Piše: Stefan Đukić (velikeprice)

Konačan i vjerujem poslednji silazak Mila Đukanovića sa vlasti je prilika da se na ovaj ili onaj način osvrnemo na aspekte te, istinski predugačke vladavine. Većina tekstova na tu temu će nesumnjivo isticati podjele koje je ostavio, kako u Crnoj Gori, tako i u regionu, intenzivirajući stvarne ali i porađajući vještačke divizije po svim društvenim slojevima.

Vjerovatno će biti i onih koji će prihvatiti neke njegove loše aspekte samo što će ih nastavljati sa “ali” i pisati o NATO-u, nezavisnosti i navodnom proevropskom kursu. Zanimljivo je da postoji i jedan aspekt koji ne dolazi iz domena diobe, postoji nešto u čemu je Đukanović ujedinjavao sve svoje partijske takmace ali i mnoge činioce iz civilnog društva, medija, sudske vlasti te svih sfera društva. Bivši predsjednik i premijer Crne Gore je tako najzaslužniji za poslednje klasno, a mogli bismo to nazvati i kastinsko, raslojavanje ove države.

Politička klasa je termin koji je skovao italijanski politički teoretičar Gaetano Moska govoreći tada (izraz skovan u devetnaestom vijeku) o maloj grupi ljudi, veoma aktivnih u politici, od kojih polazi sva moć. Istražujući mehanizme obnavljanja vladajuće klase i karakteristike političara skovao je ovaj izraz jer pomenuta “vladajuća klasa” djeluje suviše opširno da bi ispravno zahvatila sisteme parlamentarne demokratije, političke stranke i sveobuhvatnu birokratiju.

Njemački sociolog Maks Veber o njima kaže da oni ne “žive za politiku”, već su politički karijeristi, navodno specijalizovani za različite oblasti javne uprave.

U medijima je učestalije da čujemo izraz na kom insistiraju i sami političari, a to je “politička elita”. Iako ta sintagma može imati negativan prizvuk, taj prizvuk nije nužan jer eliti pripada da upravlja, eliti pripadaju privilegije, elitom se može postati uz velik i krvav rad pa ćete i vi biti ovjenčani lovorima. Ništa u jeziku niti u javnosti nije slučajno, pa tako ni favorizovanje “političke elite”.

S druge strane, klase su nešto drugo, one su forme svjesno izgrađene radi razdvajanja, radi podjele moći, ali prije svega radi nesrazmjerne podjele privilegija u kojima niže, potlačene klase uvijek rade za one povlaštene, za one na “visini”.

Političke klase kao takve postoje u mnogim državama. Dobro znamo za britanski klasni razvoj viših slojeva koji ide preko Etona i Oxbridge, kao što znamo i za francuski “Ecole national d’administration” koji se sad zove “Institut nationale de public service”, i kroz koji su prošli i Makron, i Širak, i Oland, i mnogi drugi.

Ni cijeli birački spisak im ništa ne može

Crna Gora nema takav institucionalizovan sistem stvaranja političke klase, pa je Đukanović, namjerno ili slučajno odlučio da ad hoc rješenjima stvori sopstvenu, u vlasti i opoziciji. On je na tome radio i u svojim počecima, tokom zajedničke države, ali je pravi zamah taj njegov projekat dobio nakon nezavisnosti 2006.

U dobu SRJ možemo vidjeti svojevrsne “dozvole” da predstavnici različitih partija mogu obavljati neke “posliće”, pa je tako čuveno dozvoljavanje švercovanja nafte preko Skadarskog jezera u doba najgorih sankcija gdje je svaka politička “snaga” imala svoju plažu putem koje je mogla obavljati posao. Neke privilegije su bile i formalne, kao kroz zakon koji je omogućio bivšim poslanicima da dobiju privilegovane penzije nakon samo jednog skupštinskog mandata te da decenijama primaju po tri-četiri prosječne plate na ime svog skupštinskog staža.

Ipak, pravi projekat kreće nakon nezavisnosti. Okvir za to je postavljen u Ustavu Crne Gore. Uprkos tome što član 2 ističe da je građanin nosilac suverenosti, njegove mogućnosti za ispoljavanje te suverenosti su izrazito male.

Privilegije su bile raznovrsne, neke simbolične a neke ogromne, ali su postojale u svakom dijelu društva. U tome je Milo Đukanović bio majstor

Jedina politička “moć” koju imaju je da glasaju za svoje izabrane predstavnike u skupštini. Nakon toga im ostaje samo da čekaju sledeće izbore. Nemaju moć ni da, koliko god potpisa skupili, pokrenu proces uskraćivanja povjerenja i skraćenja mandata. Kada već govorimo o izboru poslanika, svaki od njih je vlasnik svog mandata ali građani ne mogu glasati za bilo kog pojedinca niti se individualno kandidovati kao pojedinci. Umjesto toga glasaju za partijske liste koje zavise od stranačkih čelnika koji te liste formiranju po sopstvenom nahođenju i “zaslugama” članstva. Ovo je važno jer ukida odnos između “nosilaca suvereniteta” i njihovih ovlašćenih predstavnika zato što građani nemaju kome da se obrate, predstavnici su potpuno insulirani u svojoj klasi. Sve je to propisano zakonom o izboru odbornika i poslanika.

