Connect with us

Stav

„Aida“ na RTS-u kao „Jevrejin Zis“ na TV Knesetu

Published

on

„Aida“ na RTS-u kao „Jevrejin Zis“ na TV Knesetu

 

Ako smo pristali na Žbanićkinu sliku kako Srbi po Bosni kolju i siluju, dok mudžahedini beru cveće i sviraju u harfu – prihvatićemo i film o heroju Naseru

Čim je Žbanićka dobila (eks)Feliksa za Aidu, naša građanerija, od Balše i Jerkovke do Veselinovića, povikala je da se film ima koliko odmah pustiti na RTS-u.

RTS je odgovorio da im oni neće uređivati program. Ali, znajući oportunizam naših RTS urednica spram kompradora iz Druge Srbije, smeo bih se kladiti da ćemo Aidu uskoro gledati i na državnoj TV.

Verovatno će to biti u nekom zabačenom terminu, na 2. ili 3. kanalu. Ipak se srpski gledaoci ne smeju baš previše kinjiti. Ali, krajnji ishod biće taj da će se i ovaj „antisrpski kinematografski pamflet“ (Marko Tanasković), „prevarni konstrukt“ (Božidar Zečević), „pokušaj podmukle i smišljene dehumanizacije Srba“ (Žarko Marković), „film koji obiluje dehumanizacijom srpskog naroda“ (Siniša Sikimić), „propagandni film … koji za cilj ima dehumanizaciju Srba i Srpske“ (Goran Gavrić), ta „propaganda dostojna Gebelsa“ (Dejan Ognjanović), ipak naći na srpskoj državnoj televiziji.

Navedene ocene nisu olako izrečene. One su zaključci dati nakon iscrpne analize filma (uključiv i onu Tanje Maksimović). Glavni uočen problem je to što se film predstavlja kao čista istina koju Srbi moraju da prihvate, kako bi se konačno preumili.

Tu tvrdnju neprekidno ponavlja i Druga Srbija. Danas za film kaže da je „precizna dokumentaristička rekonstrukcija stvarnih događaja“ (ovde), Nermin Vučelj (FF Niš) da je reč o „istorijski poznatom i sudski činjenično potkrepljenom društveno-političkom kontekstu“ (ovde), Tijana 250€/č Kojović da je „film o stvarnom događaju koji on verno i pošteno prikazuje“ (ovde), a Biljana Srbljanović da je „zasnovan na istorijskim činjenicama, brojnim snimcima i zapisima, fokusiran na prave ljude, na karaktere od krvi i mesa“ (ovde).

Međutim, film ne samo da je prepun istorijskih krivotvorina. On je ceo zapravo jedan veliki falsifikat.

Na početku filma, recimo, vidimo kako predstavnik muslimana iz Srebrenice pita oficira iz holandskog bataljona zašto ne brane „zaštićenu zonu UN”. Ali, Srebrenica nije bila ZZ jer nikad nije demilitarizovana. Korišćena je kao baza 28. divizije iz koje su napadana okolna srpska sela, pri čemu su počinjeni nezamislivi zločini nad 2600 srpskih civila (ovde).

U filmu, međutim, nijedan Bošnjak nije naoružan i u uniformi, oni su isključivo miroljubivi, uplašeni civili. Naspram toga, Srbi su sirove i raspojasane vojničine, čiji tenkovi ulaze u nebranjen grad, gazeći sve pred sobom (scena s kolicima).

„Zarad plasiranja samoviktimizujuće agende“, kaže Ognjanović, „ne znam da je ijedan narod sebe toliko unižavao i prikazivao jadnim kao Bošnjaci. Kliše kog se i Jasmila drži je da se celokupno bošnjačko stanovništvo, tokom rata, sastojalo isključivo od:

– staraca;

– sredovečnih mlakonja;

– baba i starijih žena;

– dece, s naglaskom na uplakanim bebama;

– ponekog tinejdžera ili, retko, golobradog mladića.

Ako verujete u objektivnost bosanskih filmova, u Bosni 1992-1995. nisu živeli muškarci uzrasta 20-50 godina. A kad se neki takav i pojavi, to je bez izuzetka mlakonja i plačljivko“ (ovde).

