Connect with us

Stav

Mi smo jedan veliki BANANA-NEGRO!

Published

on

PIŠE: Radko GARČEVIĆ

Termin “banana država pojavio se u Sjedinjenim Američkim Državama početkom XX vijeka i to sa pežorativnom konotacijom koju je zadržao do danas, obuhvatio je siromašne države u kojima veliku ulogu igraju strani poslovni centri moći, odnosno države u kojima cvetaju korupcija, kriminal, klanovski duh i nepotizam, dok je politički sistem kvazidemokratski ili čak otvoreno nedemokratski, ekonomija je primitivna i monokulturna – veliki dio nacionalnog dohotka bazira se na proizvodnji i izvozu jedne poljoprivedne kulture u našem slučaju “banane”.

U “banana-negro” državama izrazite su socijalne razlike – novac od izvoza uglavnom odlazi na račune domaće elite, ovakve zemlje su u svakom pogledu nazadne (slab prosvjetni sistem, loša zdravstvena zaštita, nerazvijena infrastruktura). Vojno-policijske strukture su pod inostranim nadzorom dok su im politički sistemi nedemokratski. „Banana državama“ obično su vladale hunte ili represivne oligarhijske klike.

Formalno i kada se radi o višepartijskim sistemima – što je sada uglavnom slučaj – mehanizmi za oblikovanje mišljenja građana (mediji, nevladin sektor, prosvjetne institucije) gotovo su pod punom kontrolom zapadnih centara moći i njihovih lokalnih saveznika. Uostalom, teško je govoriti o demokratiji kada se, čak i u uslovima relativno slobodnih izbora, politički procesi (potkupljivanjem, pretnjama, ucjenama i drugim sredstvima) usmeravaju daleko od očiju javnosti, od strane relevantnih stranih faktora koji čini mreža “banana-negro” institucija za uobličavanja obrazaca mišljenja i ponašanja.

Državni aparat nam je izrešetan i funkcioniše prema principima definisanih van naše zemlje i nerijetko služi tuđim interesima. Mnogi naši političari više vode računa o volji Vašingtona i Brisela, nego o željama sopstvenih građana. A životni uslovi mnogih od njih nisu mnogo bolji od stanovnika zemalja „trećeg svijeta“.

Čini mi se da za našu republiku slobodno možemo da kažemo da je postala postmoderna banana država. Pri tom, kada ističem „bananizaciju“ više imam u vidu ono što nas čini gorim od pravih „banana republika“, nego boljim.

Uostalom, to što nas čini boljim polako nestaje: mlađe generacije su nam sve neobrazovanije, institucije koja su koliko toliko odolijevale režimsko-inostranoj kontroli – postaju njihov servis, veliki dio naše populacije iz dana u dan živi sve teže . S druge strane, u onome u čemu smo gori od naroda pravih „banana država“ – nedvosmisleno smo gori. Dok se oni bune, i u punoj mjeri shvataju ko su njihovi dušmani – mi se prepuštamo evroatlantskim iluzijama, i trpimo korupcionaško-oligarhijski-neokolonijalni trodecenijski DPS sistem.

Osećaj za socijalnu pravdu gotovo da smo izgubili. Klasna svijest nam je zamrla. Za utjehu, ubijeđen sam, neće vječno biti tako. Političari-banane, istorija nas tome uči, iz ovog ili onog razloga, obično završe u kanti za smeće. U svom oholom neznanju, umisle da su istinski gospodari svoje i naše sudbine. A nisu ! Namijenjena im je uloga da budu obični izvođači prljavih radova, sa kratkim rokom upotrebe.

Nastavi Citanje
Klikni za komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Glas naroda

I Kilibarda je imao podršku Otpora, ali će sada malo da se pita i Jaki

Published

on

Rascjep DPS-a 1997. godine podijelio je naslednicu KPCG na relaciji “Momir-Milo” ali i tadašnju opoziciju u Crnoj Gori, pošto je otklon Đukanovića od Slobodana Miloševića, Narodna stranka iskoristila da uđe u vlast ostavljajući LSCG da čami na rezervnoj poziciji.

