to nigdje i nikad više neće ponoviti. Crna Gora je multikulturalna država u koju su svi dobronamjerni ljudi uvijek dobrodošli! Žao mi je što je sve dobilo politički kontekst, ali je najvažnije da je to sada za nama.

Kao čovjek koji se bavio bezbjednosnim pitanjima pored vođenja vlade, kako živite danas, kao narodni poslanik? Imate li posebno obezbjeđenje? Kako se osjeća čovjek koji se toliko zamjerio moćnim narko i cigaret klanovima?

I dalje imam zaštitu države i pod pratnjom sam policije. Ne glumim nekog junaka, ali se nesebično žrtvujem i ne dozvoljavam da me pokolebaju. Nakon što se otvorila „Skaj” prepiska svako u Crnoj Gori je video kakvi monstrumi žive oko nas i kolika je stvarna snaga narko-kartela i švercera cigareta. Međutim, tog 30. avgusta, nakon pobjede, dao sam građanima besu, odnosno riječ – da mafija više neće upravljati Crnom Gorom. Ostajem pri tome, spreman da podnesem svaki pritisak, a ako treba i položim život za svoju zemlju. To je bila i ostala moja životna misija. I sad imam više informacija od ostalih i ne smeta mi da s drugih pozicija nastavim svoju bitku protiv mafije. Što bismo mi u Podgorici rekli – kokice su spremne, biće iznenađenja i u narednom periodu, u to sam sasvim siguran.

Kada dolazite u Beograd, da li, osim brata, viđate i Aleksandra Vučića? Kakvi su vaši odnosi s Vučićem?

U Beogradu imam puno prijatelja i rado se vraćam u ovaj grad. S brojnim političarima vlasti i opozicije sam u dobrim odnosima, to važi i za Aleksandra, koga doživljavam kao prijatelja, što je slučaj i s još nekim liderima iz regiona. Svi mi na neke stvari gledamo različito, ali vjerujem da su naš zajednički cilj i glavni interes mir, stabilnost i prosperitet regiona. Smatram da smo imali jako korektnu saradnju i međusobno uvažavanje.

Nije na nama da biramo vlast u Srbiji, niti na Srbiji da se miješa u crnogorsku politiku. Naša je obaveza da gradimo mostove i najbolju moguću saradnju u korist svih građana. Mislim da smo, dok sam bio premijer, zajedno s Vučićem, uradili dobre stvari za dvije države, relaksirali odnose i otvorili perspektivu za značajnije ekonomske aktivnosti u budućnosti.

Politička scena u Crnoj Gori opet je uzavrela sukobom između predsjednika Milatovića i premijera Spajića. Poslije afere „Do Kvon”, da li i dalje mislite da su Spajić i on imali tajni dil?

Siguran sam da Do Kvon u Crnoj Gori nije poznavao nikoga osim Spajića. Spajić je ranije i priznao da je imao neke poslovne veze s njim. Naše je bilo da ga procesuiramo kad smo ga zatekli u krivičnom djelu i Crna Gora je tu pokazala veliku agilnost. Uhapsili smo čovjeka koji se od strane američkih i korejskih vlasti tereti za prevaru vrijednu 40 milijardi dolara. Ostalo je sve na nadležnima da utvrde šta se zaista desilo. Međutim, jako je nekorektno pokušavati nekog drugog optužiti da je krivac za vaše probleme. Tu je Spajić najviše pao u mojim očima. Sve se ne može pravdati politikom, kampanjom, željom za vlašću. Mora uvijek postojati doza ljudskosti u svim situacijama. Da li su ga neki ljudi naveli na to, zaista ne znam, ali mislim da će na kraju zbog toga platiti visoku cijenu u politici.

Šta mislite o Milatoviću, šta o Spajiću, a šta o Zdravku Krivokapiću?

Milatović je ozbiljan političar i dobar učenik. Spajić je spekulant koji ne razlikuje dobro od lošeg, već samo korisno od beskorisnog, a Krivokapić je, na svu sreću, prošlost.

Kao jedan od najmisterioznijih ljudi na Balkanu, mislite li da je Milo Đukanović zauvijek penzionisan, i da nema šansi za političku reinkarnaciju, a da ste vi samo trenutno na klupi za rezerve?

Sa njim je u političkom smislu gotovo. Naravno, on će uvijek imati uticaj na svoju partiju, ali je sve to sad znatno umanjeno i bez većeg efekta. Diktatori se nikada i ne povlače, njima je opsjednutost vladanjem u krvi. U ovom slučaju situacija je malo drugačija jer su neki procesi još u toku. U tom smislu, moj dobronamjerni savjet njemu je da se drži političke penzije. Nisam siguran da se osjeća komotno kad se svaki dan objavljuju prepiske sa „Skaja”. A tek smo na početku…

Imate li regionalne političke ambicije?

Region je uvijek u mom fokusu i takozvani big dil koji trenutno idejno razvijam. Razlog je jednostavan: mi možemo da uspijemo samo zajedno. Sreća je najljepša kad se dijeli. Stoga ću nastaviti da propagiram politiku pomirenja. Znam da to nije popularno i profitabilno, ali je neophodno. Vjerujem da možemo biti najbolji dio Evrope, samo treba fokus sa prošlosti usmjeriti na budućnost. Sve smo probali samo nismo probali saradnju. „Big dil” za region znači: pomirenje Srba, Albanaca, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca! To je istorijski cilj koji stoji pred nama!