Nasuprot njih, Srbi su gotovo isključivo uniformisani i razulareni bizgovi, pa Žbanićka prikazuje kako Srebrenicu zaposeda „grupa koja liči na drumske bandite, sa zavijenim glavama i maramama oko čela“ (ovde). „Mladić prilikom izlaska iz džipa češe testise, Joka (komandant Vukova s Drine) je kepec koji ulagivački skakuće oko Mladića“ (ovde), uvek se „stavlja po jedan grmalj i jedan niski u kadar, kao u slepstik komediji“ (ovde), Srbi su, naravno, siledžije i razbojnici – „imamo scenu odvođenja devojke s impliciranom namerom silovanja, imamo i scenu otimanja krave“ (ovde), a tokom pregovora s Mladićem spolja se čuje skik krmeta – kog zli Srbi valjda kradu ili kolju?

Ovakav klišetirani, crno-beli narativ – koji čini osnovu svakog propagandnog pamfleta – prisutan je u gotovo svim dimenzijama ovog filma. „Gledalac Aide, neupućen u lokalnu istoriju, može pomisliti da su Bošnjaci domoroci koji tu obitavaju još iz vremena piramida iz Visokog, a da su Srbi došljaci koji su se juče prišljamčili sa strane, iz Srbije, i odmah krenuli da otimaju tuđe… kradu tričarije iz stanova (fotelje i stočiće, i tako neke gluposti, đinđuve), dok na kraju filma Joka (u tumačenju Hadžihafizbegovića) zaposeda Aidin stan, dakle, došao Zli Srbin i starosedeocima doslovno oteo stan (prethodno pobivši sve muške stanare)“ (ovde).

Takođe, u filmu streljanje muškaraca nije osveta za Orićeve zločine – onda bi i oni morali biti pomenuti. Ne, streljanje je planirani genocid – zato Joka stalno vuče neke papire, dok progoni Dobre Bošnjane. Ono što je u filmu najgnusnije jeste to da se smaknuća prikazuju kao da se vrše uz prećutno odobravanje, ili hladnu ravnodušnost, svih Srba.

Recimo, oko hale za streljanje „srpska djeca igraju fudbal, u kući preko puta Srbi ispijaju kafu, a djevojčica se na ulici vozi na biciklu. Ovo je presudni detalj filma – ovim se želi istaći da ubijanje Muslimana u Srebrenici nije bio čin neke odmetnute grupacije, već da je čitav (srpski – S. A.) narod želio i odobravao, ili u najmanju ruku bio ravnodušan prema tome“ (ovde; isto i ovde).

Da se Srbi, uključiv i civile, svode na Goldhagenove dobrovoljne dželate, vidi se i iz scene kada novinar „NTV Beograd“ pita oficira Unprofora šta se dešava, na šta mu ovaj jetko odgovara: Znate vi vrlo dobro šta se dešava…. „Time se nedvosmisleno želi prikazati da je Srbija znala, odobravala i posredno bila umiješana u tzv. genocid u Srebrenici“ (ovde).

U filmu se i današnji stanovnici Srpske prikazuju kao ljudi koji uživaju plodove ratnih zločina. Genocidaši iz 1995. danas mirno žive u Srebrenici, pa Joka ne samo da nije odgovarao već je i ugledni građanin. Aida se našla u situaciji da mora da bude učiteljica Jokinom unučetu, prinuđena da ga gleda i na školskoj priredbi gde deca stavljaju i sklanjaju ruke s očiju – simbol (ne)suočavanja sa zločinom.

„Šta nam to govori? Zločinci su tu oko nas, naše komšije, bili su prije s nama, i sad su tu, nisu uhapšeni kako bi trebalo, gajimo guju u njedrima“ (ovde). Smisao ovoga je samo „mobilizacija mase za buduće napade na Republiku Srpsku“ (ovde). Jer film o „genocidu koji je izvršio srpski komšija“ nije ništa drugo do propagandna priprema za novi rat – razgorevanje želje za osvetom, sna da se „Srebrenica“ ponovi Srbima, ali ovoga puta sa sve ženama i s decom.

