Connect with us

Glas naroda

Koliko „Arena“ će napuniti Srbi sa Kosova?

Published

on

PIŠE: o. Darko Ristov Đogo

Za srpsku patriotsku javnost pravo otkrovenje predstavlja intervju ruskog ikonopisca i teologa Ine Carjove. Nije čudo da smo ga svi dočekali sa zahvalnošću – Ina je savršena Ruskinja iz naše sanjive rusofilije, biće koje uzvraća ljubavlju na ljubav i idealizacijom na idealizaciju. Ne možemo je kriviti za to. Svijet je zvjerinjak na rubu nestanka. Ideali – viđenja iz perspektive bezuslovne ljubavi – jesu jedino što nas još drži u pameti, uz ruku Bogočovjekovu. Danas nam je ta Inina zaljubljenost u Srbe preko potrebna, onoliko koliko je i njoj i Rusiji potrebna Srbija (i cjelina srpskog naroda), kao svjetlo u mraku tamne sobe svijeta.

U jednom trenutku tog intervjua Ina Carjova sažima razliku između Srba i Rusa ističući „cjelovitost“ srpskog bića. Zaista, na prvi pogled, naspram ruskih vječitih raskola u duši, preispitivanja i kolebanja, stoji stameni Srbin iz jednoga komada. Svako ko je imao iskustva sa Rusima neminovno će se složiti sa Inom – u poređenju sa Rusima, Srbi se zaista čine kao neposredan i topao svijet, kao ponešto lakomisleni ali dobrodušni ljudi, prepuni inata koji smo razvili kao način da opstanemo u dugim vijekovima borbe za slobodu. Rus kao da živi uvijek svjestan raspolućenosti svoga bića, a Srbin – uvijek sav u svemu.

Inina ljubav ka Srbima zakriljuje toliko nijansi. No, što je najvažnije, zakriljuje i sve nijanse tog našeg osjećaja da smo uvijek cijeli u svemu. Zakriljuje i raspolućenost koju taj osjećaj zatamnjuje. To što mi osjećamo da smo cijeli u svemu ne vidi se u onome kako živimo.

Minimum kolektivnog znanja

Otvaram vijesti i čitam prve dvije: „Više od 2.000 srpskih porodica napustilo AP Kosovo i Metohija za posljednjih nekoliko mjeseci“ (od toga nekoliko i mojih prijatelja). „Aleksandra Prijović napunila četiri Arene“.

O životu Srba na okupiranom Kosovu i Metohiji ponešto znam. Ne znam ko je Aleksandra Prijović. No to nije posljedica naročite srednjeklasne pomodnosti mog muzičkog ukusa – ne mogu da kažem da sam naročit ljubitelj najvećeg dijela turbo-folka osamdesetih i devedesetih, no bilo kakav društveni život nekada je podrazumijevao izloženost, voljnu ili nevoljnu, svim spratovima kulture. Drugari koji su kupovali kasete Dragane Mirković sigurno su morali da čuju Mokranjčevu Liturgiju ili „Van Gog“, a važilo je oduvijek i obratno.

No vremena slojevite kulturne izloženosti za nama su odavno. To zna svako ko živi od učionice. Prije petnaestak godina mogli ste postaviti neki događaj u kulturni milje uz pomoć referisanja na neko mjesto u istorijskom tkivu ili popularnijem kulturnom okviru. Ako student nije znao kada su to Filaret Moskovski i Filaret Kijevski raspravljali o smislenosti prevoda Svetog Pisma na savremeni ruski jezik, mogli ste ih uputiti na Puškina ili na neku scenu iz domaće serije „Vuk Karadžić“. Danas to prosto nije moguće – srpska kultura kao minimum kolektivnog znanja i trajna identitetska naracija gotovo je uništena jednim užasnim fragmentisanjem: u jednoj učionici rijetko ćete naći bilo šta što bi bilo zajedničko kao znanje i kao sebepoimanje svakom prisutnom (srpskom) studentu.

Otuda je slaba vajda od osjećanja pripadanja, recimo, srpskom narodu. Šta to konkretno znači i čemu uopšte vodi ako iza tog osjećanja i unutar njega ne postoji jedno jasno i sveopšte središte, jedno kazivanje o osmišljavanju života koje bi bilo zajedničko svima koji se tako osjećaju?

