Connect with us

Glas naroda

Antić: Đilasovo klatno se u Crnoj Gori pomjerilo ka trećem, ratlučkom, identitetu

Published

on

Piše: Čedomir ANTIĆ

Nažalost, imali smo pravo.

U Crnoj Gori nije riješeno niti jedno značajnije otvoreno pitanje. Politička javnost se nije umjerila, niti se okrenula „modernim evropskim“ temama. Nije došlo ni do pomirenja i ujedinjenja. Podjele stare više od vijeka samo su još jednom resetovane. Mada, u makar i djelimično demokratskim uslovima to nije mogao da bude potpuni reset, kao što je to bio slučaj 1945. ili 1989. godine.

Imali smo, na ovim izborima ponovo popis. Samo što se pojavio još jedan narod. Jedni ga zovu Srbogrci, drugi Crnosrpci, ja ih – zbog njihove želatinozne identitetske kakvoće i moralne spremnosti da se prilagode pritsku – zovem Ratluci.

Tek završeni izbori pokazali su nam da je tačna procjena da Srba u Crnoj Gori ima oko 20%, tojest da čine oko jedne petine stanovništva. Kada saberemo broj glasova koji je dobila koalicija okupljena oko Nove srpske demokratije, polovinu glasova SNP i Demosa, te polovine ili cijele dobitke malih, navodno srpskih stranaka, dobićemo negdje između 20 i 22% – ne možemo biti sigurni zato što neke od ovih koalicija okupljaju i dio ratlučkog stanovništva.

Crnogoraca u Crnoj Gori ima između 25 i 27%, nismo sigurni budući da su manjinski narodi uglavnom listom ujedinjeni oko svojih nacionalnih stranaka, sa izuzetkom Muslimana i Roma, od kojih je većina vjerovatno glasala za koaliciju oko DPS-a ali je izvjestan broj svakako glasao i za nacionalne stranke manjina, Evropu sad, i u sasvim malom broju za sve ostale stranke. Pravoslavno stanovništvo Crne Gore činilo je oko 72%, a zbir Srba, Crnogoraca i kombinacija (prema sumnjivom popisu iz 2011) čini nešto više od 74%. Dakle Crnogoraca i Srba u stanovništvu Crne Gore U POLITIČKOM POGLEDU ima između 45 i 49%. Ostatak  – do nešto više od 74% –  dakle između 25 i 29% čini stanovništvo koje možemo nazvati Ratlucima. Ratluka svakako ima i u manjim strankama. Dakle, sa sigurnošću možemo reći da je ovaj etnički i politički identitet danas najbrojniji u Crnoj Gori.

Ako se u Kraljevini Jugoslaviji ono Đilasovo identitetsko klatno pomjerilo ka integralnom srpstvu, gdje nije bilo ranije bez obzira na čisti srpski karakter crnogorske monarhije, a ako je ono u republici  pomjereno na jedan sasvim novi identitet – tokom prvih decenija dvojni, a od 1999. nov i ekskluzivan – sada možda govorimo o trijumfu i pomjeranju klatna ka trećem, ratlučkom, identitetu.  Neko bi možda mogao da kaže da identitet nije važan i da je moguće pored „maternjeg jezika“, od koga je crnogorski režim bio odustao, stvoriti „maternji identitet“. To je naravno besmisleno, jer Srbi i ostali narodi, koliko god da ih ima, moraju prvo da ostvare svoja puna prava i ravnopravnost, pa tek onda može da im bude ponuđena ta građanska ili evropska (šarena laža) solucija.

Srbi su i dalje obespravljeni, podzastupljeni i neravnopravni !

Sada kada su uz pomoć i voljom SAD i NATO-a, konačno morali da se pokažu i politički predstave, treba da kažemo odakle su – iz kojih političkih opcija – Ratluci došli.

