U medijima je prije nekoliko dana objavljena vijest da bi takozvani ekonomski analitičar Predrag Drecun a suštinski bankar Prve familije mogao da bude izabran za predsjednika Odbora direktora Investiciono-razvojnog fonda (IRF), prenosi Borba.
U javnosti su se čule i nezvanične informacije da je ovo postavljenje dogovoreno između premijera Milojka Spajića i „prvog brata“ Crne Gore, Aca Đukanovića, prilikom Spajićeve posjete zemljama Zapadne Evrope.
Sva ova pitanja postavio je na društvenoj mreži X predsjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević koji je upitao – sa kim je premijer i lider PES-a Milojko Spajić išao na večeru i rulet.
„S onim s kim se susreo u Singapuru 2020. godine i sve dogovorio“, napisao je Medojević na društvenoj mreži X dijeleći sliku brata Mila Đukanovića.
S kim je sve MiILO-JKO razgovarao u Luksemburgu?
S kim je bio na večeri? Sa kim je išao na rulet?
S onim s kim se susreo u Singapuru 2020 i sve dogovorio.
„DPS je politički Černobilj i sve dok se nekorumpirani i nekompromitovani lideri DPS-a ne distanciraju od Đukanovića i narko-nasleđa neće imati podršku zapadnih partnera. To su predstavnici Kvinte jasno saopštili Živkoviću“, rekao je lider PzP-a Nebojša Medojević.
On je kazao da je očigledno da Živković nema dovoljno hrabrosti da povede ovu frakciju u DPS-u u osnivanje nove stranke koja bi se distancirala od DPS -a kao političkog krila narko-mafije i duvanskog kartela.
„Svako ko sjutra dođe na pregovore sa DPS-om politički je mrtav. Dolaskom na pregovore sa DPS-om Milatović bi pokazao zapadnim partnerima da je neupotrebljiv za ozbiljnu politiku, a Dritan da je u očajnoj političkoj poziciji i spreman na sve“, poručio je Medojević.
On je istakao i da ne očekuje da će se Duško Marković odazvati pozivu DPS-a jer je kao stari lisac dovoljno iskusan da zna da je DPS neprihvatljiv u vlasti za zapadne partnere. Marković je osnovao stranku da bude na raspolaganju zapadnim partnerima, u slučaju da im njegove političke usluge budu trebale, a da bi se zaštitio od hapšenja u akciji zapada protiv švercera kokaina i cigareta.
„Sve dok ne dođe do katarze unutra DPS-a i izdvajanja mladih nekompromitovanih ljudi u novu stranku koja neće biti pod uticajem Đukanovića i narko i duvanskog kartela, DPS će blokirati progresivne političke procese, a nove vlasti će pažnju javnosti sa svog neznanja i korupcije, pokrivati strahom od povratka Đukanovića i DPS-a na vlast. Politička odgovornost je na predsjedniku države, Skupštine i Vlade da artikulišu kurs državne politike koji će onemogućiti povratak narko kartela na vlast i sprovesti radikalne reforme neophodne za nastavak evropskog puta“, zaključio je on.
Nove ideje plaše ljude koji žive u prošlosti i na prevaziđenim tekovinama. Tako je i sa idejom decentralizacije vlasti koja se polako budi u Crnoj Gori, ponajviše i najbrže u Budvi.
Iako je riječ o trendu koji donosi ogroman napredak na planu funkcionalnosti, operativnosti, brzine rada… samim tim i kvaliteta lokalnih samouprava, sa njim se ne mire politički subjekti okoštalih struktura, naviknutih da se „misli iz jedne glave“. To je razlog zbog čega su se maltene sve partije i pojedinci koji su godinama kreirali tokove na političkoj sceni Crne Gore, ujedinili u otporu procesu decentralizacije vlasti, naročito u Budvi, gradu koji većina njih doživljava kao plijen.
Matrica kojom se ove okoštale političke strukture, ponekad i samo fiktivno suprotstavljene, je poznata: i jedni i drugi navodno brane državu i to, da tragikomedija njihove politike bude veća – jedni od drugih. Naravno, sa ciljem da se nanese šteta nekom trećem a u ovom slučaju to su oni koji se zalažu za decentralizaciju. Na primjeru Budve, ključni protivnik „okoštalih“ je strana koja se zalaže za to da se ovim gradom ne upravlja iz Podgorice i za interes partijskih centrala u Glavnom gradu.
