Connect with us

Glas naroda

Srbija – opkoljena zemlja

Published

on

PIŠE: Dragan DOBRAŠINOVIĆ

Srbija je okružena državama članicama EU i NATO pakta pa je stoga logično da bude deo ovih struktura, jedna je od omiljenih teza pobornika evroatlanskih ideja u Srbiji. Ovo se često može čuti kako od javnih ličnosti koje proviruju iz šinjela Koče Popovića i deo su drugosrbijanskog neokomunističkog korpusa, ili je možda ispravnije reći kulta, tako i od njihovog političkog krila organizovanog u par kvazilevičarskih parlamentarnih kolona.

Nije neophodno ni veliko znanje ni preterana pamet da bi se primetilo ono što svako vidi i zna. Ali kao i većina „argumenata“ koji dolaze sa te strane javnog i političkog spektra i ovaj je notoran, banalan i trivijalan i, što je najvažnije, lišen bilo kakve ozbiljne analitike i stvarnog pratećeg promišljanja. Dakle, svi oko nas su u EU i NATO ili jednom od ta dva, pa je neophodno, normalno i poželjno da i mi budemo deo toga.

Ova „argumentacija“ valjana je upravo koliko i ona koja nam kaže da su svi oko nas manje ili više sirotinja pa bi, shodno tome, valjalo da i mi budemo sirotinja. Albanci, Makedonci, Bugari, Rumuni, stanovnici protektorata BiH, građani Crne Gore, nešto manje Mađari i Hrvati, to je to. Sirotinja svi, sirotinja i mi, to bi morao da bude naš socijalno – ekonomski ideal i politički cilj.

Tezu o Srbiji kao „opkoljenoj zemlji“ verovatno je prvi formulisao, ili makar javno obznanio Jovan Cvijić na početku Prvog balkanskog rata u tekstu „Balkanski rat i Srbija“, u kome naš čuveni naučnik i nacionalni radnik domaćoj i evropskoj javnosti izlaže ratne ciljeve Srbije.

Ne odnosi se Cvijićeva misao o Srbiji kao opkoljenoj zemlji samo na taj trenutak u vremenu, istorijski važan i preloman. Ona je, praktično, konstanta moderne srpske istorije. Šta je čitav devetnaesti vek do borba za nacionalno oslobođenje u gotovo potpuno neprijateljskom okruženju, koje ili odmaže ili, u najboljem slučaju, ne doprinosi srpskoj nacionalnoj ideji. Šta je početak dvadesetog veka ako ne krvava borba protiv najvećeg broja susednih država i naroda za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje.

Nema sumnje da su i tadašnji Srbi, kako elita tako i običan narod, odlično znali su da smo okruženi neprijateljima, kao što danas svaki osnovac zna da su oko nas članice NATO pakta, neke stvarne a neke karikaturalne. Verovatno je i tada bilo ponekog ko je tvrdio da je bolje prikloniti se sili i utopiti se u nju nego boriti se za nacionalno oslobođenje. Ipak, tadašnja srpska intelektualna i politička elita ne prihvata koncept „prihvatanja realnosti“, što je vrhunski intelektualni domašaj sadašnje drugorbijanske estrade, već se opredeljuje za put borbe protiv loše, a često i užasavajuće stvarnosti i njene promene u našu korist.

Stav o „prihvatanju realnosti“ prvi put zaživljava u delu srpske političke elite u vreme Kraljevine Jugoslavije, nakon uspona nacističke Nemačke i fašističke Italije. On stupa na veliku scenu sa Milanom Stojadinovićem, koji svest o snazi i opasnosti koje prete od ove dve predatorske države pokušava da pretoči u politiku kooperativnosti. U tom smislu, Stojadinovićeva politika se ni po čemu bitnom ne razlikuje od tadašnje politike najznačajnijih evropskih država, pre svega Velike Britanije i Francuske, potpisnica Minhenskog sporazuma iz 1938. godine. Dragiša Cvetković je nastavljač ovog spoljnopolitičkog pravca u neuporedivo težim uslovima, pred sam početak agresije na Jugoslaviju. Nakon njega, diktata realnosti se najčvršće drži Milan Nedić, predsednik kolaboracionističke vlade u Beogradu i poslušnik nacističkih okupatora.