Izvjesno je da je posle 2000. godine nestao tip pluralizma iz devedesetih godina. Do tada su srpske i crnogorske nacionalne političke stranke bile marginalne, a najveća podjela išla je linijom koja se po pitanju Srpstva i Srbije svodila na odnos prema režimu u Srbiji, Miloševiću i nepostojećoj zajedničkoj organozaciji SPS-a i izvornog DPS-a. To se promijenilo.

Posle raskola u izvornom DPS-u i naročito uspostave nezavisnosti Crne Gore 2006.,  srpske stranke su dobijale do 22% narodne podrške, a crnogorske su na svom izvorištu bile mnogo više vezane za režim i teško ih je poistovjetiti sa LSCG ili socijademokratskim partijama.

No, izvjesno je da je u ključnim časovima – na referendumu 2006. i izborima 2020. godine – ta „prosrpska opcija“ zahvatala oko 45% – nikada više (žao mi je što su Srbi branili lažnu jugosovensku ili SCG konfederaciju, ali to je tako, nisu ni u Srbiji građani, a ni elite shvatile problem koji je bilo moguće rješavati tek u „gorkoj“ nezavisnosti i stvaranjem integralno srpske opcije). Izvesno je da je, ako bi oduzeli samo sadašnje pristalice manjina, crnogorska opcija imala tek nešto više od 42%. Ovo je važno više identitetski nego li politički.

Zato su promjene iz 2020. bile moguće prije svega preko otvaranja crkvenog pitanja, u kome srpski narod ima prednost (jer prema istraživanjima prozapadnih agencija 62% građana Crne Gore pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi), preko namjerno, od strane SAD i saveznika izazvane nezainteresovanosti manjina i djelovanjem zapadnjačkih eksponenata preko URA-e i djelova SPC (Mitropolije). Tako smo čisto ratlučke i crnogorske  glasove  URA-e pretvorili u pobjedu opozicije, a kasnije je preko ratlučkih segmenata vlade stvorena stranka Evropa sad.

Logično je da je ona uglavnom okupila ranije glasove crnogorskih i manjinskih stanaka. Riječ je o značajnom dijelu od onih oko 23% ukupnih glasova građana na izborima koji razlikuju današnji zbir DPS i saveznika sa vanparlamentarnim SDP-om (oko 26%) i prosječnog rezultata DPS i saveznika koji im je omogućavao vlast posle 2000. godine. Ako uzemo da je DF od svog najboljeg rezultata (ne računajući 2020 i koaliciju u kojoj je bila čak i SPC) izgubio Medojevićevih oko 1% i da su Srbi glasali za Leposavića, Dajkovića…

Srpski gubitak u odnosu na ES je mali – možda 1 ili 2% ukupnih glasova. Ratluci oko Lekića su se osuli, na jednu trećinu prethodnih glasova, a i Abazović i Bečić su im dali 1 do 2% ukupnog broja birača. Dakle 26% Evrope sad došlo je  većim dijelom  – 16-18% (ukupnih glasova građana) od DPS-a i saveznika; a manjim 8-10% od ratlučkih i srpskih stranaka. Danas zato možemo da pretpostavimo koliko je ratluka glasalo za režim Mila Đukanovića – dakle negdje u prosjeku oko 1/3 njegovih glasova na izborima od 2000. do 2020. godine

Pouke ovih izbora su jasne. Nacionalno pitanje nije prevaziđeno, već je usložnjeno – konačno je na političku scenu izašao još jedan narod. Taj narod neće nestati kada Milatović dođe u godine Zdravka Krivokapića i prestane da se od njega razlikuje, a Evropska unija se raspadne. Naprotiv. Uskoro će ratlučka stranka birati ne samo ko će je od manjina prodržati, nego između srpske i crnogorske stranke. Nemojte mnogo da razmišljate koga će izabrati i bolje se koncentrišite na pitanje kako da ih preduprijedimo a ne napustimo našu nacionanu i državnu ideju.

