PIŠE: Veljko ZELJKOVIĆ (GLAS SRPSKE)

Amerika je nedavno digla gornju granicu zaduživanja i izbjegla eventualni bankrot.

Jedan broj stručnjaka, međutim, upozorava kako ova moćna zemlja, koja je izgradila svoju imperiju na papiru, odnosno dolaru, ipak klizi ka jednom crnom finansijskom scenariju, za koji neki smatraju da je čak neizbježan, jer fiskalno zdravlje, nagomilani problemi i dugovi, nestabilni bankarski sistem zasnovan samo na pohlepi i odbacivanje dolara u međunarodnoj trgovini opasno prijete da sruše američku kulu od karata. Smatraju da se godinama samo gomilaju različite veće ili manje krize koje se guraju pod tepih i akumuliraju, što onda stvara gotovo idealne uslove da onda poput vulkana eruptiraju. I to možda prije nego bi iko mogao i očekivati.

Pitanja

Da bi se shvatila suština ovog američkog finansijskog rolerkostera na sve klimavijim šinama ili prije bolje rečeno finansijskog “ruskog ruleta” – treba razjasniti nekoliko stvari, prije svega, šta je dogovor o dugu, da li je plafon duga uopšte stvaran, te šta je tačno i zbog čega dogovoreno? Da li je to dobro ili loše za američko društvo, ekonomiju, politiku i naravno, ostatak svijeta?

Treće, sada kada američka vlada može više da pozajmljuje i sve dublje zavlači ruku u džep, da li su njeni fiskalni ratovi gotovi?

Četvrto, kako to utiče na sposobnost Federalnih rezervi da rade svoj posao, te koliko sve ovo što se trenutno dešava u svijetu utiče na rad ove institucije? Onda na red dolazi i pitanje šta je sa američkom ekonomijom, ali i finansijskim sistemom. I na kraju, s obzirom na blisku vezu na kojoj se oduvijek insistiralo – između američkog fiskalnog deficita i deficita tekućeg računa i funkcionisanja dolarskog sistema, veliko je pitanje kako dogovor o gornjoj granici duga utiče na dolarski sistem?

Gornju granica duga, pored Amerike, ima još Danska. Ideja je bila da se postavi određena granica koliko se država može zadužiti. A kada se taj plafon postigne, onda postoji zakonska mogućnost da se on ponovo pomjeri na više, poput ljestvice u skoku uvis. Prema mišljenju pojedinih ekonomista i finansijskih eksperata, način na koji se to posljednjih decenija radilo u SAD biće najvjerovatnije pogubno za ovu državu, jer se gotovo ništa nije sistemski radilo kako bi se dug smanjio. Umjesto toga on se samo uvećavao. Do sada je to učinjeno čak 79 puta.

Prema riječima Radhike Desai, profesorice na Univerzitetu Manitoba u Kanadi, glavni cilj Bajdenove administracije nakon što je predloženo novo podizanje ljestvice, bio je da – pod broj jedan smanji poreze bogatima, drugo da nastavi da troši na odbranu i treće velikodušno nastavi sa davanjem, odnosno novim razbacivanjem novca, ali ne na način koji bi uticao na oporavak ekonomije i stvaranja uslova za lakše servisiranje ovog nagomilanog duga, koji trenutno iznosi više od 32.000 milijardi.

Glava u pijesku

Ekonomista Majkl Roberts, autor nekolicine knjiga u kojima se bavio političko-ekonomskim analizama globalne ekonomije, slaže se sa Desai, navodeći kako je nova, gornja granica duga uspostavljena kako bi se, prije svega, obezbijedio novac za vojnu potrošnju, koja je oko 800 milijardi dolara na godišnjem nivou, a zbog dešavanja oko Ukrajine.

Ovaj dogovor oko duga, kako ukazuje, nije učinio ništa da promijeni opštu orijentaciju ka fiskalnoj neodgovornosti, a što bi na kraju, kako smatra, moglo dovesti do usporavanja već ionako uzdrmane i drogirane ekonomije. Kako kaže, veliko je pitanje da li u takvim okolnostima američka privreda zaista može produktivno da oživi i da li se vlasti mogu baviti pravim uzrocima zašto bazna inflacija, koja vodi u sve veću recesiju, i dalje ostaje veoma visoka.