To nam, u neku ruku, poručuje i Jasmila Žbanić, kada kaže da su „Srbi za genocid nagrađeni Republikom Srpskom – zamislite da su Nemci posle Drugog svetskog rata dobili malu teritoriju po kojoj slobodno šetaju nacisti, a Jevreji se boje da tamo uđu – e, to je Republika Srpska!“ (ovde i ovde).

Isto misli i Hadžihafizbegović kada kaže da „i dalje živimo fašistički narativ“ (ovde), pa „kada se Aida pusti na RTS-u znaćemo da je fašizam krenuo nizbrdo“ (ovde i ovde). Mada, konačno rešenje je „da Amerikanci shvate šta politička Srbija radi – dok se toj političkoj aždaji ne odseče glava posle 30 godina, nema sreće na ovim prostorima“! (ovde i ovde).

I sada, ovu propagandnu izrađevinu bošnjačke šovinističke ideologije, to oličenje nijesedesilosti, to besramno povlađivanje neoimperijalnim stereotipima o Srbima kao večitom „remetilačkom faktoru Balkana“, naši drugosrbijanski autošovinisti izvikuju kao vrhunsku umetnost!?

Zoran Kesić: „Snažan, jak, potreban … ozbiljno dobar film“

Kokan Mladenović: „Važan i sjajan film“.

Srđan Dragojević: „Ravnopravan mom filmu Lepa sela lepo gore… Impresioniran sam“!

Miodrag Majić: „Sjajan film… pristojno i neostrašćeno, a umetnički ubedljivo, progovara o tabu temi“.

Biljana Lukić: „Oooozbiljno umetničko delo! Bez preterivanja, propagande, puno scena kojih se sećamo iz dokumentarnih snimaka“.

Nikola Krstić: „Toliko snažan, da nadilazi i vreme i prostor“.

Bojana Maljević: „Bravo Jasna! Bravo Jasmila!“

Za našu autokolonijalnu kastu „nema antisrpske kinematografije“, a bošnjački šovinizam ustvari je antifašizam. Hadžihafizbegović najavljuje snimanje i filma o Naseru Oriću, „heroju odbrane Srebrenice, da se jednom skine stigma sa heroja koji je otišao u Hag i oslobođen optužbi – moramo napraviti film o Naseru Oriću“!

Šta mari, Orića je Hag oslobodio, formalno nije ratni zločinac. Ako smo pristali na Žbanićkinu sliku kako Srbi po Bosni kolju i siluju, dok mudžahedini beru cveće i sviraju u harfu – prihvatićemo i film o heroju Naseru.

Prikazati Aidu na RTS-u isto je kao pustiti Jevrejina Zisa na TV Knesetu. Samo što je Izrael država, a Srbija kolonijalna teritorija pod upravom kvislinške kaste. Zato ćemo gledati na RTS-u i Aidu, i heroj-Nasera i šehid-Jašarija.

Pitam se samo hoće li nam se ikada smučiti…

Autor: Slobodan Antonić, ISKRA.CO

Nastavi Citanje
Klikni za komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Glas naroda

I Kilibarda je imao podršku Otpora, ali će sada malo da se pita i Jaki

Published

on

Rascjep DPS-a 1997. godine podijelio je naslednicu KPCG na relaciji “Momir-Milo” ali i tadašnju opoziciju u Crnoj Gori, pošto je otklon Đukanovića od Slobodana Miloševića, Narodna stranka iskoristila da uđe u vlast ostavljajući LSCG da čami na rezervnoj poziciji.

Da ne bi odmah otkrio svoje secesionističke namjere, Milo Đukanović je formirao koaliciju “Da živimo bolje” sa tadašnjim čelnicima Narodne stranke i SDP-om. Narodnjaci su bili tu da umire glasače iz redova srpskog naroda u Crnoj Gori od moguće pobune jer se naziralo da Šef iza kulisa razrađuje svoj pakleni projekat totalnog rasrbljavanja Crne Gore i prelazak na “mod DANU” Jevrema Brkovića (crnogorski jezik-crnogorska crkva, crnogorski narod). Bilo je to zlatno doba za narodnjake. Žmurili su na Đukanovićeve poslovne vratolomije, a zauzvrat uživali kao ozbiljan konzument državnog budžeta i ostalih benefita koji su sledovali podržavaoce DPS-ovskog poslovnog sistema.

