Connect with us

Društvo

U albanskom logoru za srpske civile, žene, djecu i starce u Plavu pobijeno preko 30 mališana mlađih od 10 godina

Published

2 years ago

on

4. jula 1941. u Plavu, na sjeveroistoku Crne Gore albanski balisti i vulentari pod nadzorom italijanskih okupacionih vlasti osnovali koncentracioni logor. U ovaj kazamat smrti su dovođeni pravoslavni Srbi iz okoline Plava, procjenjuje se preko 500 civila, od kojih najvećim dijelom žene i djeca. U samom logoru je umoreno preko 30 mališana mlađi od 10 godina.

Logor Plav je bio jedini logor na teritoriji okupirane Crne Gore u Drugom svjetskom ratu za žene i djecu. U njemu su albanski balisti utamničili isključivo civile, a najvećim dijelom bili su to žene, djeca i starčad.

Sam logor je osnovan početkom jula mjeseca 1941. godine i to u privatnoj višespratnoj kući porodice Vukote Džudovića. Kasnije su albanski balisti uz pomoć vulnetara i po drugim kućama u Plavu pravili zatvore, što je od same varočice napravilo sistem kazamata.

S obzirom da se ovaj logor nalazio pod italijanskom okupacionom nadležnošću, to su nakon užasnih tortura nad bespomoćnim civilima stražari zamjenjeni sa italijanskim vojnicima.

Uslovi u logorima su bili nepodnošljivi i zastrašujući, koji su bili još strašniji zbog psiho-fizičkih tortura od logorskih čuvara.

Plavski sistem logora je zatvoren krajem 1942. godine, kada su logoraši prebačeni jedan dio u Peć, a drugi u albanski grad Kavaju. Treći dio je uspeo da pogbjegne. Kroz ovaj logor u Plavu je prošlo najmanje 500 Srba, iako pojedini autori i svjedoci tvrde da ovaj broj je daleko veći.

Ovaj logor je više od osam decenija tabu tema, ne samo u komunističkom režimu već i i nakon 1991. godine. Vrlo malo ima literature i dokumentarnih filmova o Plavskom logoru, svega dvije knjige.

OSNIVANJE LOGORA

Čitava Crna Gora je u proljeće 1941. godine potpala pod Muslolinijevu zonu odgovornosti gdje su italijanske fašističke jedinice bile zadužene za kontrolu zločina i etničkog čišćenja, odnosno genocida nad Srbima, koje su organizovano i sistematski sprovodili albanski balisti i vulnetari.

Vulnetari su bila neka vrsta dobrovoljačke milicije, sastavljena uglavnom od Arbanasa sa Kosova i Metohije, ali i sjevernih dijelova Albanije. Bili kvislinzi su pod kontrolom italijanske okupacione komande. I Arbanasi i Italijani su imali geslo: „Ako hoćeš da ubiješ jedan narod, prvo mu ubij djecu!“

Već 4. jula 1941. godine vođe lokalnih bandi balista i vulentara Šemso, Rizo i Šabo Ferović su zauzeli višespratnu kuću Vukote Džudovića i tu je počelo dovođenje nevinih i nenaoružanih civila: žena i djece. Muškarci i mladići ovog kraja su već bili po šumama, jer se spremao ustanak, a bilo je sporadičnih borbi gerilaca sa okupatorima.

Plav je tako bio koncentracioni i jedini logor za žene i djecu u Crnoj Gori. Najbrojnije žrtve ovog stratišta bila su djeca. Okupatori su krvavo gušili ustanak i pobunu srpskog naroda u ovom dijelu otadžbine… žene i djeca su ostale u svojim domovima, a jedan dio civila je pobjegao u Vasojeviće, drugi dio civili iz Rženice i Novšića je ostao kod nekih Albanaca, svojih komšija misleći da će tako da se spasu.

Međutim, kada su došli naoružani vulnetari, domaćini su “isparili”, a sve izbjeglice su ih pohapsili i odveli u Plav, tj. kuću Džudovića. Odmah je započelo iživljavanje i tortura nad nemoćnim civilima. Prije toga su svi opljačkani.