Da ne bi odmah otkrio svoje secesionističke namjere, Milo Đukanović je formirao koaliciju “Da živimo bolje” sa tadašnjim čelnicima Narodne stranke i SDP-om. Narodnjaci su bili tu da umire glasače iz redova srpskog naroda u Crnoj Gori od moguće pobune jer se naziralo da Šef iza kulisa razrađuje svoj pakleni projekat totalnog rasrbljavanja Crne Gore i prelazak na “mod DANU” Jevrema Brkovića (crnogorski jezik-crnogorska crkva, crnogorski narod). Bilo je to zlatno doba za narodnjake. Žmurili su na Đukanovićeve poslovne vratolomije, a zauzvrat uživali kao ozbiljan konzument državnog budžeta i ostalih benefita koji su sledovali podržavaoce DPS-ovskog poslovnog sistema.

Čak i kada je započela brutalna agresija NATO na SR Jugoslaviju, narodnjaci su se držali Milovog kursa: Tadašnji predsjendik Dragan Šoć pocijepao je javno poziv Vojske Jugoslavije za rezervu, pa je Đukanović mogao da uživa u podršci ozbiljnog broja Srba u Crnoj Gori koji su bili nezadovoljni politikom Miloševića, a nisu prepoznavali šta se valja iza brda.

Anti-Miloševićev manevar Đukanoviću je obezbijedio podršku Zapada, a u tom paketu i organizacije Otpor koja je predvodila ulične proteste protiv bivšeg srpskog lidera koji je u Crnoj Gori imao za saveznika SNP Momira Bulatovića. Tokom priprema za svrgavanje Miloševića vođe Otpora su nerijetko boravile u Crnoj Gori i imale “bliske kontakte treće vrste” sa agenturom zapadnih obavještajnih službi, ujedno i logističku podršku Đukanovića.

Savezništvo Đukanovića sa Otporom i srpskim političarima u Crnoj Gori koji su to pravdali antikomunističkim ili antidiktatorskim stavovima , DPS je dugo koristio kao alatku za održavanje na vlasti manipulišući sa dijelom svojih birača Srba. U tom periodu srpski jezik je izgubio status službenog u Crnoj Gori a broj Srba zapošljenih u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi spao je na 5,6%.

Ispostavilo se da je Đukanovićev režim pao upravo u trenutku kada je pogrešno procijenio da je “žaba skuvana” i da ima podršku ovih struktura i za otimanje hramova SPC i formiranje Pravoslavne Crkve Crne Gore (otud i krilativa Crkva Srbije koju propagandno rabe DPS mediji da bi SPC predstavili kao remetilački faktor u Crnoj Gori).

Milo Đukanović je svoju podršku sa Zapada istopio poslovnim poduhvatima koje više evroatlanskih političkih centara nije moglo da proguta pa se na tom talasu protiv njega okrenuo i dio bivših saveznika. Ironija je, nažalost, da su se nekako baš ti dugogodišnji tihi saveznici Đukanovića našli u vrhu pobune protiv njegove politike oličene u litijama. Kao i da je izbor ministara eksperata išao ponajviše tom linijom pa su resore prve postDPS-ovske Vlade zauzeli profesori sa Đukanovićevog fakulteta, službenici njegove diplomatske mreže i ljudi njegovog sistema.

Kadrovi Krivokapićeve Vlade koji su upozoravali da se ne radi na demontaži Đukanovićog sistema već njegovom čuvanju bili su ućutkivani a potom sistematski smjenjivani. Takva politika odgovarala je i Dritanu Abazoviću i njegovoj koaliciji “Crno na Bijelo” koja na ideološkoj ravni predstavlja zapravo naslednika onog SDP-a sa kojim je Narodna stranka bila u koaliciji “Da živimo bolje”. Kao što je 2001. godine došlo do sukoba SDP-a i NS-a zbog javne promjene poliitčkog kursa “centrale”, tako je i sada proizvedena svađa na relaciji Krivokapić – Abazović.