Čak i kada je započela brutalna agresija NATO na SR Jugoslaviju, narodnjaci su se držali Milovog kursa: Tadašnji predsjendik Dragan Šoć pocijepao je javno poziv Vojske Jugoslavije za rezervu, pa je Đukanović mogao da uživa u podršci ozbiljnog broja Srba u Crnoj Gori koji su bili nezadovoljni politikom Miloševića, a nisu prepoznavali šta se valja iza brda.

Anti-Miloševićev manevar Đukanoviću je obezbijedio podršku Zapada, a u tom paketu i organizacije Otpor koja je predvodila ulične proteste protiv bivšeg srpskog lidera koji je u Crnoj Gori imao za saveznika SNP Momira Bulatovića. Tokom priprema za svrgavanje Miloševića vođe Otpora su nerijetko boravile u Crnoj Gori i imale “bliske kontakte treće vrste” sa agenturom zapadnih obavještajnih službi, ujedno i logističku podršku Đukanovića.

Savezništvo Đukanovića sa Otporom i srpskim političarima u Crnoj Gori koji su to pravdali antikomunističkim ili antidiktatorskim stavovima , DPS je dugo koristio kao alatku za održavanje na vlasti manipulišući sa dijelom svojih birača Srba. U tom periodu srpski jezik je izgubio status službenog u Crnoj Gori a broj Srba zapošljenih u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi spao je na 5,6%.

Ispostavilo se da je Đukanovićev režim pao upravo u trenutku kada je pogrešno procijenio da je “žaba skuvana” i da ima podršku ovih struktura i za otimanje hramova SPC i formiranje Pravoslavne Crkve Crne Gore (otud i krilativa Crkva Srbije koju propagandno rabe DPS mediji da bi SPC predstavili kao remetilački faktor u Crnoj Gori).

Milo Đukanović je svoju podršku sa Zapada istopio poslovnim poduhvatima koje više evroatlanskih političkih centara nije moglo da proguta pa se na tom talasu protiv njega okrenuo i dio bivših saveznika. Ironija je, nažalost, da su se nekako baš ti dugogodišnji tihi saveznici Đukanovića našli u vrhu pobune protiv njegove politike oličene u litijama. Kao i da je izbor ministara eksperata išao ponajviše tom linijom pa su resore prve postDPS-ovske Vlade zauzeli profesori sa Đukanovićevog fakulteta, službenici njegove diplomatske mreže i ljudi njegovog sistema.

Kadrovi Krivokapićeve Vlade koji su upozoravali da se ne radi na demontaži Đukanovićog sistema već njegovom čuvanju bili su ućutkivani a potom sistematski smjenjivani. Takva politika odgovarala je i Dritanu Abazoviću i njegovoj koaliciji “Crno na Bijelo” koja na ideološkoj ravni predstavlja zapravo naslednika onog SDP-a sa kojim je Narodna stranka bila u koaliciji “Da živimo bolje”. Kao što je 2001. godine došlo do sukoba SDP-a i NS-a zbog javne promjene poliitčkog kursa “centrale”, tako je i sada proizvedena svađa na relaciji Krivokapić – Abazović.

Faktor na koji ni premijer ni njegov zamjenik nisu računali pred svoj finalni okršaj oko podjele plijena je radikalna promjena geopolitičkih ali i snaga u regionu. Baš kao što ni Milo Đukanović nije razumio da njegovi odani drugosrbijanski saveznici Sonja Biserko, Žarko Korać i drugi iz tog svijeta više nemaju kredita da utiču ni na izbor blagajnika kućnog savjeta u svojoj zgradi. Ukratko, došlo je do velikog preigravanja koje će skratiti i vijek restlovima politike čiji je svojevrsni PR na Balkanu bio profesor sa univerziteta Džon Hopkins Danijel Server.