Kada tome dodamo da građani, uz dovoljan broj potpisa, mogu predlagati zakon isključivo preko ovlašćenog poslanika, ali da ne mogu učestvovati u raspravi niti zakon povući u slučaju da, kroz skupštinsku proceduru, on izgubi predložen smisao, to govori da je ta odredba prazna i da isključivo politička klasa može uticati na zakonodavstvo. Isto tako, ako se skupi dovoljan broj potpisa, građani mogu predložiti referendum o skoro svim pitanjima ali skupština ne mora taj referendum da raspiše, niti je on, ako se i raspiše, obavezujući, već isključivo konsultativan. Broj potpisa može biti jednak broju birača u biračkom spisku, to opet ne utiče.

Posredno sam učestvovao u situaciji u lokalnom parlamentu u svom gradu kada je jedna građanska inicijativa stigla do odbornika. Radilo se o takozvanoj “Čempres revoluciji”. Svjesni popularnosti inicijative odbornici vlasti nisu htjeli da glasaju protiv, već su odlučili da budu uzdržani. Uprkos tome što je, kada se izbroje samo glasovi za i protiv, daleko više bilo onih za usvajanje inicijative, ista nije prošla jer je i od jednih i od drugih bilo više uzdržanih glasova, onih bez mišljenja.

Zakonodavstvo tako omogućava da se inicijative i namjere građana odbace ne samo glasanjem “ne”, već i glasanjem “uzdržan”, glasanjem da neko ko je tu da bude predstavnik ima pravo da nema mišljenje, nema ono za šta je odabran i plaćen.

Zbog svih ovih zakonodavnih prepreka obični ljudi su samo dekor u odlučivanju, ne mnogo različita od “marve” kako je Ruso nazvao lažnu privilegiju Engleza da jednom u četiri godine odu na birališta, a da nemaju nikakvo pravo odlučivanja. Ne postoji nikakva obaveza poslanika i političkih stranaka da prate bilo šta što im nalože njihovi glasači.

Lagodni život iza skupštinskih zidina
Politička klasa je tako dalje, uz Đukanovićevo upravljanje, sebi izglasala dugačak niz privilegija na svakom koraku, razdvajajući sebe u višu, srednju i nižu klasu. Građani su tako ostali kao “proli” iz Orvelove 1984, svjetina u koju se neki zaluđeni Vilson Smit može uzdati da promjeni sistem, ali koja nema nikakvu, baš nikakvu, moć.

Prvi niz privilegija vezujemo za poslanike kroz zakon o izboru odbornika i poslanika. Njime su predviđene visoke plate, dodatke za rad u odborima, naknade za putovanja (iako su poslanici nerijetko imali stambeni prostor u Podgorici ali su prijavljivali boravište u drugim opštinama), naknade za “odvojeni život”, istovremeno partije su dobijale prostorije od Skupštine, službeni automobil, prilike za službena putovanja u inostranstvo, pa i sitnice kao što su telefon i smiješne cijene u skupštinskoj menzi.

Nakon prestanka mandata su mogli primati pun iznos zarade još 12 mjeseci, bez potrebe da rade išta. Ovim je Đukanović lako uticao na svoje oponente – možemo se ne slagati, ali nema potrebe da rizikujete lagodan život koji imate iza skupštinskih zidina. Glumite, vičite, bojkotujte, ali budite sigurni da poslednjeg u mjesecu uzmete platni listić sa blagajne i ne propustite svoje privilegije.

U javnom sektoru su se ugovori na neodređeno dobijali brzo, prilike da se ide na seminare, usavršavanja, a varijabila se uvećavala iz godine u godinu

Toj nižoj političkoj klasi koja je imala sigurne zarade i kratko radno vrijeme pripada i čitav niz službenika, namještenika, državnih sekretara i slično. Kao i poslanici, i oni su imali pravo na basnoslovne otpremnine o kojima su ljudi zaposleni u privatnim kompanijama mogli samo da sanjaju.

Da biste dobili “bijeli hljeb”, odnosno 100% zarade dvanaest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa, vi niste morali da ispunite nikakav poseban uslov. Mogli ste biti vršilac dužnosti tri mjeseca, mogli ste samoinicijativno dati otkaz, sljedovalo vas je 12 plata i lagodan život, sve omogućeno kroz Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru.