Inače, kako ova kuća Džudovića je brzo napunjena, albanski balisti i vulentari su počeli i u druge srpske kuće da zatvaraju civile koji nisu bili naoružani i tako je počeo da funkcioniše sistem koncetracionog logora u Plavu. Porodice su najčešće dovođene sa područija Ržanice, Vojnog sela, Plava, Đuričke Rijeke, Brezojevice i Meteha…

SPISAK LOGORAŠA

Prema procjenama Plavski logor je tokom Drugog svjetskog rata, imao preko 500 Srba zatočenika, od čega je najmanje 30-oro djece mlađe od 13 godina nije preživjelo, odnosno ili su umirali od gladi, bolesti, ubijani…

Milka Knežević, preživela pakao logora
Marko V. Knežević, preživeo pakao logora
Mirko V. Knežević, preživeo pakao logora
Borislav V. Knežević, preživeo pakao logora
Miroslav V. Knežević, ubijen u logoru
Persa V. Knežević, preživela pakao logora
Kosa V. Knežević, ubijena u logoru
Vujadin Otašević, preživeo pakao logora
Savezni zavod za statistiku SFRJ iz Beograda je krajem 1940-ih godina izbrojio da je u Plavskom logoru imenom i prezimenom ubijeno ili umrlo 27-oro djece, ali je ovaj spisak naknadno dopunjen sa četiri imena, tako da je ostao podatak da je 31 dijete umoreno.

IMENA UMORENE DJECE

RB PREIZME (IME OCA) IME ROĐEN-A MJESTO
1 Lalević (Radivoje) Milica 1935 Gornja Ržanica
2 Novović (Aleksa) Radosava 1940 Gornja Ržanica
3 Novović (Arsa) Milunka 1937 Gornja Ržanica
4 Novović (Jovan) Milovan 1941 Gornja Ržanica
5 Novović (Jovan) Radunka 1935 Gornja Ržanica
6 Novović (Milorad) Dragica 1941 Gornja Ržanica
7 Otašević (Maksim) Batrić 1941 Gornja Ržanica
8 Otašević (Maksim) Dragica 1939 Gornja Ržanica
9 Otašević (Radomir) Božidar 1939 Gornja Ržanica
10 Otašević (Radimir) Milica 1936 Gornja Ržanica
11 Otašević (Milenko) Rada 1940 Gornja Ržanica
12 Otašević (Radule) Radojica 1939 Gornja Ržanica
13 Otašević (Radule) Stanica 1940 Gornja Ržanica
14 Popadić (Uroš) Dragica 1936 Gornja Ržanica
15 Popadić (Vojislav) Mitar 1939 Gornja Ržanica
16 Knežević (Vučelja) Miroslav 1939 Novšiće
17 Knežević (Vučelja) Kosa 1941 Novšiće
18 Jokić (Sena) Milijana 1938 Velika
19 Petrović (Radule) Radomir 1939 Velika
20 Đuričanin (Mihajlo) Bogić 1940 Đurička Rijeka
21 Đuričanin (Radomir) Ratomir 1941 Đurička Rijeka
22 Đuričanin (Radomir) Stanica 1939 Đurička Rijeka
23 Turković (Krsta) Nada 1940 Vojno Selo
24 Ljutić (Radivoje) Marko 1941 Vojno Selo
25 Ljutić (Radoje) Stanija 1940 Vojno Selo
26 Simonović (Vukman) Miomir 1941 Vojno Selo
27 Dašić (Pero) Svetimir 1939 Brezojevice
28 Đuričanin (Marko) Žarko 1939 Đurička Rijeka
29 Magdelinić T. Božo – Plav
30 Simonović (Vukman) Miomir 1941 Đurička Rijeka
31 Novović (Velimir) Dragoslav 1939 Gornja Ržanica

IMENA ZLOČINACA

Zlotvori koji su okrvavili svoje ruke do ramena i čija imena ne smijemo zaboraviti su:

Osman Rastoder iz Bihora, koji je spalio i poharao mnoga srpska sela oko Berana

USLOVI U LOGORU

Kao i u svakom drugom logoru, tako i u ovom vladala je nehigijena, logoraši nisu imali lekarsku zaštitu, a u prvih sedam dana žene i djevojke su masovno silovane. Takođe i hrana im je bila rijetko davana, što je dovelo do velike smrtnosti od gladi. Pored toga, o kvalitetu hrane se nije vodilo računa, pa je to dovodilo da logoraši umiru od bolesti.

