Connect with us

Geopolitika

Pilot projekat za veći i pogubniji rat

Published

on

PIŠE: Mihajlo VUJOVIĆ

Francuski predsjednik Emanuel Makron je nedavno izjavio: “Ruska pobjeda bi mogla značiti kraj evropske bezbjednosti”, pa je zbog toga pozvao Francusku da krene putem ratne ekonomije. Jer ako Putin ne bude zaustavljen u Ukrajini, sve više Evropljana postaje svjesno da će oni sami morati da se razračunavaju s njim.

Nametanje narativa da je evropska bezbjednost ugrožena ako Ukrajina ne pobijedi Rusiju je u osnovi plasiranje laži radi pripremanja sopstvenog javnog mnjenja za stvarne namjere koje će postajati sve vidljivije. U kojoj mjeri je evropska bezbjednost bila ugrožena za vrijeme postojanja Varšavskog pakta, kada su Rusi bili mnogo bliže Zapadnoj Evropi? U međuvremenu, Rusi se nisu još više približili evropskim granicama, već je Zapad duboko prodro pred stomak Rusije i zaprijetio njenim granicama.

Zašto bi evropska bezbjednost bila više ugrožena nego što je sada ako bi Ukrajina bila vojno neutralna zemlja? Zar upravo to Rusija ne zagovara? Nema bilo kakvih dokaza o agresivnim namjerama Rusije prema bilo kojoj zemlji, pogotovo prema članicama NATO-a, čiji je član 5. njegove Povelje veliki garant mira i bezbjednosti svih njegovih članica. Sve teze su na Zapadu u korijenu zamijenjene. Fenomen bezbjednosne dileme ili spiralnog modela, koji je u političkoj teoriji poznat još od Herodota i Peloponeskih ratova, već odavno u ovom sukobu pokazuje svoju pogubnu praksu. Pod izgovorom povećanja sopstvene bezbjednosti počinje dodatno naoružavanje i sklapanje novih saveza. Tu spiralu je teško prekinuti i zaustaviti, tako da je sukob između njih jednog trenutka gotovo neminovan.

Ukrajina je navodno prva linija odbrane Evrope i bolje je da se doprinese odbrani finansijski, u oružju i municiji, nego sopstvenim životima. Time se očigledno opravdavaju ogromna odvajanja od usta građana zapadne Evrope radi vođenja rata protiv Rusije. Istovremeno se Ukrajinci ohrabruju da njihove pogibije nisu samo radi odbrane sopstvene zemlje već i čitave Evrope i svih njenih vrijednosti.

Dubina

Tačno je da se u Rusiji naglašava da se vodi rat protiv Zapada, ali to nije izbor Rusije, već Zapada. Nije Rusija ispalila niti jedan metak na članice Evropske unije, niti pokazuje bilo kakvu namjeru da to uradi. Na Zapadu se tvrdi da je ukrajinska vojska svojom herojskom odbranom nanijela katastrofalne gubitke Rusiji, pa zbog toga ona nema sposobnosti da ugrozi njihovu bezbjednost. Inače, opasnost je konstantna zbog ruske, navodno, imperijalističke prirode i oživjelih imperijalnih ambicija.

Činjenica je da Rusi i kad žive i kad umiru vode računa o svojoj strategijskoj dubini. Uostalom, zar kontrolisanje bezbjednosti oba okeana, i sa svoje zapadne i sa istočne strane, nije strategijski interes SAD radi njihove strategijske dubine. A politika je ozbiljan posao u kome se štite sopstveni interesi. Treba imati u vidu da vaše interese neprijatelj ozbiljno uzima u obzir i sve radi da ih umanji. Ali suprotna strana ne smije dozvoliti da je aktivnosti neprijatelja parališu u namjeri da zaštiti svoje.

Ko je kome ovdje ušao u strategijsku dubinu i koliko? Po čijem scenariju se stvari odvijaju? Ko inicijalno povlači provokativne poteze na velikoj geopolitičkoj šahovskoj tabli?

