PIŠE: Marina Hakimova-Gacemajer

Prije 10 godina, kad sam došla da živim u Njemačku, primijetila sam da se različiti nivoi ludila tamo smatraju normom. Psihoterapeut je najtraženija profesija posle čistačice. Depresija je dijagnoza češća od gripa. Bila sam zapanjena koliko je slaba njemačka psiha. Sukob na poslu, razvod braka, selidba – već su razlog jurnjave za antidepresivima. Statistike o mentalnim poremećajima su zastrašujuće.

Naročito poslednjih godina, kad je panični strah od kovida udario na nerve Evropljane, i kad su oni sa maničnom poslušnošću posmatrali apsurdne zakone usvojene u borbi protiv njega. Na primjer, ljudi su kažnjavani zbog rukovanja u znak pozdrava, majke su prestale da grle djecu, koja su smatrana glavnim prenosiocima virusa. Koronavirus je izazvao novu mentalnu bolest – fobiju od ulice i ljudi, od koje sad boluju hiljade evropskih školaraca.

Zašto su Evropljani, za razliku od nas Rusa, rizikovali zdravlje svoje djece, zatvarajući ih kod kuće? Zašto sad, po preporukama svojih vlada, održavaju +16 stepeni u dječijim spavaćim sobama, uprkos šmrkanju? Zašto se čak i prehlađena djeca kupaju u hladnoj vodi? Mogli bismo da im postavimo i druga pitanja na ovu temu. Zašto aktivno vuku svoju djecu na gej parade? Zašto bebe kupuju lutke sa dvije seksualne karakteristike odjednom – i muške i ženske? Zašto dječake oblače u ružičaste haljine?

Sad, kad se po komandi nemačkog Ministarstva zdravlja u školama promoviše hormonska terapija koja odlaže pubertet, zašto su mnoge njemačke majke srećne? „Ovo je pravilno! Šta ako moja Ulrika jednom odluči da postane dječak?“; „Naš 11-godišnji Nils ne želi da odraste! Moja supruga i ja poštujemo njegov izbor, podsjećamo ga da uzima pilule!“ – čatuju njemački roditelji. Zaštomajka koja svoje dijete stavlja na hormone ne pročita spisak neželjenih efekata? Zašto pozdravljaju prelazak svoje djece u drugi pol? I time se hvale svijetu na društvenim mrežama: „Moj Jirgen je postao Doli! Pogledajte, kakva lepa frau!“ – uz impresivne fotografije dvometraškog stvorenja sa vještačkim grudima i Adamovom jabučicom. „Šef moje Olivije, koja je bila Maks, priredio joj je proslavu u kancelariji! Olivija je, iako je postala frau, lezbejka, živi sa djevojkom! Sad imam i ćerku i snaju!“

Agresivni transdženderi, gejevi, lezbejke – sve pozitivni junaci, dobrice za ugled. Neprikosnoveni. Njih, kao ni apsurdne zakone, ne možete ne samo kritikovati, o njima je zabranjeno kritički razmišljati. U Evropi su svi odavno navikli da na termin kod lekara specijaliste čekaju šest mjeseci, pa i više. Ali, s druge strane, hormonska terapija i operacija promjene pola su besplatne, bez čekanja. Iako svi znaju da je procenat samoubistava među transrodnim osobama zastrašujući. Zašto roditelji ne pružaju otpor?

Odgovor je sledeći: Zapad uništava sopstveni instinkt samoodržanja. Zašto – ne mogu ni da razumijem, ni da objasnim. Ali evo, svojim očima vidimo koliko godina je ljudska priroda agresivno i vešto uništavana. A na njenom mjestu se njeguje veštački stvoreni nakazni surogat. Ako pokušate da razgovarate od srca sa transrodnom osobom, učiniće vam se da ona živi u drugoj dimenziji – po nekim drugim zakonima. „Oni su za mene kao crne rupe, iznutra ne mogu da ih razumijem, samo ih volim i podržavam!“ – poverio mi je njemački psihoterapeut koji radi sa decom koja planiraju promjenu pola.

Biti nenormalan je postalo norma. Cijela Evropa aplaudira gej paradama golih tijela, vrve od akcija golih feministkinja, ukrajinskih izbeglica. Najplaćeniji umjetnici ne prikazuju djela kulture, nego svoje mentalne devijacije. Više od decenije, najčitanija knjiga u Njemačkoj je, s oproštenjem, „Vaginin monolog“.

Ruski psihijatar Vladimir Behterev je još u devetnaestom vijeku pisao da se ludilo može preneti kao infekcija: „Mentalna infekcija čiji mikrobi, iako nevidljivi, svuda djeluju kao pravi fizički mikrobi i prenose se riječima, gestovima, knjigama, novinama i sl. Jednom riječju, gdje god da se nalazimo, u društvu oko nas već smo izloženi delovanju mentalnih mikroba i, posledično, u opasnosti smo da se psihički zarazimo.“

Sad smo svi svjedoci: psihičke bolesti su masovnije i gore od fizičkih. Tu ne pomažu ni karantin ni medicina, jer se ludaku ne može objasniti šta je dobro, a šta loše. Elementarni pojmovi su mu nedostupni. Njegov svet je okrenut naglavačke. Dobro postaje loše, osuđeno, kažnjeno, a odvratno postaje ukusno.

Znam neke Njemce koji se svim silama trude da očuvaju svoj razum i svoj prirodni karakter. Oni potajno, iznutra pokušavaju da se odupru zelenom, rodnom, feminističkom, rusofobičnom ludilu. Mnogi, kao na sceni, igraju ulogu izbezumljene većine, sami sebi odvratni. Ali čak i u iskrenim razgovorima, rijetki Njemac priznaje da ne želi da mijenja pol svog deteta. Takva revolucionarna misao mogla bi ga zauvijek učiniti izopštenikom. A znamo kako njemačko društvo reaguje na izopštenike – pogledajte istoriju Njemačke u prvoj polovini 20. vijeka.

Strah da se ne bude autsajder je još jedna moderna evropska bolest. I kad me pitaju, uključujući i ruske građane, zašto je neophodna Specijalna vojna operacija, ja mislim prije svega na očuvanje čovječnosti, ljudske prirode. Na hrabre muškarce, na ženstvene žene, na zdrave porodice sa zdravom djecom, na savjest i dušu. Uopšte, na običnu ljudsku normalnost.

(Vzglяd; preveo Ž. Nikčević)