Uz to, u javnom sektoru su se ugovori na neodređeno dobijali brzo, prilike da se ide na seminare, usavršavanja, a varijabila se uvećavala iz godine u godinu. Nijedna od briga koju su brinuli ljudi u privatnom sektoru za njih nije postojala.

Imaš kuću, evo ti i stan (u Podgorici)
Kupivši legislativno, zahvalnost kako političara, tako i birokrata, odnosno pokazujući im da imaju šta da izgube ako ne igraju političku igru u kojoj je ipak na kraju skoro uvijek pobjeđivao DPS, bilo je potrebno da se napravi selekcija jer nije politička klasa mogla biti uniformna, neophodno je bilo da postoje razlike. Tako je kroz naizgled benigan “Zakon o stanovanju i održavanju stambenih zgrada” Đukanovićev DPS sa svojim satelitskim partijama (SDP, BS, LP, HGI) postavio zakonski osnov za dodjele takozvanih funkcionerskih stanova i kredita. Time su socijalističku tekovinu po kojoj su radnici u fabrikama mogli nakon decenija rada da dobiju stambeni prostor (a i tu su nam poznate široke zloupotrebe) pretvorili u način da nagrađuju podobne političare i funkcionere stanovima plaćenim od novca svih građana.

Šema je bila da stan, u vrijednosti od recimo 100 000 eura, poslanik ili funkcioner prati 20%, a ostatak pokrije “država”, odnosno građani, poreski obveznici. Tako su oni dobijali stanove koje bi kasnije preprodavali i na njima zarađivali. Bilo je direktora i funkcionera koji su imali i kuće i vikendice ali nisu “imali stan u Podgorici”, pa bi ga dobili na račun svih građana. Nekima ni stanovi nisu bili dovoljni nego su tražili bespovratne kredite za uređenje tih istih stanova. Nije samo najuža politička klasa profitirala. Stanove i kredite su dobijale sudije Ustavnog suda, sudije Privrednog i Višeg suda, a posebno se ističe Vesna Medenica, takozvana alfa i omega crnogorskog sudstva (koja se sada nalazi pod ozbiljnim optužbama i u istražnom zatvoru je) kojoj je čak tri puta rješavano stambeno pitanje novcem svih građana, istih onih nosilaca suvereniteta.

Ovaj benefit su imali i tužioci, nastavno osoblje univerziteta, mnogi drugi bliski političkoj klasi u užem smislu. Dok bi običan građanin stan koji košta 50 000, platio 75 000 kroz stambeni kredit, politička klasa je plaćala petinu tog iznosa. Time je stvaran značajan ekonomski jaz te ozbiljna razlika u mogućnostima više klase u odnosu na ostale, a kada se takvo raslojavanje jednom učini, ono se kako godine idu samo uvećava.

Za sebe kao vrh piramide, Đukanović je odredio poseban zakon o predsjedniku. Taj zakon je interesantan zato što nudi samo privilegije, ali ne i obaveze. Tako će sada, nakon silaska sa funkcije, on zadržati poziciju “počasnog predsjednika” koja mu daje službeno vozilo, obezbjeđenje, prostorije, platu, u suštini sve što je imao dok je obnašao tu funkciju, sem bilo kakvih obaveza. Može svoje vrijeme da provodi kako želi.

Privrednici i prijatelji

Ono što ne znamo jeste na koji je način, bivajući tokom cijele svoje karijere na javnom budžetu, Đukanović uvećao svoje bogatstvo, prikupio kolekciju najskupljih satova, kako putuje na najluksuznije destinacije dok se njegova supruga u svakoj prilici viđa u najskupljim modnim kreacijama. Ne znamo ni na koji način je njegov sin razvio svojevrsnu imperiju firmi za solarnu i hidro energiju, te za IT usluge. Ne znamo ni zbog čega su otvarali of-šor firme na Kipru i u poreskim rajevima, što smo vidjeli u Pandora papirima. Imamo samo pretpostavke.

Među višom političkom klasom je tako cijela njegova porodica, imajući u vidu da je njegov brat vlasnik Prve banke, preko koje su isključivo isplaćivane mnoge državne naknade i u kojoj je uvijek držan novac Elektroprivrede Crne Gore, obezbjeđujući joj likvidnost. Znamo i da je njegova sestra, advokatica Ana Kolarević, uvijek bila uključena u procese privatizacije, kao što je i ona za Telekom Crne Gore, za koji je i dalje, zbog sumnji o korupciji, otvorena tužilačka istraga a pred američkim SEC-om su direktni kupci, direktori Mađar Telekoma (preko kojeg je njemački DT kupio cijelu crnogorsku telekomunikacionu infrastrukturu) platili milionske kazne jer su doveli američku kompaniju, zainteresovanu za tu privatizaciju, u podređen položaj.