– Sada imamo inflaciju i agresivno podizanje kamatnih stopa od strane FED-a. Ali, inflacija se i dalje drži. Pored toga došlo je i do usporavanja ekonomskih aktivnosti, odnosno pada rasta BDP. Kamate su u nekom prethodnom periodu bilo izuzetno niske, čak na nuli. Sada je to promijenjeno. I to dramatično. Kamatne stope FED-a su u posljednjih 18 mjeseci porasle sa nule na pet odsto. Ako ostane na tom nivou, onda će doći do dramatičnog povećanja troškova servisiranja duga. A to može samo pojesti stvarnu produktivnu upotrebu državnog novca, ukoliko ona uopšte postoji – upozorava Roberts.

Desai, navodi, kako postoje duboki strukturalni razlozi zbog kojih će SAD i dalje imati potrebu da se još više zadužuju. Broj jedan, to je društvo koje stari. Moraće da pozajmljuju više, osim ako ne izlože starije stanovništvo nivou zanemarivanja. Broj dva, ograničenja zaduživanja će ograničiti državnu potrošnju, a bez značajne državne potrošnje, nema ni pokretanja američke ekonomije.

– Ako ne uspiju da ozbiljnije pokrenu američku ekonomiju, a istovremeno i dalje budu smatrali da ne treba u većim procentima da oporezuju bogate, prihodna strana će ostati veoma slaba i problematična – navodi Desai, dodajući da se radi o začaranom krugu, jer ako se ne sprovedu velike državne investicije da bi se podigla produktivnost privrede, onda će ekonomski rast ostati nizak i problematičan.

Fed i obveznice

Desai smatra i da je veliki problem to što Federalne rezerve u posljednje vrijeme kupuje značajne iznose američkog državnog duga. To je, kako kaže, rađeno kako bi olakšali vladi da finansira svoju potrošnju, ali i zbog toga što su inostrani kupci američkih obveznica počeli polako da okreću leđa, prije svega Japanci i Kinezi, ali i investitori iz Saudijske Arabije.

Kina posebno ne želi da zavisi od toga da ima ogromne količine svoje imovine u dolarima, pogotovo u današnjim okolnostima globalnih previranja, ali i sve zaoštrenijih odnosa između Pekinga i Vašingtona.

Prema mišljenju profesorke Desai sposobnost FED-a da obavlja bilo koju od svojih glavnih funkcija biće u narednim godinama radikalno smanjena. Teško će, kako kaže, moći i da se izbori i sa inflacijom.

– Nije nikako dobra ideja da se inflacija suzbija stvaranjem recesije, što sada FED radi podizanjem kamatnih stopa. Umjesto toga, one bi trebalo da da razumno upravljaju novcem, a inflacija treba da bude problem vlade – smatra Desai.

Navodi i da to, nažalost, nije jedini problem. Kako je navela, prema podacima Federalne korporacije za osiguranje depozita, i komercijalne banke se nalaze u ogromnom minusu od 700 milijardi dolara, upravo zbog njihove dosadašnje poslovne politike – da ulože ogroman novac u državne obveznice koje su izgubile na svojoj vrijednosti podizanjem kamatnih stopa od strane FED-a.

– I ta situacija će se samo pogoršavati. Neće biti bolje. Da stvari budu još gore, postoji i ogroman dug koji je nagomilan u korporativnom sektoru, posebno među malim kompanijama. One gotovo da ne ostvaruju nikakav profit, samo puze. Zovemo ih zombi kompanijama, jer ne ostvaruju profit i teško mogu da servisiraju dug. On je korišćen na način da su ovakvi biznismeni u suštini kupili kompanije, opteretili ih dugom, ne da bi proširili proizvodne kapacitete, već da bi izvukli što više novca iz njih – navodi Desai.