Sve je vidljivije i očiglednije da Zapad nema odbrambene, već ofanzivne ciljeve. Po koracima koje preduzima pokazuju se namjere, vizije i planovi koji vode otvorenom ratu protiv Rusije. Politički Zapad ne kopa svoje odbrambene rovove duž svoje granice, već šalje svoje ofanzivno naoružanje preko nje. To naoružanje će u jednom trenutku dočekati zapadne vojnike, da ga prihvate i sa njim krenu na naredni zadatak. Ovaj proces se odvija po fenomenu “kuvane žabe”. Ako žabu ubacimo u lonac sa vrelom vodom, ona će odmah iskočiti iz lonca. Ali ako vodu u loncu za žabom polako zagrijavamo, žaba se navikava i ne iskače iz lonca, već se na kraju skuva. Najprije je ukrajinska nada podgrijavana sofisticiranim artiljerijskim naoružanjem, zatim sistemima protivvazdušne odbrane, potom njemačkim tenkovima “leopard” i najzad američkim lovcima F-16. Sada se podgrijava obećanjima dalekometnih raketa, uključujući i balističke. Sve pojedinačno je nesrećnim Ukrajincima lažno predstavljano da će presudno uticati na odnos snaga na bojištu. Sve je polako uvedeno u rat i ništa nije prelomilo odnos snaga u ukrajinsku korist. Zdrav razum sebi postavlja pitanje: ako su stvarno željeli da sačuvaju ukrajinski narod i državu, zašto im sve to nisu dali prije početka sukoba.

Neki vjeruju da Rusija posjeduje “nešto” bez čega Zapad ne može da preživi. Pošto im Rusija to ne da, očigledno je da je Zapad odlučio da to “nešto” otme. Zbog toga se izdaju direktive za intenziviranje proizvodnje vojnog naoružanja i prelaska na ratnu industriju. Zbog toga se izdvajanja za vojne budžete udvostručuju, a kapaciteti namjenske industrije značajno povećavaju. Zbog toga se rat u Ukrajini koristi kao eksperimentalni sukob, kao “pilot projekat” nečega što će uslijediti mnogo veći i mnogo pogibeljniji. Rat služi kako bi se, prvenstveno, što više oslabila ruska strana, ali i za to da se prikupe obavještajni podaci o sposobnosti ruskog naoružanja, obučenosti ruske vojske, o moralu i borbenoj sposobnosti uopšte radi narednih borbenih dejstava.

Gušenje Zapada

Rat u Ukrajini je potreban Zapadu da bi se pred sopstvenim javnim mnjenjem predstavilo kako je neophodno revitalizovati zapuštene odbrambene sposobnosti. Ukrajina je odjedanput proglašena kao evropski prostor za disanje. Bez nje bi se Zapad ugušio, jer bi ostao bez vazduha. Zbog toga je bilo potrebno da se organizovanom psihološko-propagandnom operacijom Zapad ujedini oko svojih osnovnih vrijednosti: demokratije, sloboda i ljudskih prava, i da zauzme poželjan gard prema autokratiji i drugom zlu koje dolazi iz Rusije. Rat je bio potreban kako bi se NATO proširio na neutralne zemlje Finsku i Švedsku i popravio svoje geopolitičke pozicije na prostoru Arktika. Pod izgovorom potkopavanja zapadnih vrijednosti iznutra Zapad je uklonio sve ruske informativne kuće koje su na bilo koji način prenosile rusku istinu. Pod izgovorom smanjenja i oslobađanja od ruske zavisnosti Zapad je raskinuo brojene ekonomske odnose sa Rusijom i zabranio joj uvoz svojih tehnologija. Rat u Ukrajini je iskorišćen da javno mnjenje Zapada ne samo sve to proguta već i da stoički podnese sopstvenu cijenu.