Faktor na koji ni premijer ni njegov zamjenik nisu računali pred svoj finalni okršaj oko podjele plijena je radikalna promjena geopolitičkih ali i snaga u regionu. Baš kao što ni Milo Đukanović nije razumio da njegovi odani drugosrbijanski saveznici Sonja Biserko, Žarko Korać i drugi iz tog svijeta više nemaju kredita da utiču ni na izbor blagajnika kućnog savjeta u svojoj zgradi. Ukratko, došlo je do velikog preigravanja koje će skratiti i vijek restlovima politike čiji je svojevrsni PR na Balkanu bio profesor sa univerziteta Džon Hopkins Danijel Server.

Novo vrijeme nosi nove ljude i ideje. Ko je zakasnio sa šaltanjem ispada iz igre. To je shvatio čak i Đorđe Radulović, koji se golobrad obreo u Đukanovićevoj diplomatiji upravo po onoj “narodnjačkoj konekciji” koja je dugo čuvala sistem za “kad zagusti” situacije. Ministar Đole, vidio je da će Abazovićeva proSDP-ovska linija da vozi nešto duže od Krivokapićeve koja ga je digla sa dna “kace” srboljuba Darmanovića.

Ono, na šta Đole nije računao, baš kao ni svi u frakcijama Vlade “Spajić” i “Abazović”, je da njihovo dilovanje, paktiranje i spletkarenje ne vrijedi ni pišljivog boba ako nemaju dogovor i sa Jakim koji će sjutra da bude malo zauzet zbog slavljeničkih aktivnosti.

Siniša Kovačević

Nastavi Citanje

Stav

Legitimitet ministara-eksperata je neupitan jedino u slučaju konsenzusa među partijama pobjednicama

Published

on

PIŠE: Boško Vukićević

Razmatrajući problematiku poštovanja i kršenja izborne volje građana, postavlja se jedno interesantno pitanje: da li još uvijek aktuelni ministri-eksperti predstavljaju takvu izbornu volju?

Odgovor je kompleksan. Ukoliko je neka ekspertska Vlada odraz dogovora i kompromisa političkih činilaca koji su zbirno pobijedili na izborima, tada su i ministri-eksperti manifestacija takve većinske izborne volje, jer su im pobjedničke partije kompromisno delegirale takav legitimitet.

Međutim, ukoliko takav konsenzus više ne postoji, ili ako pak predsjednik Vlade i pojedini ministri ne uživaju povjerenje (većeg) dijela pobjedničkih koalicija, a znamo da je tako odavno – ministri-eksperti ne predstavljaju odraz izborne volje građana.

Hoću da kažem: njihov legitimitet je neupitan jedino u slučaju konsenzusa među partijama pobjednicama. Kada takvog konsenzusa nema, kao što ga odavno nema, njihov izborni legitimitet nije umanjen – on je nepostojeći. Uzgred budi rečeno, takav politički konsenzus oko ekspertske Vlade među partijama pobjednicama još na početku svoje vladavine srušio je Zdravko Krivokapić, objavljivanjem rata koaliciji koja ga je predložila, umjesto da djeluje konstruktivno i pomiriteljski.

Nepostojanje legitimiteta koje pominjem se može jednostavno pojasniti: ministre-eksperte niko nije glasao. Narod koji je na izborima srušio diktaturu Mila Đukanovića o tim ljudima uglavnom ništa nije znao, o njihovim stručnim referencama i političkom istorijatu. Oni, pojedinačno i izdvojeno od političkog konsenzusa o kojem govorim – nemaju apsolutno nikakve veze sa izbornom voljom građana

Dakle, koncept manjinske Vlade sa spoljnom podrškom DPS-a jeste kršenje izborne volje građana, kao što sam više puta navodio, i slobodni građani moraju dići glas protiv takvog nedemokratskog koncepta. Međutim, u aktuelnoj situaciji odlazeći ministri-eksperti nemaju nikakvog prava same sebe da proglašavaju predstavnicima izborne volje, jer to jednostavno – nijesu.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Draginja ne bi a Zdravko neće da potpiše Temeljni, Šehović bi smijenio Bojanu zbog šajkače isto ko što je i Bratić

Published

on

Susret sa predstavnicima medija na protestu zbog najavljenog obaranja Vlade, ministarka Vesna Bratić je iskoristila da u petoj oktavi postavi pitanje “da li će Draginja Vuksanović Stanković da potpiše Temeljni ugovor sa SPC”.