Celina i pozornica

Nije ovdje, da se razumijemo, po srijedi nikakva, inače poželjna varijabilnost unutar identiteta, neka šarolikost koja se sedimentno sabijala vijekovima i koju jedna nacija sa mnogo istorije i zavičajâ nužno mora da nosi. Šarolikost Srpstva mogla je da postoji u epohalnoj situaciji u kojoj su ljudi sebe doživljavali kao smislene dijelove Cjeline, kao niti na pređi i ćelije u tijelu nečega većeg od sebe.

No čovjek 21. vijeka sebe doživljava najprije kao cjelinu a svijet kao pozornicu. Svoj osjećaj – sa svim njegovim protivrječnostima – naš savremenik poima kao meritum svega oko sebe. No kako je takav čovjek (i Srbin) sklon nagloj promjeni raspoloženja, upućen na kaleidoskop politike i ekonomije, lišen metafizičkih pitanja i teških odgovora, prepušten binarnom izboru između kolonijalnog rada i kolonijalne zabave, tako u svakom od tih stanja mi cijeli i nepodijeljeni učestvujemo dajući sebe bez ostatka ali ne čineći nikada ništa do kraja.

Shvatanje o dvije Srbije još može samo da važi kao opis odnosa između sekularnog sveštenstva koje drži kulturnu moć i prezire svoj narod (Druga Srbija koja je po uticaju – prva) i razbijenih ostataka nekadašnje srednje klase u kojima nije utrnula modernistička nacionalna kultura i koji pokušavaju da bar pruže neki javni otpor prorocima nacionalnog poraza.

No ako je prvu Srbiju nekada činila prezrena masa srpskog naroda jasno različita od svojih preziratelja, danas je takvo gledište potrebno sasvim napustiti jer ono ne objašnjava ništa.
Sadržaji zapadne biopolitike su snažno ukotvljeni u masama koliko i u sekularnom sveštenstvu – razlika između koncepta života koji nude glasnogovornici Zapada i koju nudi turbo-folk a živi „provincija“ zapravo ne postoji: život je podjednako za prvu i drugu Srbiju slučajni osjećaj sopstvenog značaja lišen više svrhe, neprekidni slijed izazova koji samo zabavni zaborav, nešto seksualne ekstaze i narkotičkog samozaborava mogu da učine podnošljivim i vrijednim življenja.

Beg od odgovornosti

Dilema „Guča ili Egzit“ estetskog je i tržišnog karaktera. Dva pakovanja istog beznađa, iste samozaboravne smrti, iste iluzije da je kulturna forma jednoga uzvišenija ili autentičnija od onog drugog. Uostalom, poznajem ne malo ljudi koji idu i na Guču i na Egzit. Isti narod i isti čovjek će ti možda za isto veče reći da ne bi dao svoje jedino dijete ili čak „svoj mir“ za bilo koga i bilo šta na svijetu, a zatim naručiti „Vidovdan“. Isti taj čovjek ili njegov lažni suparnik može tvrditi suprotno: da bi dao sve za Kosovo – ali poslije koncerta neke regionalne muzičke zvijezde (znam: postoje i oni dosljedni svojim drugačijim pogledima, no njih sa obje strane političkog spektra nema odveć mnogo). Nije se kombinacija deklarativnog patriotizma i ekonomsko-kulturne kolonizacije nama potkrala. Ono što Ina Carjova ne vidi zbog njene potrebe da nas voli – potrebe koju mi imamo kada volimo Ruse – duboka je rasjeklina na našem biću koja neće moći odveć dugo da traje.

Dugo sam se pitao zašto je toliki pritisak na sveštenstvo (tj. „Crkvu“) da se u svim – i mnogobrojnim – prelomnim situacijama jasno i nepokolebljivo odredimo prema konkretnim političkim činovima svih srpskih vlasti u posljednjih nekoliko decenija? Nije li ta vrsta pritiska svojevrstan bijeg od sopstvene odgovornosti, delegiranje Moći ujedno unutar i izvan sebe, jednom središtu za koje svako može tvrditi da ga predstavlja i da mu pripada ali koje je takođe dovoljno „visoko“ pa samim tim i daleko od mene, od moga života? I možda zaista jeste tako.