Običan svijet se nada da će se brzo pronaći mirno rješenje i da će sukob stati, a oni bolje obaviješteni naziru i slute da je ovo samo uvod u nešto mnogo šire i pogubnije. Vjerovatno će se nastaviti “grijanje žabe” do nivoa upotrebe taktičkog nuklearnog naoružanja. Rusija ne želi, a Zapad se neće usuditi da upotrijebi strategijsko nuklearno naoružanje. Ali je izvjesno da će taktičko nuklearno naoružanje Rusija bez oklijevanja upotrijebiti onoga momenta kada bude ugrožen njen vitalni interes.

Srpski narod je među prvima bio na udaru istih stratega i planera na putu porobljavanja slobodnih naroda. Na kraju svoje vladavine iz Slobodana Miloševića je, čini se, progovorio sam Gospod: “Postoji neko veće zlo iza Amerike sa kojim se borim, postoji nešto satansko u tom lažnom osmehu Amerikanaca. To njihovo zlo nije sa ovoga sveta. Video sam. Ovo više nije borba slobodoljubivog naroda protiv imperijalista. Ovo je borba protiv neprijatelja ljudskog roda. Drevne priče su istinite. On će zauzimati jednu po jednu naciju. Ja sam usamljen u ovoj borbi. Po prvi put se bojim za svoj narod i za sebe”.

Džordž Fridman, američki geopolitički futurolog, tvrdi da cilj rata u Ukrajini nije poraz Rusije, već sprečavanje gubitka Ukrajine. Oduvijek su se koristile obmane radi strategijskog maskiranja stvarnih namjera.

(Autor je magistar politikologije i penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS)

Geopolitika

Usvojena rezolucija protiv veličanja nacizma koju Crna Gora nije podržala!

Published

on

Generalna skupština UN usvojila je rusku rezoluciju o borbi protiv veličanja nacizma.

Dokument je podržalo 119 zemalja, 53 su bile protiv, a 10 je bilo uzdržano.

Među onima koji su glasali protiv, uz Njemačku, SAD i Ukrajinu, je i Crna Gora!

Nastavi Citanje

Geopolitika

Zašto Rusija ne može da bude vazal Kine

Published

on

Ako bi Rusija bila vazal Kine, onda bi značilo da Kina ratuje u Ukrajini protiv Zapada. Kina će ratovati protiv Zapada u Istočnom kineskom moru, kada za to dođe vreme

Rusija ne može da bude ničiji vazal jer ima nuklearno oružje. Isti je slučaj sa Izraelom i Severnom Korejom, koje takođe imaju nuklearno oružje. Naravno, Izrael nikada nije potvrdio da poseduje nuklearno oružje, već to tvrdi Federacija američkih naučnika.

Teza da je Rusija vazal Kine su skovali lokalni NATO lobisti, lokalni američki lobisti, NVO i sl, jer se to provlači kroz rečnik nekoliko ljudi koji sebe nazivaju analitičarima sa ciljem da iziritiraju ljude. To je centralna rečenica njihove propagande i sad se ona aktiva iz raznoraznih, poznatih razloga. Ništa nije slučajno, pa ni aktiviranje ove rečenice.

Rusija, pored toga što je nuklearna sila, ne može da bude kineski vazal zbog prostranstva svoje teritorije. Kina bi potencijalno mogla da dođe samo do Urala, ako bi izvršila napad na Rusiju, a Rusija bi nastavila da postoji kao najveća evropska država. Sledeći razlog je veliko rusko tržište, na kome se nalazi veliki broj japanskih i zapadnih proizvoda, pored uvedenih ekonomskih sankcija.

Suština trenutne situacije se ogleda u činjenici da je Kina u određenoj meri zavisna od ruskih energenata, gasa, nafte i sl. Rusija ni po čemu nije zavisna od Kine, ne postoji osnova za to. Ako bi Rusija bila vazal Kine, onda bi značilo da Kina ratuje u Ukrajini protiv Zapada. Kina će ratovati protiv Zapada u Istočnom kineskom moru, kada za to dođe vreme.