Ministarki Bratić nije tom prilikom, tokom ređanja retoričkih pitanja, ni za trenutak palo na pamet da ponudi odgovor zašto njen premijer Zdravko Krivokapić nije potpisao isti taj Temeljni ugovor za koji je svima jasno da ga Draginja ne bi potpisala ali i da penkalo kojim treba da se to učini makar u ovoj deceniji neće stizati do njene ruke.

To što se penkalo suši u Krivokapićevom džepu već devet mjeseci odkako je Temeljni ugovor spakovan tip top, po ukusu naše crkve ali i pravničkog tima Vlade koji ga je pripremio u martu 2021., Bratićka nije voljna da pominje. Vjerovatno zato što zna da odgovor na to pitanje pojašnjava i zašto njenu i fotelju kolega iz Krivokapićevog kabineta brani toliko malo ljudi na ulici.

Uzalud prosječne plate od 700 eura, slikanje sa Eskobarom i “najbolji budžet ikada”. Dara sa Smokovca nije sa svojim barjakom došla da brani ni Vesninu, ni Zdravkovu fotelju a još manje onu Mickeya Spajića koji vjeruje da svojom špekulacijom nazvanom “Evropa sad” može da obmane sav narod i zakrpi sve rupe Krivokapićeve šuplje vladavine.

Mada, Dara je Mickeyu pojasnila šta je narod, čiji interes ministri tvrde da brane, očekivao u vezi Leposavića, DF-a, Kneževića, Mandića i Medojevića. To ga je toliko potreslo da je morao istog trenutka da je zagrli i zapuši joj ramenom usta uz lingnjoslavski komentar “mnogo ste mi dragi i simpatični”.

Nažalost, Dara nije stigla da porazgovara i sa ministarkom Bratić, pa da i nju podsjeti na očekivanja naroda. Recimo, da savjetuje ministarku da vrati na funkciju direktorke osnovne škole  “Ristan Pavlović” u Pljevljima Bojanu Đačić, koju je smijenila zato što je na FB osvanula njena slika sa guslama i šajkačom sa kokardom. Pa i Draginja Vuksanović i Damir Šehović bi smijenili Đačić zbog te slike, kao što je to učinila i Bratić.

S tim što je narod čiji izbor ministarka Vesna brani na protestu, nakon njene video epizode “žena četnik” očekivao znatno veću toleranciju prema našoj Bojani i njenom pravu da gusla sa šajkačom i oficirskom značkom vojske Kraljevine Jugoslavije.  Isto kao što smo i od vjernika Zdravka Krivokapića očekivali da sa Temeljnim ugovorom sa SPC, ne čini isto što je iz naše crkve izopšteni Duško Marković.

Narod koji je branio hramove SPC od DPS-a, i trpio teror Đukanovićevog režima ne želi da se tirani vrate na vlast, ali ne želi ni Zdravka, Vesnu, Mikija, Jakova, Đorđa, Sergeja, Dritana, Tamaru… u Vladi. Takva je volja većine tog naroda čije se volje Zdravko i njegovi ministri sjete samo kad im se zaljulja ili izmakne fotelja.

Zato i dobijaju ospice kada im se pomene šta taj narod hoće: Demokratski front, Leposavića, Damjanovića… potpisani Temeljni ugovor sa SPC i Bojanu Đačić za direktora škole. Je li tu nešto sporno!?

Dritan ispunjava želje Gejba Eskobara, Berlina, Soroša i Druge familije koji, kako tvrdi, ne žele pomenute “elemente” na vlasti. Ako ih ne žele ni Zdravko, Mickey i ekipa, kakva je razlika za narodo kojem toliko brinu? Što ovi drugi počinju kuvanje od niže temperature? Ima jedna narodna izreka: Najopasnije je kad ti truju vodu na izvoru.

Ne, za Jelenu Krivokapić Šmigić narod terorisan Đukanovićevim kleptokratskim režimom nije glasao i tu stavku Vesna Bratić i Mickey Spajić neka brane za svoj groš, i neka znaju da će narod na ulicu da izađe kad bude branio ono za šta je i glasao.

Siniša Kovačević

 

 

 

Nastavi Citanje

U Trendu