PIŠE: Želidrag NIKČEVIĆ

Zamislite stručnjaka za Crnu Goru koji ni jedan jedini redak Njegošev nije pročitao, i uopšte ga ne smatra važnim za svoje analitičke mudrolije. Da, teško… Glupo. Bezobrazno.

A sad zamislite stručnjaka za Ukrajinu koji je tokom redovnog školovanja u žurbi prosto preskočio Nikolaja Gogolja. Nikad čuo. I to mu uopšte ne smeta da blebeće o ničim izazvanoj agresiji, jer je upravo izguglao nekoliko jučerašnjih bibisijevih objava.

Neko je to već rekao, možda čak i ja: velika ruska književnost je velika upravo zato što je ponekad preciznija od samog života. Što duže traje sukob u Ukrajini, sve je jasnije da je njegova dramaturgija već opisana u „Tarasu Buljbi“ – oprostite što vas na tako egzotičan izvor još jednom podsjećam. Dva vijeka kasnije, maloruska tragična povijest pred našim očima postaje stvarnost.

Ko je zaboravio: priča se odvija u prvoj polovini 17. vijeka, Gogolj kaže: „u poludivljem kutu Evrope, kad su svu južnu iskonsku Rusiju opustošile i do zemlje spalile neodoljive najezde grabljivaca. Kad je odvajkada mirni slovenski duh bio obuzet ratničkim plamenom te je nastalo kozaštvo – širok slobodan mah ruske prirode, i kad su se sva porečja, brodovi, strmenita i zgodna mjesta pored obala napunila kozaka, kojima niko ni broja nije znao.“

Taras ima dva sina – Ostapa i Andriju. Momci se u ta „zgodna mjesta“ vraćaju iz Kijeva, na raspust, i otac ih ovako dočekuje: „Da ste mi zdravo, sinovi moji! Daj Bože da ste svakad srećni na megdanu, da bijete nevjernike, i Turke da bijete, i Tatariju; pa kad i Ljahi (Poljaci) počnu što raditi protiv naše vjere, da i njih bijete. Hajde, pruži svoju čašicu; je li dobra rakija, a? A kako se na latinskom kaže rakija?“

Ostap rado odlazi u rat, u Zaporošku Seču, tačno tamo gdje se i sad vode borbe. Šta znamo o njemu? Hrabar i principijelan, pomalo svađalica. U borbi neustrašiv, ali ponekad pravi taktičke greške (baš kao i današnji zaštitnici Donbasa). Međutim, Ostap sazrijeva pred našim očima, postaje pravi odrasli muškarac. I junački umire strašnom smrću u poljskom zatočeništvu. Bez krika i jauka. Kao dostojni sin svoga oca, čuvar tradicije. Njegove poslednje riječi su: „Oče! Gdje si?“ – biblijske, iste one kojima Isus poziva svog Oca u Getsimanskom vrtu.

A mlađi sin, Andrija – takođe zgodan momak, ali povodljiv, skoro isključivo vođen osjećanjima. On se zaljubljuje u Poljakinju i izgovara monolog koji je i danas ključ svega što se dešava na Gogoljevoj voljenoj i napaćenoj maloruskoj zemlji, u današnjoj Ukrajini.

„Ko je rekao da je moja otadžbina Ukrajina? Otadžbina je ono što naša duša traži, što joj je od svega najdraže. Moja otadžbina si ti! Eto moje otadžbine! I tebe ću u srcu nositi dok sam živ, pa da vidim da li će te neko od kozaka odatle otrgnuti! I sve što postoji za takvu otadžbinu ću dati, prodati, uništiti!“
Evo ga, čujte i pogledajte – tipični evroatlantista! Sa istim žarom, istim riječima, i današnji ukrajinski patriota na sva zvona obnaroduje svoju ljubav i privrženost Evropi, svoje beskrajno povjerenje u globalni Zapad od kojeg nekakvi zaostali i totalitarni kozaci pokušavaju da ga otrgnu.

Taras i Ostap u svim monolozima i obrascima ponašanja nimalo se ne razlikuju od današnjih donjeckih boraca. Ruski ljudi po suštini, po duhu, kao što je to bio i sam Gogolj. A Andrija – kako bi danas rekli – zapadnjak. Njegova ljubav prema Poljakinji je najtačnija metafora ubitačnog raskola, razjedinjenja, „sopstvenog puta“. On se odriče sopstvenog temelja, jer je vođen strašću i slatkim iskušenjima.

Oba sina ginu u ovom strašnom sukobu. Kao što danas dva nekad bratska naroda ginu na prvoj liniji fronta. Samo što jedan gine herojski, smrću porazivši neprijatelja. I to je, naravno, takođe jevanđeljska priča. A drugog ubija otac. Scena je apsolutno antička.

„Pa, šta ćemo sad da radimo?“ – reče Taras gledajući ga pravo u oči.

Ali Andrija nije mogao ništa da kaže i stajao je oborenih očiju.

„I šta, sinko? Jesu li ti pomogli tvoji Ljahi?“

Andrija ćuti.

„Tako prodati? Prodati vjeru! Prodati svoje! Stoj, silazi s konja!“

Poslušno, kao dijete, Andrija je sjahao i stao pred Tarasa, ni živ ni mrtav.

Da, gospodo gugl-analitičari, postoje stvari koje su mnogo važnije od lagodnog života i zaljubljenosti u poljsku gospođicu. Izdajniku ne oprašta ni rođeni otac. Kako bi mogao da oprosti mlađem – ako stariji u strašnim mukama gine za svoje ideale, za vjeru i otadžbinu?

Svaki put kad se vratim ovoj priči, piše jedna Marija, poželim da pogledam u oči kolektivnog ukrajinskog patriote i postavim jedno jedino pitanje:

– I šta, braćo, jesu li vam pomogli vaši Ljahi?