Zanimljivo da niko od pomenutih ne slovi kao uzor današnjim zagovornicima „prihvatanja realnosti“ i pobornicima teze i o geografskoj neminovnosti učlanjenja Srbije u EU i NATO. Njihovi ideološki uzori dolaze iz titoističkog kartela, a istinski idol im je Titova pseudointelektualna pudlica, salonski komunista i jedan od najvećih zločinaca nad srpskim narodom, već pomenuti Koča Popović. No, kakav god bio, ne može mu se osporiti da je četiri ratne godine proveo po šumama i gorama odbijajući da „prihvati realnost“, boreći se protiv okupatora, i tek veoma retko sarađujući sa njim u cilju uništavanja Ravnogorskog pokreta.

Neko bi možda pomislio da ovde stupamo na teren paradoksa jer, eto, oni koji se najčvršće drže realnosti, naši uobručeni drugosrbijanci, za uzor imaju upravo one koji se nisu mirili sa nametnutom i lošom realnošću, poput Titovih partizana i njihovog omiljenog generala. Stvari su, ipak, mnogo prozaičnije, banalnije i ni najmanje lišene doslednosti. Jer, ono što poput najjačeg lepka spaja drugosrbijanca bilo kog ranga, akademika, političkog lidera ili polupismenog sledbenika i Titovog generala, jeste divlja, neobuzdana i po svemu patološka mržnja prema Srbiji i Srbima, neodvojivo povezana sa beskrupuloznim koristoljubljem.

Zbog toga su jedine stvari koje ovo bučno i isprazno društvance prosipa sa svoje umišljene visine defetizam i omalovažavanje naroda kome greškom pripadaju a koji ih neće. A sve priče o EU i NATO paktu im isključivo služe ne bi li se dodatno preporučili onima za koje su, usled sposobnosti da prepoznaju realnost, uvereni da drže ključeve naše sudbine u svojim rukama i da će im u nedostatku ikakve ozbiljne podrške u srpskom narodu, na svoj način i o našem trošku obezbediti dodatne doživotne privilegije. Onakve kakve su bilo oni, bilo njihovi prethodnici imali dok su se Koča i njegovi pitali, žarili, palili i da ne zaboravimo, navodili „savezničke“ avione da prosipaju bombe po srpskih gradovima i glavama.

Šta možemo iz svega ovoga da zaključimo?

Prvo, nije svako ko odbija da se pomiri sa realnošću veliki Jovan Cvijić, neko od takvih se izmetne i u Koču Popovića. Drugo, nije svako ko se zalaže za prihvatanje realnosti Milan Stojadinović, nekoga sa takvim pristupom zapadne i tužna sudbina Nikole Samardžića u ovom ili onom pakovanju. Ali je svako, baš svako, a to je treće i najvažnije, ko vam objašnjava da ne treba da budete ono što ste i što su vam svi bili, već ono što su oni koji su oko vas ko god i kakvi god bili, u službi vaših neprijatelja i da će vam, ukoliko se ne oduprete, svoje „dobre usluge“ naplaćivati do kraja života. A potom će njihova deca isto to raditi vašoj deci.

I još samo ovo. Srbija je uvek bila „opkoljena zemlja“, zbog toga što je birala da bude ono što jeste, a ne ono što drugi od nje hoće da iznude. A taj se obruč probija tako što se uspinješ u visine do kojih se oni koji te okružuju ne mogu uzdići, a ne tako što pristaješ da budeš deo lanca koji ti se steže oko vrata. Toliko.

(Iskra)

Glas naroda

SKY prepiska policijskog narko kartela: Treba ovoga Damjana u NK malo prebit’, on je naš al’ da se frka digne

Published

on

Treba ovoga Damjana u NK malo prebit. On je naš. Al da se frka digne”. Ovo je rečenica koju izvjesni Andrijašević iz Nikšića, nekoliko dana pred izbore u Nikšiću šalje bivšem policajcu Ljubu Miloviću. Damjan je predsjednik Crnogorske kulturne mreže Aleksandar Damjanović, koji je rođeni Nikšićanin. Za portal ADRIA Damjanović kaže da živimo u takvom društvu u kojem nas ništa ne moze iznenaditi, pa ni čak činjenica da i ako živite pošteno možete biti meta napada.