Novo vrijeme nosi nove ljude i ideje. Ko je zakasnio sa šaltanjem ispada iz igre. To je shvatio čak i Đorđe Radulović, koji se golobrad obreo u Đukanovićevoj diplomatiji upravo po onoj “narodnjačkoj konekciji” koja je dugo čuvala sistem za “kad zagusti” situacije. Ministar Đole, vidio je da će Abazovićeva proSDP-ovska linija da vozi nešto duže od Krivokapićeve koja ga je digla sa dna “kace” srboljuba Darmanovića.

Ono, na šta Đole nije računao, baš kao ni svi u frakcijama Vlade “Spajić” i “Abazović”, je da njihovo dilovanje, paktiranje i spletkarenje ne vrijedi ni pišljivog boba ako nemaju dogovor i sa Jakim koji će sjutra da bude malo zauzet zbog slavljeničkih aktivnosti.

Siniša Kovačević

Nastavi Citanje

Stav

Legitimitet ministara-eksperata je neupitan jedino u slučaju konsenzusa među partijama pobjednicama

Published

on

PIŠE: Boško Vukićević

Razmatrajući problematiku poštovanja i kršenja izborne volje građana, postavlja se jedno interesantno pitanje: da li još uvijek aktuelni ministri-eksperti predstavljaju takvu izbornu volju?

Odgovor je kompleksan. Ukoliko je neka ekspertska Vlada odraz dogovora i kompromisa političkih činilaca koji su zbirno pobijedili na izborima, tada su i ministri-eksperti manifestacija takve većinske izborne volje, jer su im pobjedničke partije kompromisno delegirale takav legitimitet.

Međutim, ukoliko takav konsenzus više ne postoji, ili ako pak predsjednik Vlade i pojedini ministri ne uživaju povjerenje (većeg) dijela pobjedničkih koalicija, a znamo da je tako odavno – ministri-eksperti ne predstavljaju odraz izborne volje građana.

Hoću da kažem: njihov legitimitet je neupitan jedino u slučaju konsenzusa među partijama pobjednicama. Kada takvog konsenzusa nema, kao što ga odavno nema, njihov izborni legitimitet nije umanjen – on je nepostojeći. Uzgred budi rečeno, takav politički konsenzus oko ekspertske Vlade među partijama pobjednicama još na početku svoje vladavine srušio je Zdravko Krivokapić, objavljivanjem rata koaliciji koja ga je predložila, umjesto da djeluje konstruktivno i pomiriteljski.

Nepostojanje legitimiteta koje pominjem se može jednostavno pojasniti: ministre-eksperte niko nije glasao. Narod koji je na izborima srušio diktaturu Mila Đukanovića o tim ljudima uglavnom ništa nije znao, o njihovim stručnim referencama i političkom istorijatu. Oni, pojedinačno i izdvojeno od političkog konsenzusa o kojem govorim – nemaju apsolutno nikakve veze sa izbornom voljom građana

Dakle, koncept manjinske Vlade sa spoljnom podrškom DPS-a jeste kršenje izborne volje građana, kao što sam više puta navodio, i slobodni građani moraju dići glas protiv takvog nedemokratskog koncepta. Međutim, u aktuelnoj situaciji odlazeći ministri-eksperti nemaju nikakvog prava same sebe da proglašavaju predstavnicima izborne volje, jer to jednostavno – nijesu.

Nastavi Citanje

Glas naroda

Draginja ne bi a Zdravko neće da potpiše Temeljni, Šehović bi smijenio Bojanu zbog šajkače isto ko što je i Bratić

Published

on

Susret sa predstavnicima medija na protestu zbog najavljenog obaranja Vlade, ministarka Vesna Bratić je iskoristila da u petoj oktavi postavi pitanje “da li će Draginja Vuksanović Stanković da potpiše Temeljni ugovor sa SPC”.

