PIŠE: Žarko Marković
IZVOR: Glas Srpske

Najbolji košarkaš i teniser na svijetu su Srbi.

Govori to ovih dana ponosno većina pripadnika ovog napaćenog balkanskog, ili, kako to Novak u jednom od intervjua nakon osvajanja Rolan Garosa reče – nebeskog naroda.

– Mislim da ljudi moraju shvatiti da smo mi stvarno bogomdan narod. Ne kažemo bez veze da smo nebeski narod, stvarno jesmo. Imamo genijalne ljude, pogotovo mlade ljude. I treba svi kolektivno da se usredotočimo na mir, na zajedništvo, na podršku. Ima puno razdora, mnogo ima razdvajanja od politike, čak i u sportu. Ja se nekako nadam da sport kao jedna grana društva može ohrabriti ljude da se ujedine – ispalio je Đoković, vlasnik 23 grend slem titule i najbolji teniser na svijetu svih vremena.

Izazvao je tim riječima histeriju u autošovinističkim krugovima koji odavno sikću zbog njegovih izjava, poruka podrške litijama, narodu na Kosovu i Metohiji, stalnog isticanja ko je i odakle dolazi… Utisak je da se Novak u posljednjih nekoliko godina malo “raspištoljio” sa ovakvim vidom izjava. I dok jedni misle da je jednostavno shvatio da nema više razloga da se bilo kome dodvorava ili glumi političku korektnost, drugi tvrde da je on oduvijek takav, ali da sada ovakve izjave prosto drugačije odzvanjaju.

A onda je, samo dan nakon što je Novak ušao u tenisku istoriju, titulu u NBA ligi sa Denver Nagetsima osvojio Nikola Jokić i pred novinarima iz cijelog svijeta efektno poentirao: “Da, baš je dobar trenutak da budeš Srbin”.

Nije se dvostruki MVP lige i MVP ovogodišnjeg finala dosad isticao izjavama u kojima potencira svoje porijeklo i zemlju iz koje dolazi. Naprotiv, počesto je činio suprotno, nervirajući sunarodnike zbog kalkulisanja na temu igranja za nacionalni tim. Nije poznato ni da li će ovog ljeta zaigrati na Svjetskom prvenstvu za Srbiju, ali to ovog juna i nije toliko bitno.

– Nikola Jokić, čovjek koji je mojoj struji antienbeaovca donio i posljednji argument u višedecenijskoj polemici koju vodimo u našoj raji, osvojio je NBA prsten, sa ekipom u kojoj je bio spiritus movens, ekipom kojoj to nikada prije njega nije uspjelo, i time je postao prvak svijeta. To mu je pošlo za rukom ne zato što je okretan, eksplozivan, agresivan, jak, precizan i brz, nego zato što ima maštu – zapisao je prije tri dana Dr Nele Karajlić, muzičar, pisac, sportski ekspert i nadrealista.

Da li je samo mašta ono što Đokovića i Jokića čini drugačijim od konkurencije? Ili ima i do talenta, porijekla, genetskih predispozicija, odricanja, voljnog momenta?

– To je kombinacija svega navedenog – reći će nam sagovornici “Glasa Srpske” koje smo pozvali da iz različitih uglova daju odgovor na pitanje kako je moguće da iz zemlje koja nema ni sedam miliona stanovnika dolaze dva najbolja igrača u tako popularnim i masovnim sportovima kao što su košarka i tenis.

Profesor na Fakultetu fizičkog vaspitanja u Banjaluci Duško Lepir ističe da je za uspjeh sportista važno nekoliko elemenata. Pored genetskih predispozicija, talenta, važni su svakako dodatno usavršavanje kao i mentalna priprema.