Istinski mi je žao što Andrijašević tada nije došao da me malo prebije pa da se oprobamo ko če šta ponijeti. Mene je makar lako pronaći u Nikšiću u čuvenoj Karađorđevoj ulici gdje je nekad bila kuća Kulevića Radovana iz Brankine pjesme Gledala sam s Koma plava”, kaže Damjanović.

Dodaje da nije ovo prvi put da bude meta napada zbog njegove borbe za Crnu Goru.

Ja se osim Boga nikog ne plašim tako da me ovo saznanje ne može zastrašiti. Zajedno sam sa svojim prijateljem Branom Mićunovićem sam prolazio mnogo teža vremena od borbe sa sedmim bataljonom pa preko referendumske kampanje kada su na sceni bili mnogo ozbiljniji igrači od ovih današnjih. Ja se uvijek bezbjedno osjećam i spreman sam sebe da odbranim od bilo koga. Nas iz Katunske nahije ne može uplašiti tamo neka skaj prepiska”, objasnio je Damjanović.

Ipak, nije optimista da će se Specijalno državno tužilaštvo se baviti ovim prijetnjama upućenim njemu.

Ono što me kao građanina posebno zabrinjava jeste činjenica kako transkripti prepisku iz Tužilaštva završavaju kod novinara tabloida Vijesti. Na kraju želim da dodam radi svog ličnog integriteta i integriteta moje porodica da ja Andrijašević i njemu slični nikad nijesmo bili na istoj strani”, zaključio je Damjanović.

(PRESS)

Nastavi Citanje

Glas naroda

Vesna tvrdi da je žrtva političkog progona

Published

on

Sporno je da li su poruke koje su pronađene u telefonu moje, kazala je bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica. Specijalno državni tužilaštvo od ranije je pokrenulo izviđaj povodom poruka koje su nedavno objavljene u medijima a koje su iz mobilnog telefona Vesne Medenice. Ona spori autentičnost materijala SDT-a, te da su dokazi prikupljani na valjan način.

Vrlo je sporno da li su moje poruke. Telefon nije konfiskovan, ja sam ga dobrovoljno predala i dala korisničku šifru”, kazala je Medenica, gostujući u emisiji Načisto na TV Vijesti.

Novinara je zanimalo zašto šifru nije dala u policiji, već u Tužilaštvu.

Znam proceduru, da se mora formirati zapisnik, da moraju prisustvovati dva svjedoka, da bi se taj telefon otvorio, samo zbog procedure”, kazala je Medenica.

Da bi se telefon otvorio treba da postoji naredba suda. Medenica tvrdi da je njen telefon-ajfon u ANB stigao bez naredbe suda.

Od Agencije za nacionalnu bezbjednost dobijam, bez zavedenog broja, bez pečata, izvještaj o realizaciji digitalne foreznike mog telefona”, navela je Medenica.

Tvrdi da ANB-u nikada nije povjerila nijednu forenziku.

Niti ja, niti moji branioci nijesmo dobili prepis poruka”, ističe Medenica.

Novinar je konstatovao da je u Tužilaštvu postojala sumnja daje pretresanjem utvrđeno da su izbrisane dvije aplikacije-Signal i Telegram, te da je Tužilaštvo zato tražilo od ANB-a da se aplikacije povrate.

Medenica i dalje tvrdi da je žrtva političke odmazde.

Nikakvih prava u smislu člana 6 kao osumnjičeno lice nijesam imala. Od samog mog hapšenja, stvaran je taj ambijent u jednom vremenskog periodu u kontinuitetu, od toga da sam bila na ratište, a nikad nogom nisam kročila na ratište”, kazala je Medenica.

Nije tačno, ja to ne prihvatam, ne prihvatam da su to poruke i da je to tako. Kod ovakvih činjenica nemojte mi reći da nije moglo da bude tako-i riječ okrenuta, dodata, napisana i obrisana riječ”. navela je Medenica.

Tvrdi da se tokom njenog mandata nikada nije desilo da zbog neizricanja prvostepene presude neko izađe na slobodu.

O ubistvu Duška Jovanovića

Odgovarala je i na optužbe bivšeg načelnika podgoričke policije Milana Vujanovića koji je kazao da je ona kriva što nije rasvijetljeno ubistvo bivšeg urednika Dana Duška Jovanovića.