Marginalizacija srpskih stranaka u Crnoj Gori treba da bude i upozorenje nacionalnističkim i demokratskim strankama u Srbiji. Godine 2000. su slučajnost, nespremnost SAD i mentalno stanje Vuka Draškovića učinili da nacionalna komponenta bude snažna u DOS-u. To je bila greška SAD i oni to znaju. Zato će, kada bude padao Vučić, primijeniti model iz Crne Gore – kansleovanje i marginalizaciju nepodobnih.

Nastojanja da preko velikih koalicija malih stranka ili opštim porukama („pravdu za sve“ može da obezbijedi samo velika a ne tek osnovana stranka) bakrotirala su na ovim izborima. Njihovi protagonosti nisu prešli cenzus. Da su sve srpske stranke išle zajedno, danas bi možda imale više poslanika od DPS-a. ES bi u tom slučaju sa manjinama i Abazovićem teže napravila koaliciju. To međutim nije samo krivica velikog ega naših vođa, već i Srbije čija vlast zloupotrebljava srpski narod i njegove stranke na partijskim mitinzima, a BIA podržava, vježba i automobilima snabdijeva bikčiće koji bi da postanu „srpski Milo Đukanović“.

U pamet se Srbi (Ratlucima se ne obraćam): ako ovako nastavi moraćemo da budemo zajedno u borbi za ravnopravnost i ne daj Bože stvaranje srpske države na zemlji naših predaka u kojoj nas obespravljuju.

Da parafraziram misao Džordža Vašingtona iz pisma generalu Lafajetu: ako i tada budemo djelovali odvojeno, možda ćemo na kraju visiti zajedno.

 

Glas naroda

Knežević: Stav oko Kosova ne mijenjam, odluku o mom ulasku u Vladu donijeću u konsultaciji sa organima DNP-a

Published

on

Odluku o eventualnom mom ulasku u Vladu na čelu sa Milojkom Spajićem donijeću u konsultaciji sa stranačkim organima. Ja sam svoj ključni politički cilj – pobjedu nad Milom Đukanovićem već ostvario, tako da je sve drugo, makar što se mene tiče, manje važno, smatra lider DNP-a Milan Knežević.

Knežević je u intervjuu za Večernje Novosti kazao da Spajićeva Vlada može napraviti dobre rezultate na unutrašnjoj koheziji i poboljšanju socioekonomskih uslova života svih građana.

Sudeći po dosadašnjim glasanjima u Skupštini, deluje da Spajićeva vlada ima veću podršku od Abazovićeve i Krivokapićeve. Ali, prošlo je tek mesec dana, tako da prave i konkretne rezultate možemo očekivati u sledećih godinu dana. Ono što je meni izuzetno važno jeste poboljšanje odnosa sa Srbijom i realizacija kapitalnih infrastrukturnih projekata koji su od velikog značaja za Crnu Goru“, dodao je Knežević.

Prema njegovim riječima, i prije potpisivanja koalicionog sporazuma, Spajiću je “jasno saopštio da ne pristaje na bilo kakva ideološka prevaspitavanja i savijanje nacionalne kičme”.

Spreman sam da stavimo moratorijum na sva pitanja koja nas dijele, ali svakako nisam spreman da zbog bilo koje funkcije pljunem na sebe, svoje pretke i svoje potomke. U tom pravcu moj stav oko Kosova kao sastavnog dijela Republike Srbije nije se promijenio, niti ga bilo ko može promijeniti. Moj dosadašnji politički angažman bio je ispunjen beskopromisnom borbom koju sam svjedočio robijama, montiranim sudskim procesima, protestima, progonima porodice i ni u jednom trenutku nisam zažalio zbog svojih odluka. Vjerovatno bih prilikom sastavljanja i ove vlade imao bolju startnu poziciju da sam bio spreman na revidiranje ključnih ideoloških i programskih načela. Iskrivljeni narativ o takozvanoj pragmatičnosti u politici kao vrhunskom modelu ponašanja podrazumeva da budete spremni za svaku izdaju, naloge i uloge koje od vas prave karikaturu i političku krpu. Mnogo sam srećan što nikad nisam bio dio tog maskenbala u kom mnogima i nisu bile potrebne maske”, poručio je Knežević.