Komanda italijanske okupacione vojske je uvidjela da balisti i vulentari imaju surove metode, pa su stražari brzo i zamjenjeni sa italijanskim vojnicima. Tada je u samom logoru počela kontrola ulaska, ali nije mnogo doprinjelo da se uslovi poboljšaju.

Kako su zatvorenici bili u kućama, tako su sobe bile tamnice, odnosno zatvorenici su bili smješteni između golih zidova bez namještaja, stolova i stolica… bili su na betonu. U samim sobama je bilo puno zatočenika, što je opet dovelo da niko ne može da se opruži… zapravo logoraši su bili u čučećem položaju zgrčeni.

Vaške su sve vrlo brzo pojavile i svrabež, kao epidemija zbog nehigijene, odnosno jer logoraši nisu imali mogućnost da se kupaju.

Jedan klozet i to poljski bio je van kuće, koji je koristilo nekoliko stotina logoraša.

Djeca u logoru su imala ponekad izlazak do zgrade italijanske Magaze, gdje bi išli da prose hranu od tamošnjih vojnika. Neki vojnici su bili sažaljivi i davali su im iz svojih porcija. Ali pored njih bilo je nekoliko muslimana, npr. porodica Redžepagić, koji su dolazili u logor i poznanicima donosili obroke.

Nasilje u Plavskom logoru je bilo brutalno i svakodnevno. Albanski balisti i vulentari nisu imali milosti ni prema djeci već su ih sve redom tukli i mučili. Desetine djece je umiralo pred očima svojih majki tražeći vode i hrane.

SVJEDOČENJA

Vujadin Otašević, jedan od preživjelih logoraša, o Plavskom logoru kazuje ovako:
– „Kod ulaza u logor nalazila se pekara koja je radila čitav dan. Iz pekare se širio miris hljeba, pa su djeca izlazila na balkone da ga uzdišu. To im je bila jedina hrana!“.

ZATVARANJE LOGORA

Plavski logor je neometano radio u toku prve polovine Drugog svjetskog rata, sve do decembra 1942. godine, kada je jedan dio zatvorenika prebačen u Peć, gradić u Metohiji pod italijanskom okupacionom zonom, a drugi dio je prebačen u albanski grad Kavaja, 35 km jugo-zapadno od Tirane.

Procjenjuje se da je u njemu preko 500 pravoslavnih Srba, od čega 31 djete imenom i prezimenom poznato, ali je još desetine žena ubijeno ili nestalo. Nažalost, žrtve Plavskog logora nikada nisu izborojane.

GODINAMA KASNIJE

Jugoslavenski komunisti, poslije 1945. godine su zabranjivali da se javno pričao zločinima nad Srbima, jer je to navodno narušavalo bratstvo i jedinstvo južnoslavenskih naroda, temelj na kome je sazidana socijalistička Jugoslavija. Čak i Pokolj u Velici jula 1944. godine bio tema o kojoj se pričalo sa šapatom, a tek o Plavskom logoru nije se smelo pričati na glas nikako, a kamoli napisati..

Svojevremeno je Mustafa Memić izdao knjigu “Plav i Gusinje u prošlosti”, gdje je on posvetio dobar dio dešavanjima iz Drugog svjetskog rata u ovom kraju, ali zanimljivo nijedna rečenica nije posvećena Plavskom logoru… kao da nije ni postojao.