Ja sam dala izjavu povodom nanovnog otvaranja ovog cijelog predmeta. Stojanka Radović uopšte nije bila tužilac u tom predmetu. U tom predmetu viši tužilac je bio sada pokojni Novak Ražnatović, zaduženi tužilac Ljilja Klikovac. Mićo Orlandić je bio neko ko je rukovodio određenim stvarima. Što se tiče službene zabilješke, da je ta službena zabilješka sačinjena po pravilima Zakonika o krivičnom postupku ona bi imala djelovodni protokol u policiji”, kazala je Medenica.

Zatim je dodala.

Problematizovano je da kada je Damiru Mandiću došao advokat, da mu je rekao da to ne kaže”, navela je Medenica.

Navodi da je te sporne večeri spavala.

Ja sam spavala, ja nisam dežurni tužilac”, istakla je Medenica, dodajući da su joj tužioci rekli da ih niko nije zvao.

Medenica je kazala da je imala saradnju sa bratom pokojnog Duška Jovanovića.

Vrlo mi je vjerovao, detaljno smo istraživali sve ono što je smatrao da treba istražiti. Koliko je bio zadovoljan svim tim što smo radili i mojim odnosom prema tom tragičnom događaju, on je meni poklonio i knjigu sa posvetom”, kazala je Medenica.

Na aerodromu sam zaustavljena sa koferom ličnih stvari, niko ga otvorio nije, pisalo se da nosim 700.000 eura…

Medenica je uhapšena 17.aprila 2022.godine.

Zaustavljena sam na Aerodromu Podgorica sa koferom ličnih stvari u takvom stanju gdje mi je morala biti ukazana pomoć. Niko mi kofer nije otvorio da vidi šta je u njemu, niko mi nije pogledao medicinsku dokumentaciju, ali su sve novine objavile da sam imala 700.000 eura. Kod sebe nijesam imala novac”, navela je Medenica.

Podsjeća da su sumnjali u njenu medicinsku dokumentaciju “kako se tako naprasno razboljela”, te da je smještena u Klinički centar.

Guglajući moj telefon našli su da sam pretreživala biografiju mog advokata Zdenka Tomanovića i to je bio razlog da mi nakon tri mjeseca boravka u pritvorskoj jedinici doda se tačka jedan kao osnov za bjekstvo i karta u jednom smjeru”, navela je Medenica.

Tvrdi da je istraga protiv nje vođena jednostrano, te da joj se nije dalo pravo učešća.

Svi svjedoci su saslušani, a da ni ja ni moj advokat nijesmo znali sem kad će neki svjedok biti saslušan, a ne i ime”, navodi Medenica.

Kazala je da, iako su tokom cijelog boravka u zatvoru traženi njeni spisi, nijedan nije dostavljen.

Podsjećamo, Specijalno državno tužilaštvo tereti Medenicu da je bila dio kriminalne organizacije, koju je formirao njen sin Miloš, a koja se sumnjiči za više krivičnih djela – krijumčarenje, davanje mita i primanje mita, protivzakoniti uticaj, zloupotreba službenog položaja, neovlašćena proizvodnja i prodaju droge.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Teatar apsurda: Brđanin će ponovo da bude šef policije

Published

on

Ni PES ni Demokrate nisu se mnogo ni trudili da postignu dogovor, jer im je jasno, rekao je izvor Portala Dan, da Brđanin mora biti vraćen na mjesto direktora UP

Kako je Portalu Dan potvrđeno, sastanak čelnika PES-a i Demokrata je završen bez dogovora. Ni PES ni Demokrate nisu se mnogo ni trudili da postignu konkretan dogovor, jer im je jasno, kako su neki učesnici razgovora i saopštili za Portal Dan, da Zoran Brđanin mora biti vraćen na mjesto direktora Uprave polocije.

Na sastanku su u ime PES-a bili prisutni predsjednik vlade Milojko Spajić i ministar pravde Andrej Milović. Demokrate su predstavljali Aleksa Bečić potredsjednik vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i spoljne poslove, šef poslaničkog kluba Boris Bogdanović, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i ministar odbrane Dragan Krapović.

Da podsjetimo, danas je na sjednici vlade došlo do nesuglasica između Alekse Bečića i Andreja Milovića oko izbora direktora Uprave policije.

Jedna od opcija je, nakon presude Upravnog suda da se na čelo UP vrati Zoran Brđanin, ali su Demokrate su bile izričito protiv.

Izvor: Dan

Nastavi Citanje

U Trendu