Govoreći o svom koalicionom kolegi i predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću, Knežević je kazao da je uvjeren da će Mandić svojim iskustvom, autoritetom i državničkim kapacitetom dati pun doprinos u zakonodavnoj vlasti.

Ono što je veoma bitno jeste da Srbi u Crnoj Gori više nikad ne prolaze kroz institucionalnu golgotu privatne države, ali i da se i mi u vršenju vlasti ne ogriješimo ni prema jednom narodu i građaninu, jer bi onda bili isti kao oni protiv kojih smo se borili svih ovih decenija“, zaključio je Knežević.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Nije svjetski rat, već je svijet u ratu

Published

on

PIŠE: Veljko ZELJKOVIĆ (Glas Srpske)

U posljednje dvije godine zapanjujući broj oružanih sukoba je započeo, obnovljen ili eskalirao. Neki su bili potpuno zamrznuti, što znači da strane nisu izdržale direktnu borbu, drugi su dugo ključali, što je značilo da su borbe na niskom nivou povremeno izbijale. Sada su svi postali aktivni.

Lista obuhvata ne samo ratove u Gazi i Ukrajini, već i neprijateljstva između Jermenije i Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu, borbe u istočnom Kongu, previranja u Sudanu od aprila i krhki prekid vatre u Tigraju koji čini se da je Etiopija spremna da se “razbije” u bilo kojem trenutku. Sirija i Jemen nisu baš bili tihi tokom ovog perioda, a bande i karteli neprestano prijete vladama, uključujući one na Haitiju i Meksiku. Naravno tu je i mogućnost izbijanja velikog rata u istočnoj Aziji, poput vojne invazije Kine na ostrvo Tajvan, ali i najnovija akcija venecuelanske vojske usmjerena na Gvajanu. Sve njih podstiču veliki trgovci oružjem, nebitnost Ujedinjenih nacija, opadajući uticaj SAD te sveprisutnost dezinformacija i manipulacija medijima.

Kaskada sukoba

Upozorava na ovo američki profesor političkih nauka sa Univerziteta u Čikagu Pail Post, pozivajući se na program podataka o sukobima, koji prati ratove na globalnom nivou od 1945. godine. On je 2022. i 2023. godinu označio kao najkonfliktnije na svijetu od kraja hladnog rata.

Još u januaru 2023. godine, prije nego što su mnogi od navedenih sukoba izbili, i zamjenica generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Amina Mohamed oglasila je alarm, napominjući da je mir “pod ozbiljnom prijetnjom” širom svijeta. Naizgled kaskada sukoba dovodi do jednog očiglednog pitanja – zašto? Prema riječima Pola, rasprostranjenost rata, a ne samo njegova upornost, sada bi mogla biti naša budućnost”.

Odgovarajući na pitanje “zašto se sve ovo dešava” Pol kaže da postoje tri teorije koje mogu objasniti ovaj negativni fenomen, a koja god bila ispravna, ishod sugeriše da će se sukobi vjerovatno nastaviti “razmnožavati” još neko vrijeme.

Vojna industrija

Ono što je takođe interesantno u ovoj priči jeste i nedavno objavljeni podataka kako je rat u Ukrajini pokrenuo američku vojnu industriju na nivo neviđen decenijama. Potvrdili su to i iz Ministarstva odbrane SAD, navodeći kako je ono u proteklom periodu naručilo opremu vrijednu više od 27 milijardi američkih dolara od 37 dobavljača. Dodali su i da su od početka rata u Ukrajini SAD dale oko 44 milijarde dolara pomoći Ukrajini. Pomoć je pružena ili nakon predsjedničkih odluka, gdje se oprema izvlači iz vojnog inventara i šalje u inostranstvo, ili putem Inicijative za pomoć u bezbjednosti Ukrajine, gdje vlada direktno sklapa ugovor sa vojnom industrijom.