Možda ovaj narod – isti narod koji pjeva „Veseli se, srpski rode“ i koji puni „Arene“ svakom pjevaču i zabavljaču, narod koji voli patrijarha Pavla kojeg nije bio voljan da posluša (da jeste – danas bi nas bilo 20 miliona a put Kraljevo–Priština bi bio prepun Srba koji putuju u Dečane i Pećaršiju da vide svoje svetinje), narod koji osjeća neku nejasnu veličinu sebe i koji se osjeća umorno i izgubljeno, ovaj narod ljudi za koje nikada nisi siguran u kom kvantnom stanju ćeš nas naći kada nas sretneš – taj narod, na pragu kraha Imperije (koju politički s pravom odbacuje i za kojom kulturno i biopolitički i dalje bespogovorno slijedi) posljednjom snagom zavjetnog sjećanja gleda na sveštenstvo i na još nekog od javnih djelatnika sa nadom da će osnažiti u nama iskre otpora besmislu i beznađu koje nas okružuju iz politike pritisaka i kulturnog surogata kojim se cementira spoj samozaborava i nacionalne shizofrenije.
No to je naprosto nemoguć zadatak za bilo koga po sebi – uključujući i „Crkvu“ (= sveštenstvo). Ne samo zato što je i ono podložno koruptivnim sadržajima savremenog svijeta već i zato što već odavno nema čak ni simboličku moć koja mu se pripisuje. Eto, imali smo u 20. vijeku sv. Nikolaja Ohridskog i sv. Justina Ćelijskog, sv. Petra Sarajevskog i sv. Platona Banjalučkog, 700.000 mučenika jasenovačkih i bezbroj onih po drugim zemljama, veličanstvene savremenike u likovima Patrijarha Pavla, Mitropolita Amfilohija i Ešiskopa Atanasija, progone i sjaj – dovoljno da prene i osvijesti i iz najdubljeg sna. No na početku Knjige postanja stoji najtemeljnija istina vjere: Bog može voljeti i čuvati čovjeka i narod od svih i od svega osim od njega samoga.

U međuvremenu, ljude koji se sele sa Kosova i Metohije jer je zaista teško živjeti pod terorom UČK sa drugim oznakama, ljude čijom je žrtvom „kupovano vrijeme“ od 2013. naovamo, ljudi čijom je žrtvom pravljena mreža autoputeva i dovođeni strani investitori dočekaće priča o povlašćenim „Kosovarima“ koji su „skupo prodali imanja“ pa se „šire po Srbiji“. Dočekaće jedan prezir iz tamne strane našeg nacionalnog karaktera, prezir ukotvljen upravo u lakomislenost i plitkost čovjeka koji ne želi da mu bilo ko i bilo šta kvari koncert. Ubacite ime čiji. Nije uopšte važno. No kada iscure oni – šta ćemo mi sa sobom? Hoćemo li se prenuti prije nego svi stanemo pod jednu krušku? Ili, što bi se danas reklo: u jednu „Arenu“?

Društvo

Lakušić jedan od menadžera koji zarad opšteg dobra žrtvuju lične ciljeve, prijetnje šljunkarske mafije neće se tolerisati!

Published

on

“Izražavamo podršku Zoranu Lakušiću, predsjedniku Odbora direktora Regionalnog vodovoda, koji se u poslednje vrijeme često suočava sa napadima i prijetnjama zbog nastojanja da zaštiti javni interes i suzbije nezakonite radnje u koritu rijeke Morače. Ova vrsta hrabrosti i posvećenosti da čini ono što je ispravno zaista je vrijedno divljenja i sjajno je vidjeti ljude poput njega kako se hrabro bore protiv korupcije i organizovanog kriminala”, saopšteno je iz NVO BU2.

U saopštenju se naglašava da se “ovakvi pojedinci često suočavaju sa protivljenjem i reakcijom onih koji imaju koristi od njihovih nezakonitih aktivnosti, što za njih može biti značajan izazov”.