– Čitava regija je veoma talentovana i genetski predodređena za bavljenje sportom. Zapad je, čini se, uljuljkan u lagodan život i zadovoljan svojim bogatstvom, a mi na Balkanu želimo da se i dalje dokazujemo u različitim oblastima. U umjetnosti i nauci nam je sve teže da se probijemo, dok u sportu imamo tradiciju dobrih rezultata. Iako sport postaje sve zahtjevniji, očigledno je da mlađi naraštaji imaju kvalitetne idole na koje mogu da se ugledaju. Zato ne čudi da Srbija ima Novaka Đokovića, Nikolu Jokića, Hrvatska Luku Modrića ili Slovenci Luku Dončića. Ne treba se zavaravati, za uspjeh u sportu je potrebno puno odricanja i rada, ali, generalno, sportisti sa ovih prostora imaju predispozicije za uspjeh, a do njega je potrebno puno kvalitetnog rada. Uz to, na našim prostorima je često prisutan i inat koji ih tjera naprijed da pokažu i dokažu da mogu da ostvare vrhunske rezultate – istakao je Lepir.

Iako su temperamentom potpuno različiti, Nikola Jokić i Novak Đoković imaju šampionsku crtu. U ključnim momentima izvlače najbolje i u većini slučajeva ne podliježu pritisku. O mentalnoj snazi najbolje govori podatak da Đoković na Rolan Garosu nije imao nijednu iznuđenu grešku u taj-brejku, dok je Jokić u plej-ofu NBA lige, iako nije forsirao šut, imao najbolje brojke.

– Postoji istraživanje o neurološkoj komponenti, gdje se gleda kako pojedinci reaguju u važnim situacijama. Očigledno je da se kod Jokića i Đokovića podigne hormonalni status i da oni u tim trenucima ostanu fokusirani. Sigurno je da oni imaju predispozicije za to, ali one mogu dodatno da se usavrše. To se posebno vidi kod Đokovića koji ozbiljno radi na tom segmentu. Upražnjava meditaciju, pokušava da ostane maksimalno fokusiran. Nastoji da u tim situacijama izvlači sve najbolje iz svoje igre i mentalno je veoma jak. Na drugoj strani, Jokić u kolektivnom sportu pored tog osjećaja za košarku očigledno zna kako da napravi kvalitetan tim od saigrača, pronalazi najbolja rješenja i očito ekipi donosi dodatnu sigurnost – dodaje Lepir.

Profesor filozofije u penziji Jovo Radoš nudi nešto drugačiji pogled na sportski fenomen Nikole Jokića i Novaka Đokovića i ističe da je tu potrebno, prije svega, imati razrađenu filozofiju života.

– U pitanju je balans, odnosno da čovek bude, kao što je govorio apostol Pavle, “telo, duša i duh”. Potrebna je ravnoteža i harmonija između te tri stvari. Potrebna je volja, a ona je uz talenat najvažnija. Svako može napraviti planove i sistem ishrane, ali čvrstu volju ne može da ima svako – kaže Radoš.

I on ukazuje na faktor inata.

– Moramo imati na umu da ljudi iz manjih sredina žele da se dokažu, a mi Srbi uvek želimo da pokažemo da smo posebni. Naši stari su vojevali u ratovima i bitkama. Danas dominiramo na sportskom polju i to u svetskim okvirima – procjenjuje Radoš.

“A čemu se tačno radujemo”, pitali su proteklih dana hejteri na društvenim mrežama tvrdeći da ne mogu da se poistovjećuju sa uspjesima Jokića i Đokovića jer od njihovih rezultata “niko ne može da živi bolje”. Na pitanje da li su uspjesi Jokića i Đokovića samo njihovi ili svih Srba, pisac Muharem Bazdulj odgovara da “na nekom najelementarnijem nivou, to jesu uspjesi njih dvojice”, ali da “kao što svaki navijač bilo kluba, bilo reprezentacije participira i u sreći zbog pobjede i u tuzi zbog poraza, tako je i njihov uspjeh istovremeno i uspjeh svih onih koji se tim uspjesima raduju, a u to spada ogromna većina Srba”.