Prvo objašnjenje je slučajnost – odnosno, današnju količinu ratova trebalo bi posmatrati kao nešto više od niza nesrećnih događaja koji se mogu ponoviti ili pogoršati u bilo kojem trenutku. Iako je ova teorija možda razumna, nije umirujuća niti pomaže u predviđanju kada će se sukobi pojaviti ili koje će razmere na kraju poprimiti.

Iako se slučajnosti svakako događaju, trenutni sukobi događaju se, ipak, u vrijeme velikih promjena u međunarodnom sistemu. Čini se da je era Pac Americane završila, a SAD više nisu toliko moćne da kontrolišu čitav svijet, navedeno je u Polovoj analizi.

Do 2010. SAD su se zaglavile u dva izgubljena rata i oporavljale su se od finansijske krize. Svijet se takođe promijenio, a moć se razlila s jedinstvenog pola Vašingtona na više sila u usponu.

Takmičenje velikih

Pol u svojoj analizi podsjeća i na riječi nekadašnjeg državnog sekretara SAD Džona Kerija, koji je 2013. rekao: “Živimo u svijetu koji više liči na 18. i 19. vijek”, a multipolarni svijet, u kojem se nekoliko velikih sila takmiči za prednost na globalnoj pozornici, krije potencijal za više sukoba, velikih i malih.

Konkretno misli se najviše na Kinu, koja se pojavila kao velika sila koja želi da utiče na međunarodni sistem, bilo iskorišćavanjem ekonomske privlačnosti svoje inicijative “Pojas i put” ili vojnom revizijom statusa kvo u svom regionu.

Rusija nema kinesku ekonomsku snagu, navodi dalje Pol u svojoj analizi, ali i ona nastoji da dominira svojim regionom, uspostavi se kao uticajan globalni igrač i da revidira međunarodni poredak.

Obje su zemlje dovoljno jake da poremete međunarodni poredak pod vođstvom SAD, koristeći osjećaje koje dijele sa zemljama širom globalnog Juga. A takmičenje velikih sila može biti recept za nered.

Ta multipolarnost nije jedina promjena koja prethodi sadašnjem talasu sukoba. Ali, druge promjene, poput klimatskih promjena i posljedice virusa korona, kao da upućuju na multipolarnost, ako ne kao uzrok, onda kao faktor neefikasnosti globalnog odgovora, a time i rizika prema još većem sukobu. To znači da se saradnja koja je neophodna ne može odvijati u sistemu u kojem se velike sile stalno takmiče.

Unakrsna vatra

Rat u Ukrajini, najveći rat u Evropi od Drugog svjetskog rata i rat koji će se nastaviti i nakon 2024. godine privlači pažnju međunarodnih aktera koji bi inače bili u dobroj poziciji da spriječe eskalaciju bilo koje od navedenih kriza.

Ovaj slučaj nije isto što i distrakcija velikih sila, u kojoj se najmoćnije države svijeta jednostavno ne uspijevaju fokusirati na nove krize. Umjesto toga velikim silama nedostaje diplomatski i vojni kapacitet da odgovore na sukobe izvan Ukrajine i drugi akteri to znaju.

Tu je i rat u Gazi. Budući da su velike sile svoje diplomatske i vojne resurse fokusirale na Ukrajinu, Hamas je procijenio da je međunarodno okruženje prikladno za napad na Izrael.

Ova tri objašnjenja – slučajnost, multipolarnost, ruski rat u Ukrajini – međusobno se ne isključuju. Ako ništa drugo povezana su, jer su ratovi složeni događaji. Takođe pad američke hegemonije doprinosi rastućoj multipolarnosti, a takmičenje velikih sila sigurno je hranilo odgovor Zapada, koji je najčešće bio preko “posrednika”.