“U takvim slučajevima, neophodno je podrška javnosti koja prepoznaje njihove napore i stoji uz njih. Lakušićevo postupanje zaslužuje poštovanje, jer se zalaže za ono što je ispravno, stavlja javni interes iznad ličnog. Posebna vještina koju je gospodin Lakušić iskazao u periodu upravljanja Regionalnim vodovodom ogleda se i u donošenju važnih odluka bez obzira na pritiske od onih kojima se uskraćuju mogućnosti da na nelegalan način stiču ogromna sredstva, a sa druge strane dovode u pitanje stratešku razvojnu granu Crne Gore, odnosno turizam, na način da intenzivno ugrožavaju vodne resurse, a samim tim uredno vodosnabdijevanje Crnogorskog primorja”, poručili su iz NVO Bu2.

Iz budvanske NVO dodaju da menadžeri koji odolijevaju iskušenjima, a svojim vještinama uspješno vode kompanije su prijeka potreba vremena i prostora u kojem živimo i radimo.

“Posebno zato i što često zarad opšteg dobra žrtvuju svoje lične ciljeve, a ponekad ugrožavaju i svoju egzistenciju. Jedan od takvih menadžera je gospodin Lakušić, beskompromisni borac za pravdu i razvoj Crne Gore”, dodaju iz Bu2.

U saopštenju se dodaje da je za uspješno funkcionisanje regionalnog sistema vodosnadbijevanja Lakušić donosio i donosi značajne odluke na Odboru direktora, za koje je dobijao i dobija podršku Vlade Crne Gore, nevladinog sektora i naučne zajednice.

“Ne posustaje u aktivnostima da se korito rijeke Morače zaštiti, vodi kampanju za dobijanje podrške od institucija sistema da se nelegalni eksploatatori i njihova mehanizacija uklone iz Druge i Treće zone sanitarne zaštite izvorišta Bolje Sestre. Gospodin Lakušić je prepoznat i u međunarodnoj zajednici kao beskompromisni borac za zaštitu prirode, razvoj društva, ljudska prava, zaštitu imovine, borac protiv korupcije i bilo kakvog neetičnog i nezakonitog odnosa prema društvu. To je razlog da ga podržavaju u profesionalnim kontaktima kako ambasadori inostranih zemalja tako i brojne delegacije iz Evropske zajednice koji su iskazale nedvosmislenu podršku njegovim aktivnostima”, navode iz Bu2.

“Svjestan da bi dalja devastacija korita rijeke Morače imala nesagledive štetne posledice za građane i turizam na Crnogorskom primorju, a samim tim i za državu Crnu Goru, gospodin Lakušić je istrajavao na aktivnostima za zaustavljanje nelegalne eksploatacije šljunka i pijeska. Rizikujući svoju ličnu bezbjednost i dalje nastavlja svoje djelovanje u tom pravcu.

Savjestan rad i odgovoran odnos preporučio ga je da bude izabran da profesionalno obavlja funkciju predsjednika u dva saziva Odbora direktora Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje i to 2021. godine i 2023. godine, što je i dokaz da su uspješni menadžeri i pravi lideri, odnosno uspješni rezultati njihovog rada cijenjeni.

Od 2021. godine, menadžerskim konceptom u procesu donošenja odluka gospodin Lakušić sa posebnom odgovornošću za značaj državnog interesa unapređuje Društvo, bez kojeg bi turizam u Crnoj Gori bio nezamisliv, pa tako ono postaje prepoznatljivo po svojim rezultatima, a njegov rad transparentan i pristupačan zajednici.

Gospodin Lakušić je uvijek promovisao i promoviše principe po kojima ne smijemo biti pasivni posmatrači društvenih kretanja, već aktivni sudionici koji kreiraju svoju sudbinu ali i ukupna društvena kretanja. On je upravo snagom primjera davao i daje lični pečat društvenim kretanjima i unapređivanju vrijednosti u Crnoj Gori. Svojim ličnim primjerom inspiriše i motiviše kako se treba nesebično zalagati za opšte dobro, privredni napredak i razvoj Države Crne Gore. Vjerujemo da je ključni faktor u osiguravanju da naše primorje ima stabilno i pouzdano vodosnadbijevanje u toku ljetnjih mjeseci.