Tek 70 godina po završetku ratnih operacija u Crnoj Gori, organizovan je jedan Okrugli sto u selu Velika krajem jula 2014. godine, gdje je najveći dio bio usmjeren na Velički pokolj, ali prvi put se desilo da se tada javno progovorilo o Plavskom logoru i njegovim mučenicima.

I pored svega srpski mučenici iz Plavskog logora ni do danas nijesu dobili nikakvo spomen obilježje u Crnoj Gori, ni spomen-ploču koja bi svjedočila o tom užasu koji su bili podvrgnuti civili odnosno žene i djeca.

Jedino ko je otrgao od zaborava Plavske mučenike jeste Eparhija budimljansko-nikšićka SPC koja je Plavske mučenike kanonizovala zajedno sa veličkim i gornjo-polimskim mučenicima iz Drugog svjetskog rata.

PUBLIKACIJE

Rijetka su štiva na ovu temu Plavskog logora koji je postojao tokom Drugog svjetskog rata. Čak ni jedan dokumentarni film nije urađen više od sedam decenija.

Dr Marko Knežević je objavio septembra 2019. godine knjigu “Murinsko Polimlje”, u kome se dosta govori o užasima Plavskog logora i stradanju srpskih civila… jer su i njegovi bližnji bili stradalnici tog kazamata.

Pored Kneževića i dr Vujadin Otašević je godinu dana ranije tj. juna 2019. promovisao u murinskom Domu kulture svoju knjigu “Pakao zaliven dječijim suzama”, jer je on jedan od onih koji su preživjeli tamničenje u Plavu, a pored toga veći deo njegove porodice je tu ubijen, što on detaljno navodi u knjizi. Ono što je zanimljivo u Otaševićevim štivu, što on nije prećutkivao imena zlikovaca koji su činili zlodjela, već ih sve poimence navodi.

Izvor: zlocininadsrbima.com

Povezane teme:
Nastavi Citanje
Klikni za komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Društvo

Profesorica srednje škole u Podgorici kazala učenici da krši Ustav jer govori ekavicom, uz opasku da je to svinjarski jezik!

Published

3 weeks ago

on

November 15, 2024

By

Portal ALO ONLINE objavio je pismo učenice iz Podgorice u kojem svjedoči o primitivnom vrijeđanju srpskog jezika i maltretiranju koje je pretprjela jer govori ekavicom.

Prema navodim učenice, Mirjana Radulović, profesor jedne srednje škole u Podgorici, obrušila se na učenicu koja govori ekavicom, a srpski jezik nazvala je “svinjarskim i govedarskim”.

Pismo je poslato i na adresu predsjednika države, premijeru i predsjedniku parpamenta.

Sadržaj pisma prenosimo integralno:

Na času crnogorskog,srpskog,bosanskog,hrvatskog jezika i književnosti, ja, M.T, bila sam diskrimisana od strane profesorke Mirjane Radulović pred celim odeljenjem. Naime, profesorka Mirjana tog dana došla je na zamenu jer je razredna Jelena Sokovic Drobnjak bila odsutna. Pre par časova razredna Jelena S. Drobnjak zadala nam je odredjene zadatke koje smo trebali odraditi u vidu prezentacija.

Drugarica iz klupe i ja prezentovale smo nas rad na temu Petar I Petrović Njegoš. Izavši ispred table,dok smo pripremale prezentaciju, za šta je bilo potrebno svega nekoliko minuta, profesorka Mirjana mi je rekla da krenem da pričam nešto uopšteno o Petru I Petroviću Njegošu kao i reformama koje je on uveo. Zahtev profesorke sam ispunila u skladu sa zadatkom, nakon čega nije bila iskomentarisana tema o kojoj sam pričala. Zapravo iza mene pojavio se prvi slajd prezentacije na kojem su stajala imena i prezimena drugarice i mene.