Posljedica toga je da su drugi uhvaćeni u unakrsnu vatru velikih sila ili će sami pokušati zapaliti požar. Čak i ako se nijedan od ovih ratova ne izdigne na nivo trećeg svjetskog rata, oni će svejedno biti razorni. Ne moramo biti u svjetskom ratu da bismo bili u svijetu u ratu, poručio je Pol, na kraju svoje analize.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Medojević: Organizovani kriminal u Crnoj Gori ima politički background

Published

on

Predsjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević izjavio je u emisiji “Slobodna zona” sa Draženom Živkovićem na Prvoj televiziji da strane službe odavno pored šverca cigareta prate i šverc kokaina.

Negdje 2000. godine kada su se dešavala ubistva, crnogorski regionalni kartel biva povećan na svjetski nivo i počinju da švercuju i kokain. Strane službe su do tada pratili duvanski kartel i znali su da sami vrh države stoji iza toga. Milo Đukanović je trebao biti uhapšen još tada“, kazao je Medojević.

On dodaje da je Đukanović došao do projekta nezavisnosti kako bi se obezbijedio od gonjenja.

Ja kao suverenista sam shvatio da se pravi pakt sa đavolom i da će Đukanović dobiti podršku globalne duboke države i dobiti zaštitu za kriminalne poslove a zauzvrat obavljati zadatke. Bivši ambasador Montgomeri je to i priznao. Građani Crne Gore sada vjerovatno pažljivije doživljavaju ovo što sam ja pričao a to je da je organizovani kriminal u Crnoj Gori političkog background-a“, dodao je je lider PzP-a.

On tvrdi da su Pljevlja bila centar za šverc a da je luka Bar bila transportna zona jer nisu posjedovali skener.

Ako se pokazala tačna moja pretpostavka da je organizovani kriminal političkog profila a ne krivično-pravnog, onda dolazimo do činjenice da su ti klanovi nastali u kabinetu predsjednika Vlade Mila Đukanovića i u DPS-u. Zbog toga sam ja često govorio da je Crna Gora Kolumbija na Jadranu“, kazao je Medojević.

„Zoran Lazović bio logistika za prevoz pošiljki“

Tvrdi i da je Đukanović tada bio na čelu države a duvanski kartel nastaje preko SDB-a i njima bliskih tajkuna.

To je bio državni posao i stvorila se priča da to mora da se radi zbog plata i penzija“, podvukao je on.

Medojević podvlači da postoje mnogi slojevi ovog posla.

Imali ste kriminalizaciju pomorstva gdje su regrutovani ljudi na Banovom brdu da budu kuriri. Napravljena je kriminalna korporacija podržana od strane DPS-a, koji su političko krilo transnacionalnog kriminala. Ustavom i Zakonom postoji ta mogućnost“, podvukao je on.

Preko vlasti su oni uzeli ANB, tvrdi Medojević i dodao da je Zoran Lazović pored te funkcije koju, kako kaže nisu ni obavljali, već su bili logistika za siguran prevoz tih pošiljki.

Ovo je bio raj za stvaranje kartela. Postajete poslovni partneri sa tim ljudima, možete dobiti crnogorski pasoš… Oprali su milijarde evra preko banaka koje su povezane sa porodicom Đukanović. Vidjeli ste kako su oni ulazili i izlazili iz Crne Gore. Raj na zemlji i to je Đukanović iskoristio. Došlo je do onoga do čega uvijek dođe – međusobne alavosti“, podvukao je Medojević.

Kokain se proizvodi u džunglama Kolumbije, objašnjava on, od strane ljevičarske gerile, a kilogram, od koga se dobije 3, a kilogram takvog kokaina košta 225.000 evra.

Činjenica koja ide u prilog težini ovog problema je to što cijena kokaina raste, kao i profit, i tako je Crna Gora bila lagana žrtva“, kazao je Medojević.