Još jednom izražavamo jaku podršku gospodinu Lakušiću kao simbolu borbe za javni interes i osuđujemo sve vidove napada i prijetnji koje dolaze od pojedinaca povezanih sa šljunkarskom mafijom i bivšim režimom Mila Đukanovića.

Takođe, šaljemo snažnu poruku da se takvo ponašanje ne smije tolerisati i da je važno zaštiti one koji rade za javni interes. Ovakav vid podrške je bitan za stvaranje kulture u kojoj će lideri protiv korupcije i organizovanog kriminala osjećati motivisani da donose hrabre odluke u korist svoje zemlje.

Naša solidarnost i podrška gospodinu Lakušiću, i jeste dokaz važnosti koliko je dragocjeno imati hrabre i nematerijalne menadžere koji su posvećeni javnom interesu”, saopštili su iz Bu2.

Nastavi Citanje

Društvo

Srpske organizacije u Crnoj Gori: Ukoliko Vlada ne donese odluku da neće glasati za Rezoluciju, pozvaćemo narod na proteste i blokade dok nam ne vrate mandate

Published

on

Srpske organizacije u Crnoj Gori obratile su se javnosti povodom najavljene podrške Crne Gore za usvajanje Rezolucije UN-a o genocidu* u Srebrenici.

Saopštenje prenosimo integralno:

Poštovani građani,

Do sada ste svi imali priliku upoznati se sa djelovanjem Vlade Crne Gore ,a protiv interesa srpskog naroda.
Glasanje za Rezoliciju o genocidu u Srebrenici je bacanje krivice na srpski narod i njegova buduća pokoljenja.
Niko od nas se ne odriče da je bilo zločina i mi kao hrišćani i Srbi ga osuđujemo.
Ali se pitamo šta je sa našim žrtvama ?
Žali li neko onu našu braću i sestre u Kravicama, Bratuncu .
Žali li iskreno za svim srpskim stradalnicima kojih je samo u 20 vijeku bilo više od 3,5 miliona i koji su ubijani na mnogim samo za nas namijenjenim stratištima.
Za našim žrtvama neće biti suza u ovoj Vladi.
Pozivamo da ni kod nas ne bude razumevanja za te koji su srpskim glasovima došli na vlast, a sada će uz pomoć naših glasova čitav narod proglasiti genocidnim.
Ne dozvolite da vas lažu i obmanjuju Rezolucijom o Jasenovcu, ona Milojku Spajiću koristi isključivo za unutrašnje političke prilike u Crnoj Gori i kako bi narod održao u miru i prašina je koju nam baca u oči.
Ukoliko Vlada Crne Gore ne donese odluku da neće glasati za ovu Rezoliciju, bićemo prinuđeni da pozovemo narod na proteste i blokade dok nam se ne vrate nazad mandati koji su im dati u ime mira i zajedničkog boljeg života u Crnoj Gori.

Srpski kulturni centar “Patrijarh Varnava”

Srpski kulturni klub “Sveti Sava”

Udruženje poštovalaca učesnika oslobodilačkih ratova 1912-191

NVO “Herceg” – Pljevlja
NVO “Srpska nit”
NVO “Božuri”
NVO “Stupovi”
NVO “Miholjski zbor”
NVO “Serdari”
Noćni vukovi

Nastavi Citanje

Glas naroda

Svi poslanički klubovi parlamentarne većine potpisali predlog Rezolucije o Jasenovcu

Published

on

U skupštinsku procedura upravo je predat predlog Rezolucije o genocidu u Jasenovcu.

Nakon današnjeg sastanka, postignut je dogovor unutar većine da se predlog Rezolucije proslijedi Skupštini Crne Gore.

Svi poslanički klubovi parlamentarne većine potpisali su Rezoluciju o Jasenovcu.

Potpis na predlog rezulocije dala su 43 poslanika većine, izuzev albanskih predstavnika.

Kako saznajemo, Rezolucija o genocidu u Jasenovcu bi se na dnevnom redu Skupštine, po hitnom postupku, mogla naći već sledeće sedmice nakon praznika.

Podsjetimo, danas je uoči plenarne sjednice održan, drugi po redu, sastanak šefova poslaničkih klubova parlamentarne većine na kojem se raspravljalo o donošenju rezolucije o genocidu u Jasenovcu.

Nastavi Citanje

U Trendu