Udar na dolar

Kada se podvuče crta i sve sabere, ukupan globalni dug, uključujući javni sektor, iznosi od 250 do 300 odsto BDP-a, u većini naprednih ekonomija, pa i samim SAD, što je, kako je istakla Desai, ogroman teret na leđima.

– Ako veliki broj malih i srednjih kompanija propadne, što nije nimalo nerealno, banke će biti u velikim problemima jer su im davale kredite. Mislim da je uticaj duga koji se dramatično nagomilao u posljednjih 10 godina dobar pokazatelj koliko je siromašna i slaba kapitalistička ekonomija. Dug može biti veoma produktivan, možete imati banke koje kreditiraju kompanije koje se bave dugoročnim ulaganjima, otvaraju radna mesta, proširuju proizvodne kapacitete, poboljšavaju njihov kvalitet i kvantitet ekonomske proizvodnje. Ali, dug koji smo imali u posljednjih nekoliko decenija, bio je apsolutno suprotnog tipa – kaže Desai.

Ovu tezu zastupa i Roberts, navodeći kako to više nije produktivan dug, već špekulativni, što se tiče banaka i finansijskih institucija.

– Ovo je možda i najbolji pokazatelj koliko je kapitalizam postao neproduktivan. Da bi opstao, samo nastavlja da se zadužuje, a ako dođe do kraha, onda vlada finansijski interveniše. Smatram da će se situaciju u SAD, naravno ne preko noći, dramatično promijeniti – kaže Roberts.

Stvari dodatno komplikuje, kako je dodao, činjenica da američki dolar polako gubi svoju hegemoniju, svoju poziciju snage u svjetskoj ekonomiji.

– Kako se dug u SAD gomila, kako američka ekonomija ne raste ni blizu dovoljno brzo da bi finansirala mnoge stvari koje želi da uradi da kontroliše svijet. Dolar će sve više patiti. Takođe, vidimo da brojne zemlje polako okreću leđa dolaru, tražeći alternative. Posljedica toga, dolar počinje da gubi svoju dosadašnju dominantnu snagu u svijetu. Ogromna količina trgovine obavljala se u dolarima. Naravno i finansijskih aktivnosti i tokovi kapitala. Ali, ta situacija se mijenja. Ako pogledamo podatke, udio koji američki dolar ima u rezervama je opao sa oko 60 odsto na 55. Taj trend će sigurno biti nastavljen. Vjerujem da bi do kraja ove decenije taj postotak mogao pasti i ispod 50 odsto. Mislim da ovo stavlja još jedan ekser u kovčeg ideje o hegemoniji dolara. I to će dovesti do velikih negativnih promjena koju će SAD da osjete na svojoj koži, pogotovo jer postaje očigledno da je američka ekonomija nesposobna da raste bez ratova i dizanja granice duga, kako privatnog tako i javnog – poručio je Roberts.

Dragaš: Račun došao na naplatu

Finansijski ekspert Branko Dragaš kaže kako je postalo više nego očigledno sa SAD nisu više tako moćna finansijska i ekonomska sila kao nekada. Kako kaže, njihova dosadašnja moć građena je na prevari od 19. avgusta 1971. godine kada je ukinut zlatni standard.

– To je najveća prevara i pljačka u istoriji čovečanstva. Oni od tada za novčanicu od 100 dolara, čija je realna cena oko tri centa, kupuju stratešku robu po svetu. I normalno je da to ne može biti održivo. Verujem kako će se ovaj proces u narednim godinama ubrzati što će dovesti do “vraćanja” ogromnih količina lažnog dolara u Ameriku i rasta inflacije, te ekonomskog i finansijskog kraha ove države. Nisam vidovit, nego sam realan. Davno sam uočio da se falsifikuju podaci o uspesima neoliberalnog kapitalizma, da su berze kazina za kockanja, da su moderni bankari pohlepni i pokvareni, da je lažni standard Zapada nastao na štampanju novca bez pokrića, pokoravanju i pljačkanju ostatka sveta. Račun je došao konačno na naplatu. SAD se nalaze na vrhu ledenog brega koji počinje naglo da se topi – ubijeđen je Dragaš.