– Jako mi je iritantan tipični cinični komentar tipa: “A čemu se tačno radujete?” Uostalom, svaka radost je dobrodošla, bez obzira na razlog. A ljudi ovdje vrlo dobro i lijepo osjećaju da je veličanstveni svjetski uspjeh napravio neko njihov. Đoković i Jokić su u mnogo čemu različiti, ali je jedna od njihovih sličnosti vrlo prirodan i normalan patriotizam. Nema ni kod jednog od njih ni traga šovinizma, ali nema takođe ni neke “anacionalne” orijentacije koju kod njih pojedinci očigledno priželjkuju. Obojica i mentalitetski imaju neke tipične srpske crte. E sada, naravno, tenis je individualni, a košarka timski sport. U košarci su Srbi jedna od dominantnijih nacija već decenijama, najprije kroz Jugoslaviju, naravno, a sada kao Srbija, dok do Đokovića Srbija nije imala tenisera iz samog najvišeg globalnog vrha. Ali u jednoj američkoj ekipi Jokić je toliko dominantan, skoro kao onomad Dirk Novicki, pa je i uspjeh tima Denvera individualno prvenstveno Jokićev uspjeh. Imajući u vidu koliko se Srbi širom svijeta “lože” na ovu dvojicu ljudi, to je uspjeh u kojem svi donekle učestvuju – kaže Bazdulj.

Koliko izjave tipa: “Dobar je trenutak da budete Srbin”, ili poruke tipa: “Kosovo je Srbija”, na Rolan Garosu imaju efekta na unutrašnjem, ali i na spoljnom planu i da li mogu da mijenjaju zapadnu svijest o Srbima, Balkanu i Balkancima, plastično nije moguće dokazati, ali neki primjeri govore da određeni uticaj postoji.

– Na spoljnom planu ovakve izjave definitivno jesu neka vrsta demonstracije srpske “meke moći”. Imamo li u vidu da su Srbija i srpski identitet posljednjih decenija u zapadnoj popularnoj kulturi znali biti satanizovani, ovo je svakako dobar primjer promjene paradigme. Iz perspektive fanova vrhunskog sporta, Srbija se kroz figure Đokovića i Jokića ispostavlja kao jako kul zemlja, zemlja koja ima duplo manje stanovnika od Lagosa, primjera radi, jednog grada u Nigeriji, a iz nje su stigli čak dvojica sportista koji su pokorili svijet. I važno je reći, ni Jokić ni Đoković “ne plešu samo jedno ljeto”. Njihova vrijednost je već dijahronijska, ne samo sinhronijska – napominje Bazdulj.

Ni činjenica da su najbolji na svijetu, svako u svojoj oblasti, nije dovoljna pojedinim važnim svjetskim medijima da ih ne omalovažavaju. Mnogo češće se to dešava u slučaju Đokovića, a posljednji primjer je prilično sramotan tekst iz britanskog “Gardijana”, objavljen dan nakon Novakovog trijumfa u Parizu.

– Mislim da je to posljedica ove pomenute doskorašnje satanizacije Srba i Srbije. Pazite, to se sve dešava u predvečerje Vimbldona, koji je, je li, najvažniji događaj godine unutar tzv. bijelog sporta, gospodske i aristokratske engleske razbibrige, a tim plemenitim sportom ne vlada neki njihov maneken, nego vlada nekakav iracionalni Srbin koji ih sve, već dvocifren broj godina, jede za doručak. I neki komentari na račun Jokića nisu do kraja lišeni tog antisrpstva. Ali opet, ima ta sitnica da mu, recimo, Barak Obama iskreno i pošteno čestita preko “Tvitera”, a ime mu napiše ispravno, sve sa završnim afrikatom, sve sa “kvačicom” iznad “mekog ć”. Znajući koliko često i takozvani eksperti naša imena skoro programski pogrešno pišu, ovo je jedna od tih stvari gdje čovjek skoro mora da bude ponosan na našeg sunarodnika i zemljaka koji nam, skoro i nehotice, svima vraća dostojanstvo – zaključuje Muharem Bazdulj.