Socijalističku tekovinu po kojoj su radnici u fabrikama mogli nakon decenija rada da dobiju stambeni prostor (a i tu su nam poznate široke zloupotrebe) DPS je pretvorio u način da nagrađuje podobne političare i funkcionere stanovima plaćenim od novca svih građana

Posebno mjesto pripada “privrednicima” koji su se obogatili u crnogorskoj verziji “crony” kapitalizma, gđe su za budzašto dobijali nekadašnju “društvenu” imovinu, prodajući sve što vrijedi, dobijajući državne koncesije dokle god je bilo profitabilno, istovremeno ne plaćajući poreze i doprinose, a nerijetko ni zarade zaposlenih.

Slučajevi “biznismena” kao što su Dragan Brković i Veselin Barović, koji su zatvorili maltene svaku firmu koju su privatizovali dovodeći je do stečaja, a istovremeno ostavljajući ogroman poreski dug i ne vraćajući kredite za koje je garantovala država, jesu ekstenzivni. Istovremeno, oni sami i njihova bogatstva nisu ničim “načeta”. Nekoliko serijala TV emisije “Mehanizam” je rađeno o različitim načinima na koji se ova klasa “biznismena” bogatila ne plaćajući ništa od dažbina državi, što je onda te neplaćene obaveze opet svaljivalo na kičmu svih ostalih, malih privrednika, preduzetnika, običnih ljudi.

NVO kooperacija

Civilni sektor takođe ima svoje učešće u političkoj klasi. Nesumnjivo da veliki broj ljudi u NVO-u čine aktivisti i posvećeni ljudi koji se bore za đecu, žrtve nasilja, ženska prava, razvoj kulture. Ali oni na vrhu, najzapaženiji u medijima su uživali u zakonima koje su DPS i Đukanović skrojili tako da imaju garantovano mjesto u različitim savjetima, odborima, da budu prisutni na mjestima odlučivanja bivajući tako suštinski kooperativni uz malobrojne kritičke izlete.

Mjesta koja bi po prirodi stvari trebalo da pripadnu građanima, nosiocima suvereniteta, tako su prepisana NVO sektoru, koji ih je uglavnom dijelio između nekolicine koja se nalazila na vrhu, vrhu koji je dobijao pozicije u odborima, ali i “pobjeđivao” na državnim konkursima za finansiranja.

Dio sektora kulture i sporta su takođe uvršteni u ovu klasu kroz netransparentne dođele prava na doživotnu naknadu, kroz klijentelističko dijeljenje državnih priznanja, kroz mnogobrojne grantove, povlaštene prilike za učešće na međunarodnim skupovima, kroz besplatne karte u Montenegro Airlinesu. Privilegije su bile raznovrsne, neke simbolične a neke ogromne, ali su postojale u svakom dijelu društva. U tome je Milo Đukanović bio majstor.

Ovo su samo neki od primjera u trideset godina tokom kojih je nova, a opet prvobitna akumulacija kapitala izvršena na jedan nov način. Bilo kroz namještene privatizacije ili kroz zakonska rješenja, vladavina Mila Đukanovića je stvorila jednu političku klasu, kod koje je sva moć, ali i skoro sva finansijska sredstva i privilegije da se ta moć ne izgubi. Vratimo se na početak i podsjetimo se opet Rusoa – “Čovjek se rađa slobodan a svugđe je u okovima”, pisao je u “Društvenom ugovoru”. Tako je i naš građanin Ustavom definisan nosilac suvereniteta ali nema prava da se pita o bilo čemu.

Vladavina Mila Đukanovića će sigurno ostati zapamćena po društvenim promjenama, bilo onim državnim, bilo time što je iskopao rovove među ljudima po svim linijama, do te mjere da su i porodice podijeljene. Pitanje je da li će biti zapamćen i po ovome – da je svojim djlovanjem stvorio novu političku klasu koja se lažno predstavlja kao elita a kojoj je zakonima omogućeno da donosi odluke po svim pitanjima, da posjeduje sve moguće privilegije, da u jednom formativnom momentu za Crnu Goru akumulira veliki kapital, zahvaljujući kojem će utvrditi svoju moć za buduća pokoljenja i uvijek držati tog kukavnog građanina kao smokvin list građanske države u Ustavu, ne dajući mu ni zrno prilike da odlučuje o svom životu u političkom smislu.

Sve se to može promjeniti, samo što do promjena može doći jedino ako dovoljan broj pripadnika te formirane političke klase odluči da glasanjem oduzme sopstvene privilegije, a to djeluje realno taman toliko koliko je realno da glasaju da umanje sebi zarade ili da prištede u skupštini i vladi.

Na novim nosiocima vlasti je da nas iznenade, mada takva nada djeluje uzaludna.

Toliko lude stvari se nisu čak ni u Crnoj Gori dešavale.