Pitanje koje je predstavljalo “komentar” na moje izlaganje bilo je “Ti pričaš ekavicu?” na šta je moj odgovor bio pozitivan. Odmah nakon usledilo je i pitanje zašto a ja sam rekla kako je moja majka iz Srbije. Sledeće pitanje bilo je koje je moje prezime od ta dva na šta sam odgovorila sa M. Profesorka je zatim izvela niz zaključaka i pitanja poput “Da li znaš odakle su M. ?”. Rekla sam kako znam,ali da slobodno kaže, gde je ona dodala “pa sa Veruše, gore iz brda” a uz to i još začuđavanja kako ja to pričam ekavicu. Dodala je kako to treba da menjam, pritom ničim isprovocirana. Kao i svaki put, prema starijoj osobi, ali i prosvetnom radniku, obratila sam se sa poštovanjem i kroz osmeh i rekla kako je sada već kasno za to. Na moj odgovor rekla je kako nije kasno, međutim izjasnila sam se kako svakako ne želim to da promenim i kako je to moj ponos. Na šta sam dobila odgovor kako je to sve osim ponos. Dodala sam i da ništa od ovoga nije rečeno na nacionalnoj osnovi,već da sam ponosna jer je to nešto što nosim iz kuće, kao vaspitanje, prosto nešto što je moje.

Zatim me je pitala gde sam rođenja na šta sam odgovorila ovde, a sledeće pitanje bilo je koju sam osnovnu školu pohađala ovde a moj odgovor bio je Dr Dragiša Ivanović.

Profesorka je zatim iznela konstataciju kako joj nije jasno kako čak moja učiteljica nije uticala da ja svoj govor promenim u ijekavicu, kao i to kako ga sama nisam promenila zbog čitave literature iz koje učim tokom čitavog školovanja, koja je na ijekavici.

Rekla je kako bi svaki normalan prosvetni radnik u Crnoj Gori postavio ovakva pitanja.

Takođe, ničim izazvano moju ekavicu, kao način govora,nazvala je “svinjarskim i govedarskim” načinom izražavanja,na sta je usledila zgroženost čitavog odeljena. Svima se obratila i rekla da se ne čude jer je to izreka našeg poznatog Vuka Kardžića.

Ja sam je pogledala, slegla ramenima i rekla da ću svakako nastaviti da pričam ekavicu. Odgovrila je da je ustavom i zakonom propisano da svi koji žive u Crnoj Gori treba da pričaju ijekavicu, jer je to službeni jezik Crne Gore.

Drug iz razreda podigao je ruku i pitao da li to znači da ja kršim zakon, na šta je ona upitala celo odeljene zašto su se upalili kad šibica nije bačena i da ne razumije zašto su se osetili prozvanim i zašto ih je to pogodilo.

Nakon njenog izlagana postavila sam pitanje koje je glasilo :Ako se ovaj predmet zove crnogorki srpski bosanski hrvatski jezik i knjizevnost, zašto ja kao učenik nemam pravo da pričam srpski kao maternji jezik? Odgovor je glasio da to nema veze i da svakako kršim ustav i zakon ove države čiji je sluzbeni jezik crnogorski.

Nakon toga, okrenula sam se prema odjeljenju i svima se izvinila što kršim ustav i zakon i dodala da me to ne zanima i ne dotiče.

Nakon svog izlaganja o kršenju ustava i zakona profesorka je dodala kako nema ništa protiv mene ni došljaka koji su sa strane došli u Crnu Goru.

Nastavila sam da predajem prezentaciju, međutim skrenuta mi je pažnja od strane profesorke da kada pričam o Petru I Petroviću Njegošu i terminima na crnogorskom moram tako da ih izgovram, na ijekavici.

Nakon časa bila sam vidno potršena i pogođena, jer mi se ovo nikada nije dogodilo za vrijeme čitavog mog školovanja. Obratila sam se pedagogu i psihologu, sa njima podelila dogašjaj koji se desio i samu neprijatnost koju sam pretrpela.

Želim da napomenem da profesorku, ni u jednom trenutku nisam isprovocirala na nacionalnoj, verskoj, niti bilo kakvoj osnovi, a ni dala povod za bilo koju reč koja mi je od strane nje bila upućena.