Ministarki Bratić nije tom prilikom, tokom ređanja retoričkih pitanja, ni za trenutak palo na pamet da ponudi odgovor zašto njen premijer Zdravko Krivokapić nije potpisao isti taj Temeljni ugovor za koji je svima jasno da ga Draginja ne bi potpisala ali i da penkalo kojim treba da se to učini makar u ovoj deceniji neće stizati do njene ruke.

To što se penkalo suši u Krivokapićevom džepu već devet mjeseci odkako je Temeljni ugovor spakovan tip top, po ukusu naše crkve ali i pravničkog tima Vlade koji ga je pripremio u martu 2021., Bratićka nije voljna da pominje. Vjerovatno zato što zna da odgovor na to pitanje pojašnjava i zašto njenu i fotelju kolega iz Krivokapićevog kabineta brani toliko malo ljudi na ulici.

Uzalud prosječne plate od 700 eura, slikanje sa Eskobarom i “najbolji budžet ikada”. Dara sa Smokovca nije sa svojim barjakom došla da brani ni Vesninu, ni Zdravkovu fotelju a još manje onu Mickeya Spajića koji vjeruje da svojom špekulacijom nazvanom “Evropa sad” može da obmane sav narod i zakrpi sve rupe Krivokapićeve šuplje vladavine.

Mada, Dara je Mickeyu pojasnila šta je narod, čiji interes ministri tvrde da brane, očekivao u vezi Leposavića, DF-a, Kneževića, Mandića i Medojevića. To ga je toliko potreslo da je morao istog trenutka da je zagrli i zapuši joj ramenom usta uz lingnjoslavski komentar “mnogo ste mi dragi i simpatični”.

Nažalost, Dara nije stigla da porazgovara i sa ministarkom Bratić, pa da i nju podsjeti na očekivanja naroda. Recimo, da savjetuje ministarku da vrati na funkciju direktorke osnovne škole  “Ristan Pavlović” u Pljevljima Bojanu Đačić, koju je smijenila zato što je na FB osvanula njena slika sa guslama i šajkačom sa kokardom. Pa i Draginja Vuksanović i Damir Šehović bi smijenili Đačić zbog te slike, kao što je to učinila i Bratić.

S tim što je narod čiji izbor ministarka Vesna brani na protestu, nakon njene video epizode “žena četnik” očekivao znatno veću toleranciju prema našoj Bojani i njenom pravu da gusla sa šajkačom i oficirskom značkom vojske Kraljevine Jugoslavije.  Isto kao što smo i od vjernika Zdravka Krivokapića očekivali da sa Temeljnim ugovorom sa SPC, ne čini isto što je iz naše crkve izopšteni Duško Marković.

Narod koji je branio hramove SPC od DPS-a, i trpio teror Đukanovićevog režima ne želi da se tirani vrate na vlast, ali ne želi ni Zdravka, Vesnu, Mikija, Jakova, Đorđa, Sergeja, Dritana, Tamaru… u Vladi. Takva je volja većine tog naroda čije se volje Zdravko i njegovi ministri sjete samo kad im se zaljulja ili izmakne fotelja.

Zato i dobijaju ospice kada im se pomene šta taj narod hoće: Demokratski front, Leposavića, Damjanovića… potpisani Temeljni ugovor sa SPC i Bojanu Đačić za direktora škole. Je li tu nešto sporno!?

Dritan ispunjava želje Gejba Eskobara, Berlina, Soroša i Druge familije koji, kako tvrdi, ne žele pomenute “elemente” na vlasti. Ako ih ne žele ni Zdravko, Mickey i ekipa, kakva je razlika za narodo kojem toliko brinu? Što ovi drugi počinju kuvanje od niže temperature? Ima jedna narodna izreka: Najopasnije je kad ti truju vodu na izvoru.

Ne, za Jelenu Krivokapić Šmigić narod terorisan Đukanovićevim kleptokratskim režimom nije glasao i tu stavku Vesna Bratić i Mickey Spajić neka brane za svoj groš, i neka znaju da će narod na ulicu da izađe kad bude branio ono za šta je i glasao.

Siniša Kovačević

 

 

 

Nastavi Citanje

U Trendu