Rukovođenje Budvom iz Budve, većina struktura koje plaši proces decentralizacije, doživljava kao gubljenje pozicija na državnom nivou. Otuda i desant „partijskih lidera“ sa kancelarijama u Podgorici i u ovoj predizbornoj kampanji u Budvi.
Isto je „porijeklo“ i podmetanja da se građanska lista „Budva naš grad“ sprema za koaliciju sa DPS-om. To je zapravo ključni adut okoštalih struktura u borbi protiv novih ideja i mladih ljudi koji je nose u Budvi: da sijanjem straha kod građana smanjuju izlaznost na izborima i time povećavaju uticaj svoje, sve malobrojnije „biračke mašine“, podmazane benefitima koje donosi državna vlast. U prevodu: borba za osvajanje vlasti u Budvi, za njih je bitka za čuvanje svojih fotelja.
DPS je u toj igri već četiri godine „babaroga“ koja služi za odbranu zauzetih funkcionerskih položaja i benefita koje oni nose. Briga o Budvi zato se, u ovim krugovima, rađa samo u predizbornim periodima. Samo tada se vječiti partijski lideri i njihovi vječiti „najbliži saradnici“ sjete da grad koji samo prihodima od turizma puni budžet države sa preko pola milijarde eura, nema bolnicu i porodilište.
Ta igra odgovara i DPS-u, jer je politika „zavadi pa vladaj“ nastala u njihovoj radionici, pa su nove ideje o pomirenju, zajedničkoj borbi za opšte dobro i mladi ljudi koji je nose, prepoznati kao opasnost a ne šansa. Jer, kao što su samo „arhineprijatelji Crne Gore“ iz matriksa bivšeg režima bili poželjni da budu opozicija DPS-u, tako je svaka pojava novih snaga, ljudi koji nose suštinske promjene, rizik za „bivše“.
Zbog gorenavedenih fenomena, i dešava se to da opštinsku vlast u Budvi koja je sačuvala 41 miliona eura građana samo u parnici sa austrijsko njemačkim koncernom WTE, a o čijem odnosu prema gradu svjedoči i činjenica da na računu Budve trenutno ima 17 miliona eura, „okoštale strukture“ prepoznaju kao problem.
Ovakav odnos najbolje ilustruje za šta se to ove strukture zbilja bore. Bivši režim je to savršeno predstavio korupcionaškim aferama u kojima je Budvi umalo nanijeta šteta od preko 100 miliona eura. Od tog i sličnih dostignuća bivše vlasti, još uvijek branimo građane Budve i ironija je da iz pojedinih strutkura nove državne vlasti optužuju one koji se suštinski bore protiv tekovina DPS-a u Budvi, planiraju da idu sa njima u koaliciju! Posebno kada takvo mešetarenje stiže od pojedinaca koji u svojim kabinetima dovlače osvjedočene kadrove bivše vlasti, naročito istaknute u jurišu na imovinu crkve.
Sve se zapravo svodi na to da se zaustavi proces decentralizacije, spriječi postojanje lokalne samouprave koja ne zadovoljava interese pojedinaca koji su zaposjeli fotelje u državnoj vlasti, već radi isključivo za račun građana Budve.
Tu je i problem pojedinih struktura iz podzemlja koje su u Budvi minulih godina često mijenjale političke pozicije tragajući za stranom s kojom će najbolje moći da se nagode zarad ostvarenja svojih interesa, koji naravno nemaju veze sa interesima građana. Uoči prethodnih i ovih izbora, budvansko podzemlje se, ne slučajno, ušančilo u taboru u kojem je najveća disproporcija između apetita i potencijala nominalnih predvodnika tog političkog činioca. „Ne slučajno“ jer opisana disproporcija predstavlja preporuku za saradnju sa podzemljem.
Građani Budve potvrdu ove konstatacije o disproporciji apetita i potencijala najbolje vide u tekućoj predizbornoj kampanji jer pojedinih predvodnika izbornih lista nema u javnim nastupima, predizbornim debatama. I ovaj, nadasve komičan detalj, otkriva Budvanima ko se sve, i sa kakvim namjerama, bori za vlast.