„Abazović laprda, šverc cigareta je nastavljen“

Govoreći o švercu cigareta – i dalje se sprovodi a sve što Dritan Abazović govori je obično laprdanje.

Šverc cigareta će stati onda kada premijer ne bude na njihovom platnom spisku. Zdravko Krivokapić od maja 2021. godine je isto na spisku. 96 šlepera je tada prošlo. Svi ti ljudi koji su se bavili švercom nisu bili u Crnoj Gori od avgusta 2020. do maja 2021. kada su vidjeli da Krivokapić jedva čeka da se taj šverc nastavi. Tu je bio i Spajić i Vukšić, koji je bio advokat jednog od vođa Kavačkog klana“, podvukao je Medojević.

Abazović i Krivokapić, dodaje, nisu pokretali nikakve akcije povodom ovoga, a zapadni partneri su sumnjali da informacije koje su prosleđivane njima dvojici od strane zapada, završavaju kod onih koji trebaju biti pod istragom.

Sjećate se kokaina u Zeti… Amerikanci daju operativne informacije ali ne svima. Kako niko nije došao da pokupio 1.500 tona kokaina? Neko je provalio da ga DEA prati, ako ga nisu sad uzeli tunelom. Sjećate se Volija. Tone kokaina na ulici su više stotina miliona evra. Zbog 200 kilograma su ovamo gubili životi. Tu se ne prašta ni kilogram, a kamoli tone“, podvukao je on.

„SKY je validan dokaz – kakva je poruka kada se Đukanović još uvijek mirno šeta?“

U SKY aplikaciji se vide da se ključni ljudi tužilaštva koriste u međusobnim obračunima klanova.

Belivuk i Miljković su došli u Crnu Goru kada je DPS pao. Zato sam tražio čišćenje od plaćenika mafije jer sa tim ljudima nema budućnosti. Ti ljudi nikada neće raditi po zakonu. Jedno je kad je neko korumpiran u Upravi poreza, a potpuno drugo kada je u pitanju vrh policije i obavještajnih službi“, kazao je Medojević.

„Aco pobjegao u Ženevu čim je DPS izgubio vlast, tamo je jedna od najvećih stanica najveće svjetske obavještajne službe“

Akcija, dodaje, mora početi od strane naroda i uporedio je italijansku Cosa Nostru gdje se nisu digli političari, već je narod podigao revoluciju.

Građani ne mogu da stoje i čekaju da neko umjesto njih riješi ovaj problem. Ova bolest je u metastazi i zahvatila je sve organe. Niko ne smije Mila Đukanovića da pozove na odgovornost. Komunikacija preko SKY aplikacije se koristi sudovima EU kao zakonito stečen dokaz. Mislim da je juče bilo suđenje u Italiji protiv narko bossa koji je imao svoje ostrvo u Dubaiju. U njegovom suđenju se koristi SKY aplikacija. Kakva je poruka kada svaki dan o tim porukama čitamo – pa zna se ko je na vrhu piramide, a Zdravko Krivokapić mu priča da je poštovani predsjednik“, podvukao je Medojević.

Tvrdi da Đukanović mirno živi u Crnoj Gori iako njegov brat, čim gubi vlast, seli se u Ženevu.

Zašto u Ženevu? U Ženevi je jedna od najvećih stanica najveće svjetske obavještajne službe“, kazao je on.

Komentarišući popis, Medojević tvrdi da je znao da će Spajić pristati na sve jer su razvili servilni mentalitet.

Da se DF ovako ponašao nikad Đukanović ne bi bio smijenjen“, jasan je on.

Komentarišući popis stanovništva, Medojević tvrdi da će biti interesantno koliko imamo Rusa i Ukrajinaca, kao i Turaka.

Možda ruski bude tražen kao jezik u službenoj upotrebi“, tvrdi Medojević.

Nastavi Citanje

U Trendu