Odgovorno tvrdim da je svako negiranje moje izjave, kao i bilo kakav pokušaj poricanja neistina. Stojim i stajaću iza svake moje napisane i izgovorene reči, koje su vezane za ovaj događaj, navodi se u pismu.

Nastavi Citanje

Društvo

“Njegoševo ime se ne može izbrisati, iako je Đukanović htio da ga minimalizuje”

Published

3 weeks ago

on

November 13, 2024

By

Očigledna je bila nelagodnost dugogodišnjeg crnogorskog režima i bivšeg predsjednika Mila Đukanovića u vezi sa Petrom II Petrovićem Njegošem, smatra profesor i književnik Milo Lompar.

“Bivši režim je težio da što više potisnu Njegoševo prisustvo u kolektivnoj svijesti naroda u Crnoj Gori, a zatim su predstavnici u školama, ali i univerzitetski i akademski predstavnici njegovo pjesničko nasljeđe krivotvorili ili u izvjesnom stepenu podvrgavali iznevjeravanju”, rekao je Lompar u emisiji “Klub A plus”.

Lompar smatra da je na srpskim tradicijima Crna Gora formirala svoju kolektivnu svijest, ali sve je bilo jako podložno preinačenjima.

“Njegoševo ime u Crnoj Gori se ne može izbrisati, a htjeli su da ga prilagode političkom i društvenom inženjeringu”, ocijenio je on.

Prema njegovim riječima, tako je dolazilo do različitih pokušaja da se Njegoševo prisustvo minimalizuje i skrajne kako bi se na neki način postigao određeni politički cilj.

“Ne može se Njegoš ukalupljivati u ono što su trenutni interesi, bilo da su materijalni ili statusni”, zaključio je Lompar.

Nastavi Citanje

Društvo

Lompar: Identitet Crne Gore se ne može graditi na narativu da joj je Srbija neprijatelj

Published

3 weeks ago

on

November 13, 2024

By

Srpske tradicije u Crnoj Gori su nesporne, ali crnogorsku državu ne treba dovoditi u pitanje, smatra književnik i profesor Milo Lompar.

“Crnogorska država je realnost i nije od juče. To se nikako ne dovodi u pitanje. Crnogorska država je starije od Hrvatske i  Slovenije. Ali, dajte da ovu državu ne stvaramo na nekim nakaradnim tradicijama, već na onima na kojima se zaista stvorila”, rekao je Lompar, gostujući u emisiji “Klub A plus” na A plus televiziji.

Lompar smatra da se identitet Crne Gore se ne može graditi na narativu da je Srbija jedini neprijatelj.

“To nije normalno. Dolazite u sukob sa saopstvenim narodom. A pojedini političari tradicije stavljaju pod sitne interese”, ocijenio je Lompar.

Lompar tvrdi da je bivši režim Mila Đukanovića imao problem sa tradicionalnim rusofilstvom u Crnoj Gori.

“Tako se sukobljavaju sa istorijskim predstavama sopstvenog naroda. Bitni bajraktar rusofilstva u Crnoj Gori je bio Vladika Vasilije Petrović Njegoš. On ima najveće zasluge i za pomoć koju je Crna Gora dobijala dva vijeka od carske Rusije”, kazao je Lompar.

Govoreći nadalje o Rusiji, Lompar je kazao da je glavna laž zapadne politike da je Rusija agresivna zemlja.

“Rusija je pokušavala da postane partner Zapada i mislim da nikad neće imati takvog kooperativnog partnera oličenog u liku Vladimira Putina. Zapad rusiji mora da prizna njen rang. Rusija je sila koja traži da se njeni interesi poštuju”, ukazuje on.

Lompar ocjenjuje da je moguće da Crna Gora do 2028. godine bude članica Evropske unije.

“Crna Gora je mala država i ne bi predstavljala veliki teret za evropski budžet. Ispunjava sve uslove, koji se nazivaju geopolitičkim, kako bi se priključila EU. Ali, tu je u pitanju potpuna kontrola teritorije, a čisti primjer za to su Bugarska i Rumunija”, zaključio je Lompar.

Nastavi Citanje

U Trendu