Na građanima je da odaberu opciju koja će sačuvati grad od zadovoljavanja ličnih interesa okoštalih struktura sa foteljama u Podgorici, i njihovih partnera iz podzemlja. Za to je potreban masovan izlazak na izbore 17. novembra jer mala izlasnost odgovara upravo onima koji se oslanjaju na „biračku mašinu“ kreiranu za zadovoljavanje privatnih interesa vječitih lidera i njihovih poslovnih partnera.
Autor je srpski političar iz Cg i magistrand istorije
Svojevremeno je o. Gojko Perović izrekao jednu rečenicu koja je glasila „Nema nama molitve bez njih, niti njima Crne Gore bez nas“. Sa prvim dijelom rečenice se nisam sagladio, jer su događaji u Mojkovcu, da te događaju uzmemo kao reper pokazali da oni ne žele da se mole Bogu, već im je nažalost petokraka osnov razmišljanja i postojanja.
Sa drugim dijelom rečenice sam saglasan, jer smo mi Srbi stvarali Crnu Goru kroz vjekove, stvarali je na onim vrijednosti koje su univerzalne. Naravno, ovaj provizorijum iz 2006 stvarali nismo, jer je provizorijum Montenegro zasnovan na antisrpstvu.
Dukljanska jeka
Pošto je kako već rekoh provizorijum stvoren na antisrpstvu, onda je svako pomjeranje i pokušaj vraćanja Crne Gore sebi praćen kuknjavom, vriskom i nekom Titovih pionira ideološki koji su nastali iz Jajca. Imamo više primjera, prvi je mržnja koja izbija iz priče jednog od protestanata ispred skupštine ( to morate pogledati) kada kaže glasom punim mržnje “ Srbi je li? Srbi…!“, jer se zaboga predsjednik skupštine Mandić usudio da im takne zastavu iz hola, zastavu koja je apsolutno neutemeljena i koja je pride izmišljotina Ranka Krivokapića. I nisu samo ječali i njištali oni napolju, njištali i ječali su i poslanici DPS-a, od Hitlera do „munje nebeske „Nenezića koji je bio spreman da se bije, ali mu ne dadoše inače bi bojim se čudo napravio.
Drugi primjer je kapela koju pravi porodica Mandić u Poljima, koliko smo upoznati kod svojih grobnica, na svojoj zemlji. Ali opet smeta, jer takvima kakvi jesu i ti kojima smeta, zajedno sa Vijestima koje to uredno promovišu i forsiraju, svaka Kapela koja se gradi bi valjalo da bude srušena. Naučili kada su rušili Njegoševu kapelu, pa im oslačalo da maljevima razbijaju, razvaljuju, oburdavaju. Nesrećnici!
Treći primjer je dukljanska jeka,vika i vriska oko srpskog jezika. E tu je kvaka, kada se pomene srpski jezik, sve evropske povelje, dostignuća, pregnuća, poglavlja, zaglavlja, fusnote EU padaju u vodu! Jer iako je srpski većinski, po njihovom iskrivljenom poimanju stvarnosti ne bi trebalo da bude službeni, jer im kako kažu podriva temelje države? Još nam jedna uvažena profesorica reče kao je crnogorski u stvari srpski tj srpski je crnogorski pa pošto je crnogorski službeni a srpski nije onda je i srpski službeni? Ovo ni Sveto Marović ne bi smislio u svoje vrijeme, niti bi mogao da rastumači.
Treba li da se mirimo?
Mišljenja sam da mi nismo ti koji treba da se mire, ja sam više za neku vrstu suživota, jer ako budemo mi pričali priču o pomirenju ispašće da smo mi nekoga trideset godina proganjali, diskriminisali, hapsili, zatvarali, montirali procese! A nismo, zato dok svi oni koji su nam loše činili kao Srbima svih ovih decenija, treba da se izvinu i traže način kako da oni pruže ruku pomirenja, ali iskreno, jer lažnog bratstva i jedinstva nam je bilo dosta, pa ne bih volio da na teži način mi Srbi iz Cg naučimo neke lekcije kao što su ih naučili naši sunarodnici u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo i Metohija, Bosni i Hrvatskoj.
Dakle, na kraju, svakome svoje, suživot, za početak da srpski bude službeni, u stvari mora biti službeni i biće službeni, pa makar se sva dukljansko proustaška bulumenta na čelu sa Milom Đukanovićem, njegovim epigonima i Sokolom iz Hrvatske pobila na vrh glave!