TV Front

Nastavi Citanje

Geopolitika

Novi hladni rat: Kako je Vašington odabrao put eskalacije

Published

on

Pre svega dve decenije, činilo se da je narativ kolektivnog Zapada o kraju istorije zaista i potvrđen — na geopolitičkoj mapi sveta vladao je kakav-takav status kvo, a preostale globalne nesuglasice i protivrečnosti činile su se predmetom beskrajnih političkih polemika bez izgleda za ma kakav razrešetak. Činilo se da je svet zaista dostigao trenutak u kom su ozbiljna politička previranja ostavljena u prošlosti.

Poslednjih nekoliko godina pokazuju koliko je naivna bila ova pretpostavka i koliko je duboka bila zabluda koju je Zapad posredstvom svoje dominacije u popularnoj kulturi i svetskoj akademiji pokušao da plasira — period zatišja je okončan, a svet se ponovo nalazi u fazi tektonskih promena, dramatičnih previranja i tenzija za koje je sada moguće reći da su nadmašile i period Hladnog rata.

Ka novoj trci u naoružanju

Istog dana kada je Rusija objavila o primeni balističke rakete srednjeg dometa Orešnik, američki Pentagon saopštio je da je sprovedeno ”korektovanje” postojeće strategije nuklearnog obuzdavanja tako da ona uzima u obzir izmenjenu geopolitičku situaciju — Vašington se sada priprema za istovremeni rast tenzija sa više nuklearnih protivnika, uz planirano povećavanje uloge ne-nuklearnih mehanizama obuzdavanja.

O kojim se tačno mehanizmima radi nije javno saopšteno, ali događaji u bivšoj Ukrajini, ali i na Tajvanu ukazuju na to da se radi o naoružavanju američkih proksi-snaga u pokušaju da isprovocira svoje geopolitičke protivnike da prvi primene strateški arsenal, u idealnom slučaju, za udar na ciljeve na teritoriji treće strane.

Što se tiče američkog nuklearnog oružja, izmenjena strategija stavlja poseban akcenat na izradu gravitacione nuklearne bombe B61-13 koja bi trebalo da bude spremna za ispitivanja u prvoj polovini 2026, te modernizaciju nuklearnih podmornica klase Ohajo. Ove tačke ne samo da predstavljaju odgovor na rusku demonstraciju Orešnika, već i ukazuju na to da Vašington ne računa na sklapanje novih sporazuma sa Rusijom i Kinom u sferi kontrole nuklearnog naoružanja. Drugim rečima, scena za novu trku u naoružanju je postavljena, mada Moskva i Peking sa svojim nadzvučnim arsenalom u ovom trenutku imaju neupitno vođstvo.

Agresivna pozicija Zapada

U prilog globalnoj eskalaciji govori i izuzetno agresivna pozicija koju Zapad zauzima u svetlu upozorenja Moskve — ne samo da je Vašington direktno poručio da primena Orešnika neće uticati na strategiju podrške kijevskom režimu, već je koliko juče i formalno potvrdio da će OSU nastaviti da koriste rakete ATACMS za udare ”po Kurskoj oblasti i oko nje”.

S druge strane, šef vojnog komiteta NATO Rob Bauer saoštio je da članice pakta razmatraju mogućnost nanošenja preventivnih udara po ruskoj vojnoj infrastrukturi, konkretno, po lansirnim sistemima koje Moskva može koristiti za lansiranje svojih novopredstavljenih balističkih raketa srednjeg dometa — dok ovo s jedne strane nesumnjivo predstavlja pokušaj zauzimanja pozicije sile, debata o preventivnom udaru ukazuje i da u NATO shvataju da vojni blok Vašingtona vrlo verovatno nema kapacitete da zaustavi oružje poput Orešnika onda kada ono dostigne operativnu visinu.

Sve ovo, naravno, ne može proći bez francuskog predsednika Emanuela Makrona koji je još jednom pokušao da iskoristi rast vojno-političkih tenzija i pozicionira se kao nekakav lider Evrope (posebno u svetlu ubraznog slabljenja Nemačke), pokrećući još jednom diskusiju o mogućem ulasku evropskih armija na teritoriju bivše Ukrajine.

Društveni udar

Nastavi Citanje

U Trendu